Kao rijetko tko, na vrlo razumljiv i prihvatljiv način bosanskohercegovačka zbivanja i prijepore komentira američki odvjetnik hrvatskih korijena Luka Mišetić. Posebno je bio lucidan i značajan komentar oko izborne reforme, odnosno posljedica koje bi mogle uslijediti ako se ne provede presuda Ustavnoga suda BiH u slučaju “Ljubić” te nastavi s kršenjem Daytonskog i Washingtonskog mirovnog sporazuma:
Odluka Ustavnog suda ne govori o “ravnopravnim građanima”, već o “ravnopravnim narodima”, čija je “dominacija u strukturama vlasti” izričito zabranjena daytonskim Ustavom. To što Bošnjaci preuzimaju u Domu naroda kršenje je Daytona. Hrvati su potpisali da ostanu konstitutivna nacija. Što to znači, objasnio je Ustavni sud BiH. U trenutku kada Bošnjaci uskrate ravnopravnu zastupljenost Hrvata u Domu naroda, oni Hrvatima oduzimaju status konstitutivnoga naroda, kršeći Dayton i Washingtonski sporazum.
Međunarodni ugovori
međunarodni ugovori, najvažniji izvor međunar. prava; sporazumi sklopljeni između država ili drugih subjekata međunar. prava i uređeni međunar. pravom radi postizanja određenoga pravnog učinka. Mogu biti u pisanom ili nepisanom obliku, u jednoj ili više isprava i imati različite nazive (ugovor, konvencija, protokol, sporazum, pakt, povelja, memorandum i dr.). Većina pravila međunar. prava o međunar. ugovorima zaključenima između država u pisanom obliku kodificirana je Bečkom konvencijom o pravu međunarodnih ugovora iz 1969. Međunarodne ugovore sklapaju u ime države njezini ovlašteni organi. Prema međunar. pravu, međunar. ugovore mogu sklapati bez posebne punomoći šef države ili vlade, ministar vanj. poslova te diplomatski zastupnik u odnosu na državu u kojoj je akreditiran. Ovisno o propisima samih međunar. ugovora ili ustavnim propisima pojedinih zemalja, međunarodni ugovori prihvaćaju se potpisom, prihvatom ili odobrenjem, pristupom ili ratifikacijom. Članice UN-a moraju svoje međunar. ugovore registrirati u Tajništvu UN-a, koje ih objavljuje. Po Bečkoj konvenciji o pravu međunarodnih ugovora između država i međunar. organizacija ili između međunar. organizacija iz 1986., svaka međunarodna (međuvladina) organizacija ima pravo zaključivanja međunar. ugovora; to pravo ne postoji ili je ograničeno jedino u pogledu onih organizacija za koje tako propisuju njihova vlastita ustavna pravila. Međunarodni ugovori koji su na snazi moraju se izvršavati u dobroj vjeri, što je izraz općega pravnog načela – sporazume treba poštovati (pacta sunt servanda). Od trenutka stupanja na snagu za neku državu, međunarodni ugovori vrijede na njezinu cijelome drž. području, osim ako ugovor ne određuje drugačije. Država se, u pravilu, ne može pozvati na svoje unutarnje pravo kao razlog neizvršenja ugovora kojega je stranka. Ustav RH određuje da su međunarodni ugovori oni koji su prihvaćeni, potvrđeni i objavljeni u skladu s Ustavom te oni koji su stupili na snagu po pravnoj snazi iznad zakona. Stranke mogu ugovoriti načine osiguranja izvršenja, npr. sudski postupak. Međunarodni ugovori mogu djelovati i izvan kruga svojih stranaka ako su stranke to namjeravale postići, a treća država na to pristane izrijekom ili konkludentnim činima (facta concludentia), ili ako se radi o međunar. ugovorima koji stvaraju tzv. objektivne režime (učinak erga omnes). Međunarodni ugovori mijenjaju se i prestaju prema vlastitim pravilima ili općem međunar. pravu. S prestankom međunar. ugovora, prestaje i obveza stranaka na izvršavanje. Međunarodni ugovori ne proizvode učinke ako su ništavi zbog suprotnosti s propisima kogentnoga prava ili ako su sklopljeni uz određene mane volje, tj. pod prijetnjom ili upotrebom