BIH je svoj uzlet, i svoju građansku kulturu, svoje približavanje europskom načinu življenja započela tijekom AU monarhije, nastavila tijekom prve Jugoslavije da bi u socijalizmu ponajviše bile u njoj izbrisane kulturološke i klasne razlike. Nikada kao u doba komunizma ona nije više sličila drugim republikama bivše Jugoslavije.
A ona se dogodio rat. Nažalost. No nakon rata dogodilo se nešto puno gore. Udovoljavanje svjetske politike arapskim financijerima u Sarajevu. S jedne strane su ih puštali da čine što žele, kako bi ih mogli špijunirati usred Europe i eventualno otkriti koje su im namjere po Europi i svijetu.
No to je za posljedicu donijelo nešto posve drugo.
I umjesto da se BIH u 25 godina Daytona vratila na svoje multikulturne postavke, da su klasne razlike oslabile, dogodio se nešto puno gore. Opseg etničke homogenizacije i kulturalne diferencijacije postao je daleko veći nakon rata u BIH nego što je bio u ratu.
Nakon samog rata Hrvati su masovno vjerovali da je bošnjačko hrvatska Federacija dobar okvir koji će zaživjeti. Dakle čak niti ratne rane niti ogromna stradanja u ratu s Bošnjacima nisu ih pokolebali da vjeruju kako je život u konsocijaciji moguć.
Srbi su nevoljko prihvatili Dayton, kao kaznu, da bi danas postali najveći zagovornici poštivanja svakog njegovog slova i neuzmicanja od tog slova.
Dayton je SDA-u u početku bio sveto slovo da bi na kraju postali stranka koja tvrdi da je Dayton gips koji treba razbiti.
No sve tri ratne stranke na svojim područjima nastavile su s projektom srbizacije, kroatizacije i bošnjakizacije.
S tim što je SDA otišla korak dalje. Ona je bošnjaštvo poistovjetila s bosanstvom te je sada u fazi II. Bošnjaštvo tj bosanstvo moraju prihvatiti svi, a kome se ne sviđa može ići.
To bosanstvo međutim nije bosanstvo. Bosanstvo u kojem nema prostora za kulturu sjećanja prema Mihajlu Ljubibratiću, don Ivanu Musiću i Žani Merkus nije ništa drugo nego kreiranje identiteta BIH prema Erdoganu. Turkofilija, romantizacija osmanskih osvajača, arabizacija javnog prostora “Prostora Džihada” dvojezičnim tablama na bosanskom i arapskom, nazivanje poginulih boraca “šehidima” nazivanje dječijih vrtića po El Fatihu, izdavanje državljanstava mudžahedinima, obilazak Hamas i Muslimanskih bratstava, odgajanje radikalnih skupina u paradžematima, davanje smiješnih kazni za povratak iz Sirije ISIL-ovcima, uporno moraliziranje s okupiranih državnih i entitetskih medija na kojima nema mjesta nego za politički podobne Hrvate i Srbe i političke Bošnjake, neproscesuiranje zločina, ništa su u usporedbi s onim što je SDA napravila od prostora na kojem su Bošnjaci većina.
Kada bi se uradila stručna analiza smjera u kojem je išlo BIH društvo od 1995 do danas, došlo bi se do frapantnog zaključka:
Rat u BIH nije uspio udaljiti tri BH naroda, onoliko koliko ih je udaljila postratna politika.
Naravno da krivca za to SDA vidi u drugima.
No ako ćemo pošteno, drugi nisu SDA-u nametali, birali i postavljali vlade. Drugi nisu SDA-u govorili da su genocidni teroristi. Drugi su nekoliok puta pružali ruke.
Više tog nema. Sada je na SDA da odluči što će sa zemljom. Praktički stoje pred izborom ili BIH ili ideologija SDA. Koja je po svemu antibosanska i antihercegovska. Antidržavna je.
Oboje skupa ne ide.