Mostarski koncert hrvatske estradne zvijezde Marka Perkovića Thompsona, najavljen za 27. rujna, iskorišten je zadnjih dana kao povod za davanje novih lekcija o fašizmu i antifašizmu, i to s pomalo neočekivane strane.
Mostarski muftija Seid Smajkić, poznatiji po miješanju u estradne nastupe nego po duhovnom radu s vlastitim džematom, izjavio je prije par dana kako Thompsonov koncert predstavlja “čistu provokaciju za Bošnjake”. Muftija u izjavi za “Dnevni avaz” dodaje kako su svi koncerti dotične estradne zvijezde bili «u znaku isticanja fašističkih obilježja». Nakon koncerta se “publika pretvarala u udarne horde od kojih su stradali nedužni Bošnjaci-povratnici”.
Muftija Smajkić rezignirano priznaje kako u Mostaru istina postoje Thompsonovi simpatizeri, ali to su oni «kojima ne smetaju bezbrojna uništavanja partizanskog spomenika u zapadnom dijelu grada, ispisivanje fašističkog znakovlja, pa ni ulice nazvane po ustaškim ideolozima i zločincima poput Mile Budaka, Jure Francetića, Vokića-Lorkovića, Rafaela Bobana, Đure Spuževića…»
Taj koncert je samo krinka za pokazivanje simpatije «prema ustaštvu, fašističkoj ideji, onome što je nečovječno i prevladano”, zaključuje svoju jadikovku gorljivi antifašist Smajkić.
Muftijin politički saveznik, Predsjednik Kantonalnog odbora SUBNOR-a Alija Bijavica, poznat po tome što svakog 14. veljače najprije polaže cvijeće na spomenik šehidima, a potom na Partizansko groblje, izjavljuje za “Dnevni avaz” da organiziranje Thompsonovog koncerta predstavlja potvrdu da je “buknuo neofašizam u Mostaru” te da vlast ne reagira, već ga potiče šutnjom.
Uz muftiju i «partizana», oglasio se i jedan od vodećih bošnjačkih mostarskih intelektualaca i predsjednik JOB-a Mostara Semir Drljević Lovac koji izjavljuje – “Nije ništa čudno da nam fašisti pjevaju ovdje. Postalo je, nažalost, normalno i da se u centru Mostara na Thompsonovom koncertu okupi 3.000 ljudi u crnim uniformama. To je jasna poruka.”
Zanimljivo je da na istoj, “antifašističkoj” poziciji, nalazimo muftiju, starog partizana i borca Armije BiH.
Neupućenoj osobi bi doista bilo teško objasniti kakve veze ima čelnik jedne vjerske zajednice, borac jednog u osnovi ateističko-komunističkog pokreta koji je istu tu vjersku zajednicu sustavno zatirao, i koji je kao rezultat borbe ostavio Jugoslaviju i JNA protiv kojih se, pak, borio treći «antifašist», pirpadnik Armije BiH.
Iza svog tog privida leži zajednička nacionalistička pozicija. Za razliku od hrvatskog i srpskog nacionalizma koji danas uglavnom nastupa kao takav, bez dodatne krinke, bošnjački nacionalizam strateški nastupa kao «multikulturalizam», «antifašizam», «bosanski građanski patriotizam».
Kako inače objasniti činjenicu da mostarski «SUBNOR», na dan kad su partizanske jedinice osvojile Mostar, polažu najprije cvijeće na spomenik šehidima, a potom na partizansko groblje? Zašto, ako se već postavljaju na nadnacionalnu, antifašističko-moralističku poziciju, ne polažu cvijeće i na spomenike srpskim i hrvatskim vojnim snagama u BiH, koje po Daytonu čine legitimne sastavnice državnih oružanih snaga?
