Nedopustivo tiho ”očešala” se o nas 27. obljetnica jednoga događaja koji je obilježio noviju mostarsku povijest i, svakomu tko mu je svjedočio, zauvijek ostao urezan u njegovo sjećanje. Četvrt je stoljeća prošlo od eksplozije cisterne, parkirane pokraj zida stare mostarske vojarne na sjevernomu izlazu iz grada, poznate pod imenom Sjeverni logor. Žestok udar razlegnuo se gradom, stresavši mu temelje zdanja, a nakon prvotnoga šoka uslijedila je panika…
Bio je petak, 3. travnja 1992. godine… Bio sam desetogodišnjak… Otkucao je 20. minut nakon 17 sati… Puknulo je… Gromovito je odjeknulo…
Sve da hoću, ne bih mogao zaboraviti lice majke koja se pojavila na prozoru našega stana i, čim me ugledala skamenjenog među skupinom djece u dvorištu naše zgrade, viknula: ”Dario… Gdje je Dario? Gdje ti je brat?”Bogu hvala, bio je blizini, živ i zdrav!
Stariji su slutili, ja nisam znao, ali bili su to posljednji dani živoga i zdravoga Mostara…
Cisterna je, jedni kažu, bila puna goriva, minirana i ostavljena s postavljenim tajmerom. Drugi tvrde kako je bila napunjena eksplozivom i granatama i kako je eksploziv aktiviran daljinskim upravljanjem. Treći, pak, kako je pod nju bačen dinamit iz vozila u pokretu. U krajnjemu, nebitno je. Ono što je bitno jest da je sledila krv u žilama mojemu rodnom gradu i najavila razoran srpsko-crnogorski napad na gotovo u cijelosti okruženi grad, sa stotinama mrtvih civila i branitelja grada.
Dvadeset i sedam godina poslije, nekolicina medija objavila je hladnu agencijsku vijest… Krenuo sam pretraživati pismohranu, pa se zapitao kako to da je taj bitan događaj tako brzo maknut iz kolektivnoga sjećanja. Postavio sam si upit kako to da se nitko ne sjeća imena tada poginulih naših sugrađana, iza kojih ostadoše obitelji, supruge i djeca, kojima su na pravdi Boga iz života istrgnuti muževi, očevi… Kako do da u agencijskoj vijesti stoji da su smrtno stradali jedan vojnik i tri civila, bez daljnjih pojašnjenja… Kako nikoga ne zanima tko su bili ti ljudi, koja su im imena majke i očevi dali kada su ih ljuljali nad kolijevkama!
Pokraj Sjevernoga logora, u crvenoj su škodi prolazili Mate Raič i Milenko Marić. Strašan ih je usud naveo pokraj cisterne točno u 17:20. Nastali su prasak, vatra, dim… Pao je ogroman zid vojarne, popadali su balkoni čitave jedne vertikale obližnjega nebodera, letjeli su unaokolo kamenje i komadi betona i željeza, a u okolnim kućama i zgradama ni okviri vrata i prozora nisu ostali na svojim mjestima. Raskomadana škoda zabijena je u rasvjetni stup, a silovita detonacija u cijelosti je uništila dva krhka ljudska tijela, nemoćna pred silom takova udara! Milekove dijelove poslije su pronašli, od Mate nije ostalo ni traga, obitelj ga nije mogla niti pokopati… Treći je civil bio Ivan Kožul, kojega su krhotine pogodile u glavu dok je tuda prolazio s obitelji u zastavi 128, o čemu je izvijestila i beogradska Politika.
Do danas je ostalo neodgovoreno na upite tko, kako i zašto… Odgovornost nije preuzeta…
Beogradska je Politika već sutradan, 4. travnja, imala opsežno izvješće o ”diverzantsko-terorističkoj akciji” u mostarskomu Zaliku i napadu na ”gradsku kasarnu JNA Mostarski bataljon”.
