Oslobođenje Zagreba slučajno je ispalo tako da su hrvatski borci za dlaku kasnije ušli u gradDan oslobođenja Zagreba od nacističke okupacije i kvislinga 8. svibnja 1945. malo tko je, osim pojedinih povjesničara, tako detaljno istražio kao Darko Hudelist prije nekoliko godina. Ključne stvari su jasne; Zagreb je do tada funkcionirao kao glavni grad marionetske NDH, Ante Pavelić dao je petama vjetra, navodno uz ogromne količine blaga, čak dva dana prije prodora snaga NOP-a u grad, za njim su kroz Zagreb bježale i posljednje ustaške i domobranske jedinice, Wehrmacht i SS, kao i posljednjih dan ili dva i četnici iz nekoliko različitih frakcija, čak i tako egzotične pojave poput Kozaka, Čerkeza…
Zapravo je Treći Reich bezuvjetnu kapitulaciju potpisao već 7. svibnja, Adolf Hitler bio je pokojan već tjedan dana, a kako NDH čak niti 1941. nije bila moguća bez Sila osovine iza sebe, njeno postojanje 1945. bilo je i teoretski nemoguće. Ostalo je samo pitanje koje će partizanske jedinice prve ući u oslobođeni “Nepokoreni grad” i tako se upisati u povijest. Šačica Luburićevih ustaša koji su preostali pružiti otpor, bila je čista formalnost.
Logično je bilo za očekivati da u grad prvi uđe 10. zagrebački korpus, sastavljen od partizana iz Zagreba i okolice, o njemu se uostalom uvijek najviše i pisalo u kontekstu oslobođenja Zagreba. Hudelist je naveo da su se citirali Ivan Šibl, Većeslav Holjevac, Rade Bulat, Šime Balen, Franjo Tuđman. Domaćim momcima su se mogli slobodno smatrati i partizani iz Turopolja i okolice, pa su se u kontekstu prvih partizana koji su 8. svibnja ušli u Zagreb, spominjali i oni.
11. svibnja održan je i službeni mimohod kojim se proslavilo oslobođenje grada Zagreba. Kako je to izgledalo, pogledajte u snimci u nastavku.
No, Ivan Šibl je u svojim “Sjećanjima” napisao ovako: “Taj ulazak Posavskog odreda u Zagreb čak ni historiografija ne uzima u obzir. Nevažan je i jedva spomena vrijedan.” Prava istina je bila ta da su u Zagreb za dlaku prve ušle jedinice pretežno sastavljene od partizana iz Srbije, da su, najstrože tehnički gledano, oni oslobodili grad. Nažalost, pa se puno godina poslije ispostavilo da se tu negdje začeo i prvi korak u evoluciji velikosrpsko-hrvatskog, što se skoro pola stoljeća poslije, prvo kroz Titovusmrt, pa kroz sve brži raspad Titove Jugoslavije, izrodilo u niz ratova u 90-ima na Balkanu.
Najistureniju ulogu u oslobađanju Zagreba imala je 45. srpska divizija, točnije 20. srpska brigada koja je, uz još dvije srpske brigade, bila u njezinu sastavu. A u toj 20. brigadi tada su se nalazila i trojica mladih Beograđana imenom i prezimenom: Miodrag Popović, Žika Stojković i Stojan Ćelić. Sva trojica će tijekom desetljeća poslije izrasti u glavne figure srpskog antitoističkog i nacionalističkog pokreta.
Ćelić, iako je bio član Komisije za izradu Memoranduma SANU 1985. i 1986., od trojice je bio još najumjereniji. Stojković i Popović, međutim, posebno u 80-ima, postali su ljudi iz klana ozloglašenog nacionalista Dobrice Ćosića. Za priču o oslobođenju Zagreba bitne su posljedice toga što su ti ljudi sudjelovanje u jedinicama u trenutku oslobađanja Zagreba zgodno smještali u svojim životopisima, koji su onda dobivali na snazi i pri agitiranju za nacionalističke ciljeve u čije su se propagatore oni izrodili.