sile, u zabludi ili pod prijevarom te uz korupciju pregovarača. Međunarodni ugovori ništavi su i onda ako je došlo do kršenja nekoga bitnog pravila unutarnjega prava o ovlasti za sklapanje ugovora. Međunarodni ugovori proizvode pune učinke tek nakon stupanja na snagu, no za određene kategorije međunar. subjekata ugovor ima učinke i prije stupanja na snagu. Subjekti koji su potpisali međunar. ugovor ili razmijenili isprave koje čine međunar. ugovor, a nisu se njime još obvezali, te oni koji su se njime obvezali, a on još nije stupio na snagu, moraju se suzdržati od čina koji bi priječili ostvarenje predmeta i svrhe međunar. ugovora; ta obveza u prvome slučaju prestaje jasnim očitovanjem namjere subjekta da neće postati strankom toga međunar. ugovora, a u drugom ako se stupanje međunar. ugovora na snagu neopravdano odgodi. Prilikom obvezivanja međunar. subjekt može staviti rezervu, kojom od pristanka izuzima neke odredbe međunar. ugovora ili im daje posebno tumačenje. Da bi rezerva imala učinak prema drugim strankama međunar. ugovora, one ju moraju prihvatiti; ne žele li to, mogu uložiti prigovor na rezervu, s time da pristanu da u ostalom dijelu međunar. ugovora budu vezani s državom koja je stavila rezervu, a mogu se zbog rezerve i usprotiviti stupanju međunar. ugovora na snagu s tom državom.
Upitan kako komentira ishod razgovora o izbornoj reformi u Neumu, koji su ipak propali, Mišetić kaže da je šteta što dogovor nije postignut.
Mislim da je važno da je Venecijanska komisija potvrdila da su hrvatski prijedlozi prihvatljivi. Hrvatima se moraju poštivati njihova prava kao konstitutivnoga naroda u BiH, a istodobno se mora provesti presuda Europskog suda za ljudska prava u slučaju “Sejdić – Finci”. Hrvati nude prijedloge koji zadovoljavaju oba cilja, a čini se da SDA nastavlja s politikom svođenja Hrvata na nacionalnu manjinu, rekao je Mišetić za Večernji list.
Odgovarajući na pitanje zašto se u BiH, toliko godina nakon okončanja rata, punih četvrt stoljeća, tri naroda i njihove politike još uvijek vrte oko istih matrica separatizma, unitarizma i zahtjeva za autonomijom te kada će se takvo stanje okončati, Mišetić kaže da, ako zaista želimo predvidjeti kako će se to završiti, potrebno je svim političkim liderima u BiH postaviti pitanje: gdje vidite Bosnu i Hercegovinu 2040. godine?
Volio bih vjerovati da sva tri politička lidera (Dodik, Izetbegović i Čović) vide Bosnu i Hercegovinu u Europskoj uniji 2040. Ali možda Dodik, na primjer, vidi priključenje RS-a Srbiji do 2040. Ako je tako, onda vjerojatno zna da ta “velika Srbija” neće biti u Europskoj uniji jer EU neće priznati “veliku Srbiju” koja je razbila BiH. A Dodik mora shvatiti da građani Srbije neće htjeti ostati u izolaciji od EU-a zbog nacionalističkih težnji Srba u RS-u. Izetbegović neće vidjeti BiH u EU ako nastavi voditi unitarističku politiku koja destabilizirala BiH i stvara trajni sukob s RS-om i Hrvatima. A Čović neće vidjeti BiH (ni Hrvate BiH) u EU ako jednostrano proglasi treći, hrvatski entitet, istaknuo je Mišetić te dodao:
“Ali, ako sve tri strane žele vidjeti svoje narode u EU, onda bi trebale graditi BiH onako kako je izgrađena sama Unija. Prvo, osigurati kolektivne sigurnosti triju konstitutivnih naroda u BiH. Zatim nastaviti integraciju tih narodu u BiH onako kako funkcionira EU: slobodno kretanje ljudi i roba; stvaranje kolektivne institucije sigurnosti te vanjske i monetarne politike te osiguravanje ljudskih prava za sve građane. I takva BiH brzo bi bila spremna za članstvo u EU. A njezini građani, posebice mladi, brzo bi uvidjeli da BiH ima budućnost”, rekao je Mišetić za mostarski Večernji list.
