Teta Svetlana , prije nego je udarila na Ljubuški, dala je interview u kojem govori kako se današnja djeca moraju suočiti sa zločinima svojih roditelja. Potreba suočavanja s istinom predaka doista jeste univerzalna praksa i prava humana vrijednost. I ona je ispravna.
No što je s djedovima? I unucima? Jesu li unuci i unuke lišeni potrebe suočavanja sa zločinima svojih predaka?
Il Svetlana ne ide dalje od sinova i očeva?
To smo je htjeli pitati nakon projekcije filma.
Nakon što smo prošli kroz kordon prosvjednika koji su siktali na sve koju ulaze unutra. No mjesta za pitanja nije bilo.
A evo potpisa Svetlaninog dede. Nije da se nije imala s čime suočiti u Ljubuškom. Ona je tu došla druge suočavati. Ne sebe. I naravno uzeti strancima pare. Npr. naivnim i dobroćudnim Norvežanima…
Potpis Svetlaninog dede u Ljubuškom:
Ovo su mjesta o kojima nitko nije morao pisati SDB-u jer su ovi sve to znali. Nije ih nikada nitko morao fotografirati jer ta materija, poluraspadajuća, nije bila in.
Ovo su priče o kojima Viktori Ivančići ne pišu o svojim historijatima ljudskih vrlina.
Ovo su rute po kojima Svetlana u Ljubuškom ne šeće.
Rute koje su nekima bile kraj njihovih putovanja. I ne njihovom voljom. Njima je suđeno po kratkom postupku, ma koliko civilnih košulja i potkošulja imali na sebi. U ime istog onog šovinističkog prokazivanja fašizmom kakav smo slušali ovih dana.
Tu se potpisao Broz. Tu je prije par dana Svetlana Nesuočena docirala o potrebi suočavanja sa zločinom.
Zamislimo, da je tijekom svog predavanja, o humanizmu, i potrebi suočavanja sa zločinima predaka, otišla do Tomića njive i poklonila se. Koliko bi tek njena riječ imala težinu? Koliko bi tek njen film imao težinu?
Ljudi, koji su se možda i htjeli suočiti sa ljubuškim zločinom 90-ih pitali su se gdje su te jame hercegbosanskog fašizma, kako ih nema, ako je fašizam tako bio brutalan i očit, gdje su te porušene i opljačkane bošnjačke kuće i zgarišta po Ljubuškom?
No Svetlana se ništa nije pitala. Ni bilo tko od onih koji su potrebu suočavanja s prošlošću i kulturu sjećanja podijelili u dva razdoblja.
U vrijeme prije Devedesete iliti vrijeme opće amnezije i vrijeme posle Devedesete iliti vrijeme totalno selektivnog sjećanja.
poskok.info
wpDiscuz