Tog dana, 8. svibnja 1945., 2. i 3. bataljun 20. brigade Savu su prešli između 10.30 i 10.45, preko skele koja je bila na mjestu današnjeg Mosta slobode, kod Bundeka. Neke jedinice iz 45. divizije Savu su prešle preko odavno nepostojećeg Crvenog mosta, na mjestu kojeg je 1974. izgrađen Most mladosti koji spaja Zapruđe s Držićevom ulicom. Zagrebačku radiostanicu, u NDH “Hrvatski krugoval”, tog su dana u 13.25 zauzeli partizani iz 20. i 24. brigade iz 45. srpske divizije.
Hudelist polazi od definicije da preuzeti kontrolu nad teritorijem znači prodrijeti u teritorij i zauzeti glavnu medijsku kuću. Po tome, osloboditelji Zagreba su partizani iz 45. srpske divizije. Hudelist pretpostavlja da se to desetljećima prikrivalo isticanjem uloga 10. zagrebačkog korpusa i 28. slavonske divizije. Pritom on kaže da to nema smisla iz četiri razloga. Prvo, kaže on, 28. slavonska divizija u Zagreb je ušla između 10 i 15 minuta poslije 45. srpske divizije.
Hudelist tvrdi da mu je to 2008. “vrlo otvoreno priznao” borac 25. brigade iz sastava 28. slavonske divizije Antun Magić. Druga stvar na koju se poziva Hudelist su ratni dokumenti za koje kaže da mu ih je Magić “povjerio na čuvanje”. Treće, kaže i to, u djelu “Druga jugoslovenska armija” Milovana Dželebdžića stoji: “Prva je u grad (Zagreb – op. aut.) ušla 45. divizija, a zatim 28. i 39. divizija.” Da je ipak bila riječ o jednoj organiziranoj akciji pokazuje to što su sve te tri divizije, i hrvatske i srpske skupa, pripadale II. Armiji, kojoj je zapovjednik bio jedan Beograđanin, general Koča Popović.
Iz 28.slavonske divizije u grad su prvi ušli borci 21. brigade, najbrže i najprodornije, i to preko danas isključivo pješačkog Savskog mosta i željezničkog današnje Mosta Jimija Hendrixa. Slavonski partizani produžili su Savskom ulicom do HNK i do Ilice i tamo su stali u najstrožem centru. To je bitno zato što je to bio bitno duži put prema radio stanici od rute kojom su ušli partizani iz 45. divizije. Zato je bilo i logično da ovi iz 21. brigade 28. slavonske divizije niti ne idu na radio stanicu, nego da to ostave suborcima iz 45. divizije.
A što je s tim da je kapetan Jure Devčić iz 2. bataljuna 21. slavonske brigade 28. divizije bio taj koji je preko radija prvi javio da su partizani ušli u Zagreb? Hudelist procjenjuje da je to bilo u 10.45, možda čak i ranije. Hudelist kaže da Devčić to nije javio iz studija u Vlaškoj 116, nego iz pomoćnog studija (iz tzv. zgrade antene-odašiljača) koji se nalazio u današnjem Novom Zagrebu, negdje između Bundeka i današnjeg Muzeja suvremene umjetnosti. Hudelist kaže da ta 21. brigada nije niti išla preko Save u akciji oslobađanja grada.
On citira i zagrebačkog komunista i člana štaba za oslobođenje Zagreba Duška Dodera, koji je oslobođenje dočekao u ilegali u gradu, da je u zborniku “Zagreb 1941-1945” (iz 1972.) napisao da su on i tadašnja čelnica zagrebačke partijske organizacije Živka Nemčić svoj prvi susret s prvim osloboditeljima Zagreba imali na uglu današnje Držićeve i današnje Avenije Vukovar: “Na uglu Držićeve i Varaždinske… u 11.20 sastali smo se s prvom jedinicom JA (45. divizija II armije). Zagrlili smo se i poljubili s majorom i ostalim drugovima… Kazali smo im da se vode borbe oko Radio-stanice i detaljizirali puteve kojima se može do nje najlakše doći…”
Hudelist smatra da je taj major bio Vojin Vidović, komandant 20. brigade iz 45. divizije. Prema monografiji o 45. srpskoj diviziji radio stanicu su zauzeli dijelovi 2. i 3. bataljuna 20. brigade. Major Vidović je odmah sastavio proglas o oslobođenju Zagreba. “Zatim se pred mikrofonom izređalo dvadesetak boraca iz 2. i 3. bataljuna 20. brigade, koji su dali svoja imena i prezimena i ostale podatke i javljali se svojoj rodbini. Zbog gužve koja je pri tom nastajala, sačinjen je spisak boraca, koji je spiker delimično pročitao”, stoji u monografiji.