Sudionici pregovora u Daytonu, Washingtonu, kojima je stvorena današnja BiH, odnosno Federacija BiH, ističu kako je preglasavanje Hrvata protivno duhu tih sporazuma. Nedavno je to istaknuo i bivši američki diplomat Ed Joseph. Upitan kamo vodi nastavak takve prakse, Mišetić kaže da nažalost, ova politika dovodi do svođenja Hrvata na etničku manjinu, što je očito suprotno i Washingtonskom i Daytonskom sporazumu.
Sama bit konstitutivnog naroda je da možete birati svoje predstavnike bez uplitanja drugih naroda. Ako se to pravo ukloni, onda ste svedeni na etničku manjinu. Bošnjaci vjeruju kako mogu pokazati mišiće nad Hrvatima, ali time dokazuju Dodikove argumente: da sa Sarajevom ne može biti kompromisa jer je dugoročni cilj Bošnjaka svesti Srbe na etničku manjinu i birati njihove predstavnike. Bošnjački tretman Hrvata narušio je ravnotežu u Bosni i Hercegovini te će dodatno destabilizirati državu, rekao je Mišetić.
Mišetić ponovno naglašava da Hrvati imaju pravo Daytonski i Washingtonski sporazum proglasiti prekršenim.
“Dopustit ću predstavnicima Hrvata u BiH da odluče koji će biti njihovi sljedeći politički koraci. Htio sam samo istaknuti da, ako se Hrvate svede na nacionalnu manjinu, a status konstitutivnog naroda im se oduzme, onda Hrvati, prema međunarodnom pravu, imaju pravo proglasiti da su prekršeni i Dayton i Washington te ponoviti da su Hrvati suvereni u BiH, što je potvrđeno i Washingtonskim sporazumom”, rekao je Mišetić.
Novinar Večernjaka navodi da ima dojam da Zapad uglavnom protežira stajališta bošnjačke strane. Upitan u čemu griješe bh. Hrvati i njihovo vodstvo, zašto je naša dijaspora inertan te kako izići iz ove prilično autistične pozicije, Mišetić kaže da Većina diplomata u BiH danas nije bila prisutna u vrijeme ratnih zbivanja 1990-ih, pa podcjenjuje jedno od najvažnijih pitanja u svim ratovima u bivšoj Jugoslaviji.
To je, prema riječima sina Kire Gligorova, bilo ovo: “Zašto bih ja bio manjina u tvojoj državi kad ti možeš biti manjina u mojoj?”. Rat u BiH je završio kada je u Daytonu postignut dogovor koji je to pitanje riješio tako što je osigurao da ni jedan od triju naroda neće biti pretvoren u etničku manjinu. Današnji diplomati koji ignoriraju to pitanje i njegovo rješenje u Daytonu, u nadi da će izgraditi “modernu demokratsku državu”, riskiraju narušavanje delikatne ravnoteže koja je postignuta u Daytonu i ponovnog rasplamsavanja nestabilnosti i potencijalno sukoba. Hrvati trebaju objasniti međunarodnim diplomatima da, ako su sada svedeni na etničku manjinu, riskiraju otvaranje Pandorine kutije koja je posljednji put otvorena 1992. godine. Što se tiče pitanja hrvatske dijaspore, ona nastavlja raditi na osiguranju hrvatskih prava u BiH i na osiguranju mira i stabilnosti u BiH u cjelini. Ali pitanja u BiH su komplicirana i često teško razumljiva za prosječnog Hrvata u dijaspori te zbog toga mnogi nisu angažirani. Napominjem da ovaj problem nije ograničen samo na hrvatsku već i na bošnjačku i srpsku dijasporu, rekao je Mišetić.
Pitali su Mišetića i zauzima li se Hrvatska dovoljno za bh. Hrvate.
Mislim da je Zagreb na diplomatskoj razini aktivno angažiran na rješavanju situacije i zaštiti hrvatskih prava zajamčenih Daytonskim i Washingtonskim sporazumom. Hrvatski čelnici ne samo da žele pomoći već su na to i zakonski obvezni člankom 10. hrvatskog Ustava. U tom smislu se ne uplićem u odnose Pantovčaka i Markova trga, već samo ističem da su i jedni i drugi po Ustavu dužni pružiti posebnu skrb i zaštitu Hrvatima BiH. Uvjeren sam da će i jedni i drugi tako nastaviti, rekao e Mišetić./HMS/
wpDiscuz
