PREZRENI ŠIMIĆ: Kamenjar ga se stidio, pljuvao po njemu, a sad mu nosi cvijeće

Nekada davno, jedan mršavi, tihi, pretihi dječak iz Drinovaca odlučio je da neće šutjeti. Nije imao snagu šake, imao je samo snagu stiha. I tu je počeo problem.

Antun Branko Šimić, pjesnik koji je umro mlad, siromašan, gladan i prezren, postao je – nakon smrti – sve ono što za života nije smio biti. Bio je heretik, bio je avangarda, bio je svjetski čovjek u mjestu koje još nije bilo ni selo, a ni grad. Hercegovina ga nije razumjela. Franjevci su se zgražali, svećenici ga tjerali, lokalni moralisti ga se odricali. Bio je previše za njih, a premalo za njihova pravila. Bio je Pjesnik kad su oni tražili katekizmaša.

I sad, eto ga. Spomenik u Mostaru. Cvijeće. Akademije. Prigodnice. Prijevodi na 18 jezika. Hvale ga oni koji ga nisu ni čitali. Hvale ga oni čiji bi stil on prezreo. Hvale ga jer je – kako to već ide – tražio da se ispovjedi. To je, valjda, bio ključ. Kad su čuli da je “zatražio Boga”, rekli su: “Eto, ipak je naš.” Tek tada je postao pjesnik. Tek tada je “prihvaćen”. Jer – pazite ironiju – tko nije pokajnik, ne može biti klasik. Tko se ne uklopi u moralni poredak, ne može se tiskati u školske čitanke.

Zato mu danas donose cvijeće. Cvijeće za pjesnika koji je pisao o smrti, o ljubavi, o boli i o vlastitoj nevoljkoj svetosti. Cvijeće mu nose oni koji su njegove riječi godinama ignorirali. A danas ih prevode jer ih više ne razumiju. Ili jer žele ispasti kulturni.

U Hercegovini pjesnik postaje svetac tek kad umre. A Šimić je umro mnogo puta. Prvi put kad su ga izbacili iz škole. Drugi put kad su ga izbacili iz srca. Treći put kad je tražio da ga se pusti da živi kako osjeća. Umro je i kad je tražio da ga se pusti da umre dostojanstveno, u vjeri koju je sam sagradio između svemira i stiha.

Sad je, vele, najveći. Sad ga citiraju. Sad ga tapšu po spomeniku. Neka. Bolje to nego zaborav. Samo, kad budete govorili o Šimiću, nemojte zaboraviti da ga niste razumjeli kad je trebalo.

A on je samo htio jedno: “Čovječe, pazi da ne ideš malen ispod zvijezda.” A Hercegovina mu je rekla: „Idi, pjesniče. Pa kad umreš, možda te shvatimo.”

KAKO UMRIJETI KAO KLASIK (A NE KAO KAMOV)
Šimić je dobio posmrtnu pomast, Kamov posmrtno ignoriranje.

Postoji u Hercegovini i šire, taj tihi ugovor: ako umreš mlad, u siromaštvu, s tuberkulozom, ali na kraju zatražiš ispovijed – možda te i prime u lektiru. Ako umreš bez molitve – dobit ćeš fusnotu. To vam je razlika između Šimića i Kamova.

Jer Antun Branko Šimić, taj mršavi hercegovački Nietzsche u čarapama, umro je, kako se priča, pobožno. Zatražio Boga. Ili su barem rekli da jest. I to mu je spasilo karijeru – nakon smrti, naravno. Kad Crkva reče: „Dobro, zgriješio je, ali se pokajao“, društvo odmah odgovori: „Klasičar!“ A publika doda: „Ajmo tiskat zbirku!“

Janko Polić Kamov? On je umro u Barceloni, bez posljednje pomasti, bez igdje ikoga, bez da je ikada išta htio osim da razbije formu, instituciju i hrvatski stil. I zato još čeka da ga puste na velika vrata. Jer nije bilo pokajanja. Nije bilo duhovne predaje. Samo bijes, samo urlik. On nije bio pjesnik – on je bio promašaj za vrijeme u kojem je živio. A kod nas, kad ne pogodiš vrijeme, pogodi te šutnja.

Šimića su barem uzeli pod svoje. Fra Ljubo dođe, položi cvijeće, učenici recitiraju, knjižnice objavljuju prijevode. Šimić je, pazite sad, preveden na 18 jezika – uključujući jezike na kojima ga sigurno nitko neće čitati, ali eto, lijepo zvuči. Kamova? Nitko ne prevodi. Možda jer ga se još uvijek prevodi u sebi. Ili jer ga se još uvijek boje.

Šimić je kao vječni sin koji je jednom pobjegao od kuće, ali se pred smrt vratio. Kamov je sin koji je zapalio kuću i nestao. Razumijete razliku?

I onda, naravno, dolazi pitanje: Kako je moguće da Šimić sa 18 godina već uređuje časopis i raspravlja s Krležom, dok današnji 18-godišnjak iz Drinovaca jedva uspije napisati oglas za prodaju skutera? Odgovor je jednostavan – Šimić je mislio da je dužnost mladosti da bude velika. Danas je trend da mladost bude „realna“. Šimić se obraćao Nietzscheu, danas se obraćamo TikToku.

To je ta razlika vremena. Razlika ambicije. Razlika između pisanja da bi ostao živ – i pisanja da bi dobio lajk.

Šimić vs Kamov

Šimić je “prihvaćen” jer su ga naknadno reinterpretirali kroz okvir pokajanja, patnje i duhovne dubine. Kamov nije – jer ga nije bilo moguće “ukrotiti”. Nema pokajanja, nema ispovijedi, nema katarze. Samo bijes. Zato nije postao klasik.

Kako je moguće da je Šimić u tinejdžerskim godinama bio na svjetskoj književnoj pozornici?

To je možda i najnevjerojatniji dio cijele njegove biografije. Današnji Drinovčanin (ili bilo koji mladi Hrvat) piše blog na kojem čita troje prijatelja i algoritam mu pokaže reklamu za maturu. A Šimić – sa 18 godina uređuje vlastiti časopis, Vijavica, a s 19 već vodi polemike s Krležom, prevodi Rilkea, i piše eseje o Rimbaudu, Dostojevskom, Nietzscheu.

Kako?

1. Jezik i stil: Šimić nije imao mobitel, ali je imao misao. I želju da bude nešto više od učitelja ili svećenika – što su tada bile jedine karijere za dječaka iz Hercegovine. Nije čekao dopuštenje da misli.

2. Položaj književnosti tada: Pisanje je bilo borba. Intelektualna arena. Ljudi su pisali da bi preživjeli – duhovno. Danas mnogi pišu da bi preživjeli – na društvenim mrežama.

3. Književni časopisi: Tada su bili jedini mediji javne intelektualne razmjene. Biti objavljen u Savremeniku bilo je veće nego danas imati podcast. A Šimić ih je uređivao.

4. Bunt kao norma: U doba Habsburške i post-Habsburške represije, buntovni ton bio je prirodan. Danas je bunt – algoritamski opasan, i najčešće se reducira na cinični meme.

Šimić je znao nešto što današnji srednjoškolci ne znaju – da možeš biti svjetski čovjek čak i kad nosiš opanke. Problem je u tome što je Šimić, kao i Kamov, morao umrijeti da bi bio shvaćen. Ili barem pogrešno reinterpretiran.

Kamov je možda i imao sreću što ga nisu pretvorili u svečani lik iz čitanke. Jer on to ne bi podnio.

Emina Zanki /POSKOK/