Bošnjačko nacionalističko izjednačavanje borbe Armije BiH s partizanima, a srpskih i hrvatskih snaga s četnicima i ustašama, trebalo je iskoristiti «simbolički kapital» slike pozitivnih partizana koji se stvarao tijekom 45 godina Jugoslavije. Sličan postupak koristila je na početku rata i JNA, a također i hrvatska propaganda govoreći npr. o srpskom fašizimu.
Muftijino povijesno-simboličko pozicioniranje tri naroda u Mostaru i BiH je jasno: Bošnjaci:Hrvati/Srbi = Antifašisti:fašisti.
«Mali» problem u svemu tome je povijesna istina, koja potpuno isključuje mogućnost prikazivanja bošnjačke vojske kao ekskluzivnog nasljednika antifašističkih boraca iz II svjetskog rata.
Ostavljajući po strani bilo kakva povijesna vrednovanja, jer to i nije predmet ovoga teksta, dovoljno je samo malo prizvati u sjećanje imena najznačajnijih (i stvarno i simbolički) partizanskih likova. Odmah uočavamo da među barem tridesetak najznačajnijih ne nalazimo nijednog Muslimana-Bošnjaka.
Među najvažnijim partizanskim vođama, ideolozima, čelnicima AVNOJA nalazimo sljedeća imena: Josip Broz, Ivan Ribar, Ivo Lola Ribar, Edvard Kardelj, Milovan Đilas, Aleksandar Ranković, Andrija Hebrang, Vladimir Bakarić, Rodoljub Čolaković, Boris Kidrič, Vladislav Ribnikar…
Ako potražimo glavne vojne zapovjednike i generale javljaju se sljedeće osobe – Koča Popović, Peko Dapčević, Vladimir Velebit, Kosta Nađ, Ivan Rukavina…
Među simboličikim imenima, herojima, partizanskim umjetnicima i sl. nalazimo sljedeće – Sava Kovačević, Boško Buha, Marija Bursać, Franjo Kluz, Vladimir Perić-Valter, Rudi Čajavec, Ivan-Goran Kovačić, Vladimir Nazor, Branko Ćopić…
Ovaj kratak mentalno-povijesni napor jasno pokazuje da među glavnim partizanskim imenima ne nalazimo «dobre Bošnjane».
Slika je potpuno drugačija ako bacimo pogled na drugu, «fašističku stranu»:
Ademaga Mešić bio je Pavelićev doglavnik, Alija Šiljak poglavni pobočnik, Osman-beg Kulenović dopredsjednik vlade NDH, Džafer-beg Kulenović također dopredsjednik vlade NDH. Tu su i ministar skrbi za postradale krajeve Mehmed Mehičić, ministar i veliki župan Hilmija Bešlagiić, potpredsjednik Hrvatske državne banke Junuz Mehmedbašić. Među glavnim stupovima ustaške vojske bili su i general Salih Alikadić, general Junuz Ajanović, general Muharem Hromić, jedan od zapovjednika tzv. «Crne legije» Bećir Lokmić, potom Muhamed Hadžiefendić, Nešad Topčić, Ibrahim Pjanić, Mehmed Riđanović i nebrojeni drugi ustaški časnici.
Muftiji Smajkiću svakako je poznat i lik i djelo njegovog kolege muftije Akifa Handžića, čija je službena titula bila «pukovnik-muftija» u elitnoj postrojbi Ustaške vojnice – Poglavnikovoj gardi.
Sve u svemu, oko 30% ljudstva Ustaške vojnice činili su ljudi islamske vjeroispovijedi – generacija koja prethodi današnjim Bošnjacima.
Tome treba dodati i 13. Waffen – SS diviziju, poznatiju kao “Handžar divizija”, čije su regrutiranje, u travnju 1943, izravno pomogli neki od bosanskih, ali i inozemnih muftija i imama (prije svega Veliki muftija El Huseini). Uz to je svaka jedinica u diviziji dobila mladog muftiju za duhovnoga savjetnika. Do kraja aprila regrutirano je 12.000 mladića, a divizija je na kraju imala 21.000 boraca.
