Published On: Ned, srp 22nd, 2012

Slučaj Ljubuški: Što činiš drugom, činiš sebi

Zar nije junak onaj ko se stavi na stranu slabijega, na stranu manjine u vremenima kada je taj slabiji, manji, u opasnosti? Zar takav ne zaslužuje nagradu, a kaznu onaj ko je na suprotnoj strani? Zar tako nije pravo? Zar nas i vjera ne uči da slabog zaštitimo, da mu pomognemo, a čak i onima koji pogriješe da oprostimo, da im ne sudimo mi, nego Onaj gore? Zar ljudi ne znaju razlikovati one koji rade za njih, od onih koji rade protiv njih? Zar ne znaju da je napsati slabijeg vrhunac moralne bijede i da to govori mnogo više o onome ko napada nego o napadnutome?

_______piše: Ivo Kobaš l e-novine

Ovih dana se na sve strane piše i govori o velikom „junaštvu“, o fizičkom napadu na jednu ženu, udovicu, i to iz „vrlo razumljivog i opravdanog“ razloga: usudila se ne samo drukčije misliti nego neki, nego čak javno o tome što misli, (zamislite drskosti!), i govoriti! Da, pogađate, pišem o napadu na Šteficu Galić, suprugu pokojnog Neđe Galića, dobitnika nagrade za građansku hrabrost „Duško Kondor“. Nagnalo me to da i ja malo detaljnije pogledam o čemu je riječ, šta se iza svega krije.

Prvo što sam uradio, pogledao sam sporni film „Neđo od Ljubuškog“. Morao sam to učiniti i zbog toga što nigdje nisam mogao pročitati konkretno koja je to rečenca, koja riječ u filmu neistinita; šta je konkretno to što „zavađa“ naše narode te se podigla tolika buka? Priznam, meni, Hrvatu, nakon odgledanog filma odjednom je postalo toplo oko srca. Pomislio sam: Vidi kakav je junak ovaj Neđo, naš Hrvat, kako se samo hrabro borio za pravdu! Vidi kako nam je osvjetlao obraz i dao mogućnost da se, upirući prstom u njega i njegovo djelo, i svi mi ostali Hrvati pravimo važni, kao da smo i sami to učinili. To je nešto kao ono kad naš tim pobjeđuje, a mi se veselimo i slavimo uspjeh kao da smo baš mi odigrali utakmicu i kao da je bar pola zasluge za pobjedu samo naše. I tada mi je postalo još nejasnije zbog čega su nastali problemi oko prikazivanja spornog filma i to baš u Ljubuškom gdje bi se ljudi trebali najviše ponositi činjenicom da je Neđo njihov? Zar nije junak onaj ko se stavi na stranu slabijega, na stranu manjine u vremenima kada je taj slabiji, manji, u opasnosti? Zar takav ne zaslužuje nagradu, a kaznu onaj ko je na suprotnoj strani? Zar tako nije pravo? Zar nas i vjera ne uči da slabog zaštitimo, da mu pomognemo, a čak i onima koji pogriješe da oprostimo, da im ne sudimo mi, nego Onaj gore? Zar ljudi ne znaju razlikovati one koji rade za njih, od onih koji rade protiv njih? Zar ne znaju da je napsati slabijeg vrhunac moralne bijede i da to govori mnogo više o onome ko napada nego o napadnutome? Dalje, otkud to da hrvaske udruge napadju Hrvate, zar ih ne bi trebale štititi? I to baš oni koji su prije rata govorili: „Nikad više da ne podigne ruku Hravt na Hrvata! Nikada više da se ne odgovara zato što se drukčije misli!“

Kako mi je sve to ostalo nejasno, počeo sam razmišljati sa druge strane, iz drugog ugla, kako bih dokučio eventualne „skrivene, dobre“ strane fizičkog napada na nezaštićenu ženu, jer ne mogu vjerovati da je neko toliko glup da bi radio ono što je na njegovu štetu. Dakle, koristeći logiku, počeh postavljati sebi pitanja i tražiti odgovore na njih: Ako vlasti za vrijeme rata u Ljubuškom nisu željele da se „dogodi Neđo“, zašto su radile to što su radile i dale mu šansu da se on ponaša tako kako se ponašao i da od njega naprave junaka? Dalje, ako su mu već stvorile okolnosti u kojima je on postao junak i zvanično dobio i potvrdu o tome u vidu nagrade „Duško Kondor“, zašto bar poslije rata nisu prihvatili ili jednostavno prešutjeli tu činjenicu i tako ispravili šta se ispraviti može? Ako nisu prihvatili, što nisu bar prešutno pustili da se bez pompe prikaže taj fim i bez buke što prije zaboravi, ako im je to već u interesu? Ovako me sve podsjeća na silnu frku podignutu od nekih „velikih branitelja Bošnjaka“ prije snimanja filma Anđeline Džoli, koji nisu ni vidjeli film baš kao i mnogi u ovom slučaju, da bi kasnije tu istu Anđelinu dizali u nebesa.

