Published On: Čet, pro 8th, 2016

NARODNI TRIBUN ILI NARODNA BUDALA? Ivan Pernar na hrvatskoj političkoj sceni

Novoizabrani saborski zastupnik Ivan Pernar u kratko je vrijeme postao jedna od vodećih medijskih zvijezda u Hrvatskoj. Svojim provokativnim i često kontradiktornim nastupima uspio je ozbiljno ustrašiti liberalni komentarijat koji u njemu vidi najavu usporavanja očekivane tranzicije prema zapadnim demokracijama. I time istodobno propušta razumjeti motive njegovih podržavatelja.
“Ivan Pernar i po svojoj je biografiji, a i po svom političkom djelovanju čovjek kojeg se treba kloniti. Bilo tko da ima mrvu znanja, građanske odgovornosti i intelektualne ozbiljnosti ne može a ne biti užasnut nad činjenicom da je taj neobrazovani, arogantni klinac u Hrvatskoj postao ozbiljna politička činjenica. Jer, Ivan Pernar doista je po svemu antipod onom što bi u ozbiljnoj, odgovornoj predstavničkoj demokraciji narodni predstavnik trebao biti”, piše komentatorJutarnjeg lista, implicite zazivajući razno-razne cenzuse – dobni, obrazovni, ispod kojeg se skriva i onaj najomiljeniji, imovinski – koji bi priječili upad kojekakvih spodoba u “odgovornu predstavničku demokraciju”, što bi očito trebala biti rezervirana za “obrazovanu klasu” poput one iz Hanžekovićevih medija, a ne za “neobrazovane, arogantne klince” koji se protive Hanžekovićevim ovrhama.
Ako je medijski mainstream manje-više vjerni prijenosnik dominantnih političkih i kulturnih stavova, onda se dade primijetiti da na njegovim stranicama i inače vlada određena zabrinutost zbog manjka tzv. autentične demokracije, u stalnoj su potrazi za pravim demokratskim vrijednostima, često se lamentira nad reakcionarnošću masa, paničari zbog navodne ridikulizacije dotad navodno uredno vođenog parlamentarnog života itd.
Takvima, dakako, kao kec na jedanaest dođe pojava političara Pernarovog kova u aktualnom sazivu Sabora ili Stipe Petrine u onom prethodnom, kako bi naglasili svoje sumnje i strahove. Glavna etiketa koja se Pernaru i sličnima redovito lijepi jest da su posrijedi vulgarni populisti, samozvani spasioci, jeftini demagozi koji se služe sentimentalnom retorikom, zloupotrebom kolektivnih identiteta i sl. Nadalje, kažu da povlađivanje tzv. najnižim strastima mase nije ništa drugo doli providna kamuflaža za autoritarnost, da su takvi politički akteri najčešće nedorasli situaciji, da im je elektorat isto tako neracionalan i nezreo, da su posrijedi politički kameleoni koji se lako adaptiraju novoj situaciji… Sve u svemu, kulturna i medijska elita već je izbacila u opticaj pojam “pernarizacija Hrvatske”, po uzoru na “trampizaciju Amerike”, koja samo što nije shrvala našu ionako krhku demokraciju. Po njima, “Pernar je čak upravo onoliko smiješan koliko je to bio i Hitler kad je bukačio u minhenskim pivnicama 1928”.
Rastvaranje konsenzusa
Sam Ivan Pernar i Živi zid, odnosno “retardirane falange koje se protive ovrhama”, kako ih prezirno opisuje drugi domaći komentator, zapravo služe kao medijatori za interpelacije underdogsa (Ernesto Laclau), dakle tranzicijskih gubitnika raznih fela, kao što su “zbunjeni kreditni dužnici koji su prekasno shvatili da je sklapanje kreditnog ugovora riskantan poslovni pothvat”, štono bi rekao isti žurnalistički cinik. Dežurni komentatori namjerno zaboravljaju da dužničko ropstvo ne proizlazi ni iz kakvog propusta čitanja sitnih slova ugovora, nego iz sistemske proizvodnje zaduženosti. U svakom slučaju, zbog demokratske i institucionalne podkapacitiranosti sistema da se nosi s narastajućim frustracijama i nezadovoljstvima dužnika, oni su tražili neki novi politički subjekt koji će koliko-toliko njihov problem uspjeti politički artikulirati i uporno u ime oštećenih podnositi predstavke nadležnim organima, ali i alarmirati javnost da dužničko pitanje nipošto nije partikularno.