Stoga kad «antifašistički» muftija Smajkić u svom istupu ističe da su Perkovićeva publika «isti kojima ne smetaju bezbrojna uništavanja partizanskog spomenika u zapadnom dijelu grada, ispisivanje fašističkog znakovlja, pa ni ulice nazvane po ustaškim ideolozima i zločincima poput Mile Budaka, Jure Francetića, Vokića-Lorkovića, Rafaela Bobana, Đure Spuževića…», dovodeći stvar do apsurda, opravdano bismo mogli upitati da li bi po muftiji njima trebalo dodati ulice Džafer-bega i Osmana Kulenovića, ili na primjer generala Junuza Ajanovića? Pri tome svakako ne bi trebalo izostaviti i ulicu «muftije pukovnika» Akifa Handžića…
S golemom zastupljenošću Muslimana u vodstvu NDH donekle se može usporediti samo broj Hrvata iz Hercegovine u Pavelićevoj vrhuški. Ipak, Muslimani i u tom srazu prednjače – u leksikonu “Tko je tko u NDH” zastupljeno je 49 Muslimana, nasuprot 33 Hrvata iz Hercegovine.
Naivno vjerovanje bošnjačkih nacionalističkih ideologa da povijesnim krivotvorenjem tobožnjog kontinuiteta pretežno bošnjačke Armije BiH s antifašistima iz II svjetskog rata mogu ostvariti neke «poene» kod međunarodne zajednice, najbolje pobija «Povijesti Bosne» Noela Malcoma, u čijem 13. poglavlju posvećenom Bosni i Hercegovini u II svjetskom ratu čitamo slijedeće: “Muslimani su rat proveli zastupljeni poglavito u regularnim domobranskim i stranačkim ustaškim postrojbama Nezavisne Države Hrvatske, a dobrim dijelom i u lokalnim milicijskim skupinama koje se “danas” žele “osamostaliti”, iako se radilo o postrojbama osnivanim uz blagoslov nadređenih vojnih instanci NDH. Udio u partizanima Josipa Broza Tita bio je znatno manji i počeo je rasti krajem 1942., ali većinskih postrojbi bilo je svega nekoliko, tako da se poštujući partizansku terminologiju može govoriti o snagama ekvivalenta “divizije”, ili pješačke brigade, da zbog preciznosti uporabimo jezik regularne vojske. Doista, mali broj Muslimana nalazio se i u redovima srpskih nacionalista – četnika, što je paradoks s obzirom da su tijekom rata najviše stradali upravo od njih.»
Za čitatelje koji se žele pobliže informirati o muslimanima- četnicima dovoljno je uputiti ih na dva ključna imena – dr. Ismet Popovac, koji je svojevremeno bio i načelnik Konjica te Fuad Musakadić, bivši šef policije u Sarajevu. U prosincu 1943. računalo se da oko osam posto Mihailovićevih vojnika čine muslimani – što je bilo preko četiri tisuće ljudi. Dakle, u to vrijeme, veći postotak nego u partizanima. Budući da su srpske monarhističke snage (poznatiji kao «četnici») danas u Srbiji izjednačeni s antifašistima partizanima, možda se muftija Smajkić u dijeljenju antifašističkih lekcija cijelim narodima poziva i na tu tradiciju…
U svakom slučaju, besramno je krivotvoriti vlastitu povijest i koristiti je u dnevno-političkim i estradnim prepucavanjima. Pavelićeva NDH dio je baštine bošnjačkog naroda, jednako kao i hrvatskog. Teret Jasenovca, rasnih zakona i Rimskih ugovora ravnopravno pripada i Thompsonu i muftiji Smajkiću. S druge strane, Marko Perković Thompson bi od muftije imao malo više prava pozivati se na partizansko naslijeđe, i ono pozitivno i ono negativno – od antifašističkog ustanka do Bleiburga, od Tita do Tuđmana, od Nazora do Janka Bobetka…
Herceg l Poskok.info
wpDiscuz