A posebno me zanima kome je pala na pamet takva glupost da poslije svega još fizički napadne Neđinu suprugu Šteficu, jer posljedice svih ovih poteza su suprotne onima za koje mi se čini da bi njihovi akteri željeli da budu? Takvim djelovanjem, nakon što su stvorili uvjete Neđi da postane junak, zatim da dobije nagradu, sad i od njegove žene stvoriše junakinju. Ovih dana je film o Neđi pogledan neusporedivo više puta nego što bi bio ikada pogledan da nije bilo frke. Znatna većina onih koji su vidjeli film je na strani Neđe i njegovog djela, a sad i na strani njegove supruge. Štefica je u trenu ne samo postala poznata, medijska zvijezda, nego je privukla na sebe nepodijeljene simpatije čak i izvan BiH, osim šačice protivnika koja je, opet, na sebe navukla gnjev masa i koja se ovim posljednjim ispadom potpuno razgolitila i izazvala zgražanje. Sve ono zlo koje su željeli učiniti Neđi i njegovoj obitelji, učinili su sebi. Oni misle da time brane svoje stečene, često nezaslužene privilegije (vjerujem da među prosvjednicim nije bilo onih koji ne primaju neku crkavicu za svoje „hrvatstvo“), ali će vrijeme pokazati da su ovom gužvom samo ubrzali neželjeni proces, da će sada brže doći na red razmatranje opravdanosti njihovih privilegija. Ma koliko bilo apsurdno, oni su ovim posljednjim protestiranjem protiv filma i posebno fizičkim napadom na Šteficu, više uradili za Neđinu ideju i ideju nejgove obitelji i njima sličnih nego mnogi koji su se svojski trudili to postići. Čini se da su svojim ponašanjem Neđi već omogućili da dobije i neku „svoju“ ulicu, a upravo nominirali i Šteficu za nagradu za građansku hrabrost „Duško Kondor“. O njima svi govore, koliko pisanje i priča jednih medija, još više šutnja ili šaputanje drugih.

I još nešto što se tiče „junaštva“ napada na nezaštićenu ženu, u prisustvu svjedoka koji se „nisu miješali“. Obično se pokaže da takvi „junaci“ nisu sami u akciji, da iza ili uz njih često, javno ili prikriveno, neko stoji i podržava ih, i da su oni „hrabri“ samo uz takvu podršku. Podsjetilo me to na već gotovo zaboravljenu priču mog prijatelja koji se spletom čudnih okolnosti našao među pripadnicima Teritorijalne obrane koja je hvatala ustašku grupu ubačenu na Radušu sedamdesetih godina. Kaže mi da su, nakon mnogih peripetija, neke od ubačenih zarobili i sprovodili u grad, koliko se sjećem, u Livno. Kad su već ušli u grad sa zarobljenicima ispred sebe, izmrcvareni od nespavanja, gladi, ali i straha koji su pretrpjeli, odjednom je odnekud iskočio ispred svih njih neki lokalni poltičar nižeg ranga s pištoljem u ruci i uperio ga oštro u leđa jednom zarobljeniku, prolazeći tako kroz grad da svi vide kako baš on vodi zarobljene, kao da ih je on pohvatao. Dakle, odjednom je postao junačina tek na sigurnom, kad više nije bilo nikakve opasnosti, kad iza njega stoje naoružani vojnici, a ispred nenaoružani zarobljenici.

Ali na kraju se pitam da ne postoji ipak neko opravdanje za cijelu ovu igru oko filma i napad na Šteficu Galić? Da napadačima i nije bio cilj nešto drugo, samo mi obični smrtnici nismo u stanju sve to pokontati? Možda ovakvim djelovanje samo žele i svoju sugrađanku Šteficu Galić podići u visine, pomoći joj da uzleti toliko koliko nikada ne bi mogla bez njihove pomoći? Možda su shvatili da im je to najjednostavniji put da se njihov Ljubuški proslavi, jer nije slučajno među prosvjednicima i udruga „Volim Ljubuški“? Pametni su to ljudi, znaju oni šta rade…