– Na rejonskoj stanici za gradski saobraćaj, uz magistralni put Mostar – Sarajevo, odmah preko puta duge i masivne vojne zgrade, izgleda da je nakratko bila zaustavljena cisterna koja je ubrzo, uz nezabeleženu detonaciju i veliku razornu moć napravila pravu pustoš u širokom prostoru u prečniku od nekoliko stotina metara. Višespratna zgrada kasarne potpuno je razrušena u središnjem delu. U trenutku eksplozije, srećom, u spavaonicama za vojnike nije bilo mnogo ljudi. Tokom noćašnje akcije raščišćavanja ruševina, uz pomoć teških građevinskih mašina, iz ruševina su izvučeni povređeni vojnici i odmah podvrgnuti lekarskoj nezi dok, do podnevnih sati, spasilačke ekipe nisu uspele da dođu do još dvojice zatrpanih vojnika. Sa teškim povredama, u toku noći, na VMA u Beograd upućeni su Jovica Bešlin iz Zrenjanina i Milan (Marka) Vasilijević i Zdravko (Bože) Nikolić, obojica iz Gacka. Na lečenju u mostarskoj bolnici zadržani su Milorad (Todora) Popović i Rajko Pudar, obojica iz Mostara, dok su sa lakšim povredama prošli Stevan (Bože) Zovetić iz Sremske Mitrovice i Igor (Milorada) Sušić iz Konjica. – pisala je Politika, nastavljajući kako je zapovjednik vojarne, pukovnik Milojko Pantelić izvijestio Vijeće za narodnu obranu Općine Mostar (Savet za narodnu odbranu Opštine Mostar) o cisterni koja je napunjena dijelom gorivom, a vjerojatno dijelom i granatama kalibra 82 i 105 mm.
Pantelić je dodao kako je na to jutro ramazanskoga Bajrama (4. travnja), u Staromu gradu kod Tepe (preskočio je kazati kod Doma JNA), ubijen Albanac Halid Cahane, stalno nastanjen u Mostaru, što je samo pojačalo strahove i nemir u gradu.
U službenomu izvješću koje je napravila Služba za izvješćivanje (Služba za informisanje) JNA, 11. travnja 1992., navedeno je kako je u eksploziji cisterne poginuo vodnik Pero Kisić, a kako je ranjeno ukupno sedam vojnika.
Premda se eksplozija cisterne medijski znade provući kao trenutak početka rata u Mostaru, Mostarci koji su iskusili drugu polovicu 1991. na to ne mogu smireno reagirati. Već su 7. svibnja 1991. Hrvati zaustavili tenkove JNA u Pologu i u Mostaru, a srpska je agresija krenula 18. rujna te godine, nakon Krvavoga Uskrsa u Hrvatskoj, kada su rezervisti iz ”nikšićke oblasti” prešli republičku granicu i već sutradan ušli u Mostar, gdje im se ispriječio pričuvni sastav mostarske policije (premda je 2000 nikšićkih specijalaca boravilo na Heliodromu i u Zračnoj luci Mostar još od srpnja te godine).
Postrojba Zbora narodne garde na visoravni Bile 20. je rujna 1991. spriječila srpski desant, čime se zapravo u Mostaru ušlo u otvoreni rat s JNA i njihovim pripadnicima pričuvnih postrojbi iz Srbije, tzv. rezervistima. Sprječavanjem toga desanta, što se danas premalo spominje, onemogućeno je potpuno srpsko okruživanje grada, što je bilo ključem njegove kasnije obrane.
JNA je zaposjela crte Čapljina-Dretelj i Slipčići-Krivodol-Galac-Hum-istočna obala Mostara-Bijelo polje-Borci-Konjic. Armija u listopadu čini prvi pokolj u BiH, pobivši žitelje hrvatskoga sela Ravno, a Kruševljani su imali prvi vatreni okršaj s rezervistima 26. listopada 1991. kada sprječavaju zauzimanje njihova sela. Uz osnivanje HZ Herceg Bosne, 18. studenoga te godine, ustrojene su i mostarske bojne, dok je prosinac 1991. obilježen nizom srpskih oružanih provokacija (Varda, Miljkovići, Bijelo polje, Orlovac, Hum). Dana 17. siječnja 1992. pogiba Davor Daka Stojkić, noseći maskirnu odoru s hrvatskim obilježjima i postavši prvi poginuli branitelj Mostara, nažalost prvi od stotine njih koji počivaju pod znanim i neznanim humcima.
Uslijedio je povijesni referendum (29. veljače i 1. ožujka), nakon kojega pobunjeni Srbi podižu barikade po cijeloj BiH, pa i u Mostaru, u kojemu čak proglašavaju Srpsku općinu Mostar (Srpsku opštinu Mostar) i osnivaju srpske policijske postaje u Brankovcu i na Buni, ulazeći u sukob s regularnim policijskim snagama BiH.
