Published On: Ned, srp 22nd, 2012

Zašto Batman mrzi 99 posto?

Kroz filmove, video igre, igračke i televizijske emisije 1980-ih, djecu se ciljano podučavalo koga voljeti, a koga mrziti. Zbog toga su dva ovogodišnja najnestrpljivije očekivana pop-kulturna proizvoda toliko važna. “U nadolazećem nastavku igre ‘Call of Duty’ i ‘Vitez Tame: Povratak’ se zločinački motivi i psihopatija televizijski pripisuju masovnim narodnim izljevima bijesa protiv ekonomskog statusa quo.Publici se sugerira kako bi samo luđaci simpatizirali s takvim bijesom“, piše Dave Sirota. 

 

U svojoj nedavno objavljenoj knjizi Back to Our Future (“Povratak u našu budućnost”) velikim se dijelom bavim time kako je popularna kultura 1980-ih proizvela pozamašan broj pervertiranih priča koje si danas još uvijek pripovjedamo. Kroz filmove, video igre, igračke i televizijske emisije toga desetljeća, djecu se ciljano podučavalo koga voljeti, a koga mrziti. Utuvljeno nam je u glavu kako se trebamo bojati državnih znanstvenika u E.T.-u, službenika Environmental Protection Agency (“Agencija za zaštitu okoliša”) u Istjerivačima duhova i gradskih uprava (raznih policijskih funkcionara kojima su policajci-heroji morali “otkazati poslušnost”). Također, naučili smo voljeti vojsku (“Top Gun”) i super-bogate (“Silver Spoons”, “Igračka”, “Tajna mog uspjeha”).

Tim je desetljećem nedvojbeno započela moderna era u kojoj multimedijalni proizvodi pop kulture danas funkcioniraju kao uvijek prisutan obrazovni sustav u sjeni – takav koji si još uvijek nastoji govoriti mladim odraslim ljudima kako da podijele svijet između dobra i zla. Zbog toga su dva ovogodišnja najnestrpljivije očekivana pop-kulturna proizvoda toliko važna – oni možda najavljuju veća nastojanja da se nadmaši čak i najdrskiji antipopulizam 1980-ih i samu širu javnost nekako pretvori u Državnog Neprijatelja br. 1.

Izvještavajući o nadolazećem novom izdanju igre “Call of Duty” i predstojećem početku prikazivanja filma “Vitez Tame: Povratak”, Gameranx.com piše:

Glavni zlikovac u igri je Raul Menendez, predstavljen kao “idolizirani Mesija 99 posto”, lik sličanJulianu Assangeu; star, iskusan i odlučan u namjeri da pokrene globalnu pobunu protiv statusa quo.

Taj je lik, kao i ostatak narativa, djelo David S. Goyera. Goyer je koscenarist “Viteza Tame: Povratak”, filma koji dijeli sličnu priču, a ulogu Batmanovog glavnog protivnika ima Bane – koji pokreće klasni rat protiv bogatih i privilegiranih Gotham Cityja uz podršku običnog čovjeka.

 

Direktor u Konamiju izjavio je 1988. kako industrija pop kulture želi “i najmanju vijest pretvoriti u igricu”. Jasno, potez pri kojem se ideja o “99 posto” koja je punila naslovnice preuzima i plasira kroz igre i filmove, pokazuje kako takva dugotrajna strategija u praksi i ne izgleda previše dobro. Naime, izgleda kao 1980-e na steroidima. Dok je to desetljeće doživjelo antipopulizam kojim se djeci govorilo kako su naivni dušebrižnici poput državnih znanstvenika, službenika EPA i policijskih kapetana – neprijatelji društva, sada imamo priliku vidjeti čak i drskiji antipopulizam – takav koji djeci sugerira kako naša herojska vojska i superjunaci moraju poraziti vođe “običnog čovjeka” kako bi zaštitili običnog čovjeka.

Naravno, stvar je cikličke prirode. Kao što su mnogi proizvodi pop kulture iz 1980-ih odražavali duh konzervativne reakcije Reaganove revolucije, tako i sada imamo dva hita, proizvoda koji oblikuju žanr, koji ne previše suptilno odražavaju retoričku reakcijuTea Party na snažan Occupy Wall Street duh vremena. Isto kao što su republikanski vođe karikirali “99 posto” kao ideju o prijetećem “napadu na slobodu” ili kao “rulju”, “Call of Duty” u osnovi izjednačava ideju o “99 posto” s terorizmom, kaosom i nasiljem.

Slično tome, u “Vitezu Tame: Povratak”, iako je bilo pokušaja da se ime glavnog negativca upotrijebi kako bi ga se predstavilo kao pandan Mittu Romneyju (čija se tvrtka zove Bain Capital, op. prev.), Los Angeles Times ispravno je uočio pravu “Occupy Wall Street vibru” zlikovaca. Mada je moguće da će film na kraju pružiti mnogo nijansiraniji portret takve vrste narodnog gnjeva, nego prikaz na kakav se usredotočio “Call of Duty”, problem ostaje isti: kada se zločinački motivi i psihopatija televizijski pripisuju masovnim narodnim izljevima bijesa protiv ekonomskog statusa quo, publici to sugerira kako bi samo luđaci simpatizirali s takvim bijesom.

Znajući da tinejdžerska publika upravo sada formira viziju dobra i zla za sljedeću generaciju, to je poruka koju oni u 1 posto – zasigurno obožavaju.

18. srpnja 2012.