Usto, Borba od 9. svibnja 1945. u članku “Oslobođen je Zagreb – glavni grad federalne Hrvatske” objavila je: “Posle četverogodišnjeg teškog ropstva pod terorom ustaških zlikovaca i nemačkih fašista, glavni grad Hrvatske ponovo je slobodan. Hrabri borci 45. divizije Jugoslovenske armije ušli su u grad u 11 sati.”
Dalje, glasilo SUBNOR-a “Četvrti jul” od 6. svibnja 1975. objavilo je sjećanje načelnika Štaba II. armije general-majora Ljube Vučkovića: “Bili smo prijatno iznenađeni kada je spiker počeo da čita proglas, a njega je napisao štab jednog bataljuna naše 45. divizije koji je iznenada upao u Radio-stanicu, likvidirao njeno obezbeđenje i zadržao je u svojim rukama.”
No, nakon toga Hudelist se više ne osvrće na monografiju 45. srpske divizije, nego odlučuje ipak vjerovati Dejanu Medakoviću, čovjeku koji je bio generalni tajnik SANU u doba nastanka Memoranduma, a potom i predsjednik SANU od 1999. do 2003.: “To nitko ne zna i to nigdje nije zabilježeno, ali je činjenica da je Žika Stojković, zajedno sa Stojanom Ćelićem, iz iste, 20. srpske brigade, bio među prvim partizanima koji su ušli u Zagreb, i prvo što su njih dvojica napravili, bilo je da su otišli pravo u Radio-stanicu, gdje su natjerali dežurnog spikera da pročita taj njihov proglas, odnosno apel građanima Zagreba u vezi s novonastalom situacijom u gradu i čitavoj zemlji! Žika Stojković – osloboditelj Zagreba, ha-ha-ha! Žika je s velikim entuzijazmom, govorio mi je o tome, žurio s tim svojim prijateljem Ćelićem u Radio-stanicu, da bude prisutan kod toga čitanja, i oni su tamo donijeli tekst u kojem je Zagrepčanima poručeno da dolazi sloboda, da nastupa jedno novo vrijeme itd. I to je pročitano preko radija. Žika je bio taj prvi glas partizanski, u Zagrebu! On mi je to nekoliko puta prepričavao i detaljno mi opisivao kako se odvijao taj njihov dolazak u Zagreb.”
Živorad Žika Stojković, rođen 1922., u rat je samoinicijativno ušao tek potkraj ljeta 1944., kao 19-godišnjak u 20. brigadi 45. srpske divizije, koja je svoj ratni put započela u okolici Niša. Bio je u sanitetu kao komesar ili brigadne ili bataljunske bolnice. Taj mladić četvrt stoljeća poslije bit će žešći nacionalist čak i od Dobrice Ćosića, srpski pandan Čičku i Budiši u Hrvatskoj, ali s puno više fanatizma, strasti, pa i mržnje, posebno povodom Ustava SFRJ iz 1974. koji su nacionalisti u Srbiji nazivali “atentatom na Jugoslaviju”.
Doduše, ne baš javno. Mnogi iz Srbije, čak i iz Srpske pravoslavne crkve, pokušavali su obuzdati Stojkovićevo nacionalističko divljanje još krajem 70-ih. No, nazad u Zagreb 1945… U noći od 8. na 9. svibnja 1945. u Zagreb je s istoka ušla I. Armija pod zapovjedništvom generala Peke Dapčevića, Crnogorca. U tim borbama na istoku grada najznačajnije bitke dobila je 21. srpska divizija.