Sve ovo, i još puno onoga što je nemoguće zbiti u jedan tekst, uvertirom je u cisternu, ma tko da ju je tamo dovezao i podigao u zrak. I što je gotovo sudbinski bitno – uoči cisterne, krajem ožujka, srpski je živalj preko noći masovno napustio Mostar. Nisu se pozdravili sa susjedima, prijateljima, kolegama… Nisu se pojavili na svojim radnim mjestima, djeca srpskih prezimena nisu bila u školskim klupama… Rezervisti su divljali po gradskim ulicama, pijani prepadali civile, demolirali kafiće i naganjali se s mjesnim policijskim snagama. Snajperisti su se ugnijezdili u napuštenim stanovima, uglavnom u tzv. vojnim zgradama, sijući smrt i jezu iz kukavičke sjene…
Nakon 3. travnja, na sami Bajram, Srbi zatvaraju ulaz u Mostar od Sutine i Raštana, gdje zaposjedaju hidroelektranu i oštećuju željezničku prugu, da bi postavili punktove u Kutima, Lišanima i Salakovcu. Dobro naoružani, držali su uporišne točke na Mazoljicama, u svojim rukama imali Forticu, Sjeverni logor, Raštane, Vranjeviće, Kute, Dubravu, Bošnjake, Ljeskovce i Željušu. Uslijedio je napad na Gnojnice, a 6. travnja, na dan međunarodnoga priznanja neovisnosti BiH, bjesomučno topovima tuku po Slipčićima, Čulama i Kruševu. Svanuo je i taj 7. travnja, kada su krenuli topovski udari po Cesti spasa brda Planinice, prema Gorancima (onaj koji je ostao otvorenim zaustavljanjem desanta sedam mjeseci ranije), na kojem su gađali vozila kojima su, lošom i krivudavom cestom, na ciljniku srpskih bitnica, branitelji nastojali izvući svoje obitelji iz grada nad kojega se krenuo sručiti pakao krvavoga rata.
Na Bijelomu brijegu, ispred naše ukopane garaže u koju smo se sklonili, a na čija je limena vrata tata navukao desetke vreća s pijeskom ne bi li zaustavio krhotine sijača smrti, promatrao sam gljive koje su se podizale na mjestima udara po tako sićušnoj, a tako neslomljivoj Planinici, koja mi je ostala znamenom prkosa. Zašto? Jer je trpjela udare, udare iskonskoga bijesa, kao jedina koja nije pala i koja je postala cjevčicom spasa za napadnuti Mostar.
Hrvatsko je vijeće obrane, kao regularna vojna sila hrvatskoga naroda, sa svrhom obrane BiH, službeno ustrojeno 8. travnja 1992. godine, a sljedećega je dana Skupština općine Mostar proglasila neposrednu ratnu opasnost za općinu Mostar i te noći Srbi iz Sjevernoga logora topnički napadaju Vihoviće, a iz Mazoljica tuku Balinovac. Rodoč, Orlac, Cim i Ilići doslovce gore, JNA granatira nasumice, jer je riječ o naseljima s gotovo potpuno hrvatskim življem, a toga 9. travnja iz Sjevernoga je logora puščanim zrnom pogođena trudnica koju je prevozila hitna pomoć. Sutradan je u Jasenici snajperskim hicem usmrćena djevojčica Marija Buhovac, nakon čega je uslijedio masovni hrvatski zbjeg iz toga okruženog prostora. Dana 15. travnja dvije granate padaju i na mostarsku katedralu, prve od mnogih koje će uslijediti.
Da sve bude do kraja jasno, čelništvo JNA kanilo je toga proljeća 1992. ”blitzkriegom” u tri dana okupirati cjelokupno područje Hercegovine, a nakon što im se u potpunosti izjalovio taj tzv. plan RAM, skrojen još 1991. godine, smijenjen je general Milan Torbica i krenulo se s izvlačenjem srpskih civila iz Mostara, kojima je obećan brz povratak doma. No, vojska preko Neretve ipak nije mogla, a bijes novoga vrhovnoga zapovjednika napada na Mostar, generala čije je ime znamenom duboke mržnje u srcu svakoga Mostarca koji je doživio mostarsko ljeto 1992. – Momčila Perišića, sručio se na gradske ulice, bez trunke milosti i razuma.
Taj je ludi Miloševićev vojni vrhovnik nazvao Hrvatsku radiopostaju Mostar, a njezin glavni urednik Veselko Čerkez pustio ga je u eter. Imali su tri razgovora koja su ušla u povijest:
PERIŠIĆ: – Ako se ne prestane s provokacijama, koje ugrožavaju mir i bezbednost, ja ću granatirati Mostar, deo po deo…
ČERKEZ: – Ali, generale, ne mogu vjerovati, o čemu govorite?! Kakove provokacije?
PERIŠIĆ: – U 10.10 granatiram Cim, u 10.20, Iliće, u 10.40 Beli Breg…
Kako je najavio, tako je i ispoštovao, a dok je bio u programu, jedna je granata pogodila i zgradu Mostarke, dom mostarske radijske postaje, na što mu je Čerkez kazao: ”Ne, generale, mi se tu ne nalazimo, mi smo u podrumu. A vi ste pogodili zgradu u kojoj su nedužni ljudi, izbjeglice iz istočne Bosne koje su vaši protjerali.”.