O snazi dominantne ideologije govori i zanimljivost da su protagonisti nove antiestablišment politike često bivši komičari, dakle oni teatralni ekscentrici koji s lakoćom preuzimaju ulogu dvorske lude kako bi na bezbolniji i manje opasan način mogli izricati istine. Tako lider talijanskog pokreta Pet zvjezdica, komičar Beppe Grillo, ima retoriku sličnu Pernarovoj (protiv eurokracije, za suverenizam i sl.), još jedan iz te plejade je britanski glumac i komičar Russell Brand, koji također pokušava građanstvo mobilizirati na temama otpora politici štednje ili na širenju ideje o nepovjerenju u elektoralnu demokraciju. U tom smislu, Pernara bismo mogli nazvati svojevrsnim stand-up političarom, koji ponovno pokreće debate za koje se mislilo da su jednom zauvijek završene, otvara konfliktna pitanja, ne miri se s imperativnim konsenzusom u politici i razbija dosad dominantni bipartizam.
Jedna od tema za koje se smatralo da su zasvagda apsolvirane, a koju je Pernar ponovno otvorio, ona je o ratu 1991.–1995., koji je kanoniziran saborskom Deklaracijom o Domovinskom ratu i kao takav smatra se konsenzualno nepropitivim. “Kada kažem da je Oluja bila etničko čišćenje, ne mislim na samu akciju nego gledajući posljedice te akcije, a to je nestanak Srba iz Krajine. Oni koji su protjerali Srbe iz Krajine tijekom Oluje su same srpske vođe svojim raspirivanjem straha od ‘ustaša’, dakle krivci za nestanak Srba iz Krajine nisu Hrvati ni vodstvo tadašnje hrvatske države”, Pernarov je stav zbog kojeg je doživio vjerojatno najviše napada.
Infantilni “populizam” umjesto alternative
Griješe oni komentatori koji Pernara svrstavaju u isti koš sa ultranacionalističkim saborskim zastupnikom “iz dijaspore” Željkom Glasnovićem: dok general ostaje u okvirima stare etnonacionalističke matrice, podebljane pričom o štetnim ostacima jugokomunističkog mentaliteta, živozidaš uzroke današnjih problema vidi u interesima globalnih elita kojima služe domaći kompradori, a suverenizam temelji na monetarnoj komponenti i uglavnom državljanskom principu. Jedan njegov Facebook status tako glasi: “Franjo Tuđman i HDZ su izvršili agresiju na našu državu i narod promjenom uloge HNB-a i lopovskom privatizacijom, tim potezima su nanijeli našem narodu više štete nego Slobodan Milošević. Za razlike od štete koju su nam napravili Srbi, domaće štetočine i izdajice su upropastile generacije iza sebe, oduzele suverenitet državi za čiju su se nezavisnost tobože borili, podredili nas stranoj volji i diktatu, a naš narod gurnuli u borbu za golo preživljavanje i opstanak.”
Iza populista uglavnom ne stoje jake stranke, jer jaku stranačku infrastrukturu doživljavaju kao prepreku direktnoj komunikaciji s građanima, pa se tako i Živi zid nekoliko puta preslagivao. No on ipak ima neke karakteristike klasične političke stranke: jasno definiranu političku nišu odakle se regrutiraju njegovi glasači – deložirani, ovršeni i zaduženi, koji su dosad bili parlamentarno nereprezentirani. Također, Pernar i Živi zid su dokaz da populizam u politici nije neka esencijalistička stvar, on nije nužno ni lijevi ni desni, i može se puniti različitim, pa i protuslovnim sadržajima.
Izraslo iz kontradikcija (neo)liberalne politike – koje su joj inherentne, a u krizna doba su dodatno naglašene – djelovanje Živog zida ostaje u granicama maloljetnog provociranja autoriteta tj. establišmenta, što znači da nije transformativno. No liberale plaši točno određena stvar: da “antisistemska politika… postane kao tumor koji se raširio i više se ne da operirati… Ne možete je dotaći skalpelom, a da je istodobno ne ojačate”. Jer pod tim bi skalpelom s vremenom mogla ojačati i konzistentna lijeva antisistemska politika.

Leave a comment

XHTML: You can use these html tags: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <s> <strike> <strong>