Postrojbe “JNA” i rezervisti iz Hercegovine i Crne Gore u prvoj polovini listopada 1991. okomili su se na hrvatsko selo Ravno, u trebinjskoj općini, u zaleđu Dubrovnika, da bi ga na kraju potpuno sravnili sa zemljom.
Time je zapravo počela velikosrpska agresija i na Bosnu i Hercegovinu, u vrijeme dok se Hrvatska, unatoč brojnim primirjima grčevito branila od opće ofenzive srbizirane armije. Razlog za ovaj zločin bio je izmišljen, kao u slučaju mnogobrojnih drugih mjesta.
“JNA” je objavila da je uništeno “snažno ustaško uporište” iako u Ravnom nije bilo ni radno ni borbeno sposobnog pučanstva.
Uništenje tog hrvatskog sela u istočnoj Hercegovini bio je dio strateškog plana “JNA” za opkoljavanje Dubrovnika koji je trebalo oteti Hrvatskoj i priključiti Velikoj Srbiji Slobodana Miloševića. S tim su ciljem tenkovi “JNA” već sredinom rujna ukopani u polju između Ravnog i Zavale.
Kada su 1. listopada 1991., blizu Ćepikuća, srpske i crnogorske rezerviste teško porazili malobrojniji hrvatski branitelji, njihove razbijene postrojbe okomile su se na Ravno.
Opkljačkane su i zapaljene mnoge kuće, a dio stanovnika odveden u Trebinje.
Tri dana poslije srpsko je topništvo granatiralo Ravno. Većina preostalih stanovnika pobjegla je u okolna brda. Mnogi koji su ostali, ubijeni su kada je u selo ušlo pješaštvo.
Koliki je bio bijes “JNA” pokazuje i to da je jedan srpski kapetan ubio četvoricu vlastitih vojnika, kad su odbili topom srušiti toranj crkve u Ravnom. Od 11. do 13. listopada je nastavila razarati sela, kuću po kuću, ostavivši za sobom potpunu pustoš.
Rukovodstvo Bosne i Hercegovine u Sarajevu odšutjelo je na taj srpski zločin. Što više, objavilo je neutralnost u ratu, koji navodno “nije bio njihov rat”, iako će njegovo kasnije širenje donijeti najviše žrtava upravo Bosni i Hercegovini.
Poslije osam mjeseci okupacije selo Ravno u brzom naletu oslobodile su postrojbe Hrvatskog vijeća obrane, prenosi Kamenjar.com
wpDiscuz