Bijesni general tada je potpuno izgubio nadzor nad svojim ponašanjem i (bio je 19. travanj) najavio potpuno razaranje grada. Radiopostaja Mostar radila je na jednoj žici, s lošom kakvoćom zvuka koji je jedva dopirao do granica gradskoga područja, ali ta je rečenica uspjela odjeknuti svijetom, premda nije doprla do ušiju zlosretnih haških ”pravednika”koji su Perišića ostavili slobodnoga od odgovornosti za mostarsku nesreću neopisivih razmjera. Doprla je, ipak, do ušiju do Vrhovnoga zapovjedništva JNA koje je svojemu pulenu dodijelilo orden za ”iskazanu vojničku hrabrost i umeće ratovanja”, valjda jer je od njegovih granata poginulo više civila negoli branitelja Mostara.
Dana 24. travnja otpočeo je sveopći srpsko-crnogorski napad na Mostar, a 29. toga mjeseca Krizni stožer Općine Mostar donio je Odluku kojom je JNA, zajedno sa srpskim paravojnim postrojbama, proglašena neprijateljskom, da bi istoga dana Predsjedništvo BiH, na čelu s Alijom Izetbegovićem, službenom odlukom zaštitu i obranu Mostara povjerilo Hrvatskomu vijeću obrane i MUP-u Mostara, stavivši i zasebno ustrojene muslimanske oružane skupine (poput Mostarske bojne / bataljuna) pod zapovjedništvo HVO-a.
Čak i pod kišom granata, ostala je nekolicina uvjerenih sljedbenika urušenoga sustava, koji ni sjedeći u mostarskim podrumima nisu vjerovali kako ih granatira Jugoslavenska narodna armija. Razuvjerilo ih je otvoreno pismo umirovljenoga pukovnika JNA Jove Lončara, sudionika bitki na Neretvi i na Sutjesci i nositelja 12 jugoslavenskih odlikovanja, kojega je uputio Perišiću, a koje je iščitano u programu Hrvatske radiopostaje Mostar: ”Gospodine Generale, znate li što radite? To je zločin protiv naroda za koji ćete na kraju morati odgovarati i bez vojnog suda. Pitam Vas tko Vas je ovlastio da činite ovakve zločine?”.
Mostar je oslobođen od velikosrpske okupacije akcijom Lipanjske zore, 1992. godine, a u samo dva mjeseca Srbi su iza sebe ostavili pustoš, s razorenim, spaljenim ili oštećenim svim vitalnim zdanjima gospodarstva, znanosti, kulture, vjere, športa, pa i većine stambenih zdanja. Srušili su sve mostarske mostove osim Staroga, a njega nisu samo zato jer je ubijen vojnik D. Piljević iz Maloga polja kojemu je zapovjeđeno aktiviranje postavljenih mina. Ubijeni su Mostarci sa zapadne strane grada pokapani u Liska parku, a oni koje agresor nije pobio snajperima i granatama, nego svojom rukom, noževima i zrnima iz pištolja, njih 114, nabacano je u jame Uborka i Sutine, što su prve otkrivene masovne grobnice u BiH, pronađene u kolovozu 1992., kada su svijet podsjetile da zlo holokausta ipak nije umrlo 1945. godine. Ni za to nitko nije odgovarao!
Mostar je ostao zaboravljen i trajno nezadovoljene pravde…
Navodno je Perišić, nadgledajući povlačenje svojih snaga s Huma u sami cik Lipanjskih zora, bacio opušak ispušene cigarete prema Staromu mostu, kazavši naglas: ”Eto vam ovog invalida, nek’ vas podsjeća da ste nekad bili Grad!”. Umjesto mojega, neka mu odgovorom bude izjava tadanjega mostarskog biskupa don Pavla Žanića, objavljena u Hercegovačkomu tjedniku 13. lipnja 1992. godine, kao poruka hercegovačkomu puku: ”Iz ljubavi prema svom narodu i Bogu, sve ćemo ponovno obnoviti i izgraditi.”
Da je živ, pokojni bi se biskup vjerojatno čudio jer na potpunu obnovu još uvijek čekamo. No, ne bi me bilo danas toliko strah da je materijalnu barem pretekla duhovna obnova. Na ulici, u medijima, sve mi podgrijava uvjerenje kako imam razloga strepiti za vrijeme koje je pred nama…
*Preuzeto sa Facebook stranice Darko Juka./HMS/
wpDiscuz