A onda je 9. svibnja 1945. poslijepodne iz pravca Dubrave, u Zagreb, na Jelačićev trg, paradno umarširao 10. zagrebački korpus sa svečanom glazbom svoje 32. divizije. On u operaciji oslobođenja Zagreba nije ni na koji način sudjelovao jer je u doba borbi za Zagreb bio između Varaždina i Zagreba. U svojim “Sjećanjima” komesar 10. zagrebačkog korpusa Ivan Šibl priznaje da su se on i suborci toga dana osjećali poniženo i postiđeno.
Glavna je Šiblova teza da su Zagrepčani 8. svibnja 1945. jednim dijelom bili nesretni zato što su njihov grad oslobodili “nepoznati”, ali u sasvim prepoznatljivom kontekstu, i to na dva udarna mjesta u knjizi. Slavljenički je miting u Zagrebu na Jelačićevu trgu održan 11. svibnja 1945.
Ali ima tu još nešto. Još i danas, čak i u srpskoj vojnoj historiografiji, stoji da je Titov plan oslobođenja Zagreba bio da Kočina II. armija i 45. srpska divizija nisu uopće trebale ulaziti u Zagreb, nego da se to dogodilo posve spontano, zahvaljujući najviše događajima uoči 8. svibnja 1945. koji se naprosto nisu mogli ignorirati; kapitulacija Wehrmachta, bijeg Pavelića i Nijemaca iz Zagreba itd. Tako i M. Dželebdžić u knjizi “Druga jugoslovenska armija” piše da “oslobođenje Zagreba nije bio glavni zadatak 2. armije, već dejstva na pravcu Karlovac-Novo Mesto-Ljubljana”.
Ivan Fumić, predsjednik Saveza antifašističkih boraca i antifašista Hrvatske tijekom čak 13 godina, Hudelistu je rekao i ovo: “U Srbiji je doista bila jaka tendencija da se dođe u Zagreb i da se pokaže Hrvatima. To je to. Ja sam to doživio kroz razgovor s ljudima, sa Srbima, u logoru na Banjici, u Beogradu, gdje sam bio od 1942. na 1943.
U sobi nas se nalazilo 135. Ja sam bio partizan, a Srbi jedan dio bili su četnici, njih desetak, dok su ostali bili osumnjičeni da pomažu ilegalcima ili da se sami bave ilegalnim radom, a bili su pohvatani u racijama na selu. Bilo ih je iz Šumadije, iz Niša, iz cijele Srbije. Većina njih bila je antigermanski raspoložena, dok su ovi pročetnički elementi govorili: ‘Kad prijeđemo Savu, klat ćemo Hrvate!’ S nama je bio i jedan beogradski liječnik, koji nam je rekao: ‘Trebate prvo doživjeti da izađu iz logora!’ Ta većina srpskih logoraša ignorirala je te četnike jer ih je smatrala najobičnijim budalama.”
Hudelistu je pak Vladimir Jurak, koji je 17 godina vodio Zajednicu udruga antifašističkih boraca i antifašista grada Zagreba, a u ratu se borio u brigadi “Matija Gubec” iz 10. zagrebačkog korpusa, rekao ovako: “Moram reći da smo mi, zagrebački antifašisti, puno razgovarali s našom organizacijom u Beogradu i Srbiji, pa i u Crnoj Gori. I da smo osjetili taj štih. Mi i Slovenci. Osjetili smo da je, kod Srba, to neka želja pokupiti i staviti pod svoje, staviti pod noge, stvarati opet neku svoju cjelinu, ne znam kakvu, i tako dalje.
Vidite, pročitao sam u tisku da je Slobodan Milošević jednom ovako rekao: ‘Mi ćemo za kratko vrijeme doći do Kaptola.’ To vam govorim zato što je to Miloševićevo zapravo bio nastavak onoga što je bilo 1945. Slovenija njima nije bila interesantna. Kao ni Makedonija. Oni su atakirali samo na Hrvatsku. Upravo tako. Ja mislim da je to njima ušlo u glavu, taj koncept, da se to mora dogoditi. Sve mi to liči na ono – mora biti ono što mi hoćemo! Ona Jugoslavija koju mi hoćemo. A to ne ide.”