Danas se obilježava dan Europe. Donosimo vam dijelove iz njegovog eseja “Europa danas”.“Europa danas ne zna što znade i pojma nema što hoće. Europa je danas rafinirano bezglava: s jedne strane pametna kao maska protiv otrovnih plinova, s druge slijepa kao staromodna lumbarda, a istodobno izazovna kao nekakav velegradski izlog, pun raznovrsnog i skupocijenog besmisla “.
“Posvećujući sve svoje bogato znanje ženama, tkaninama, loptama i strojevima, Europa se danas miče sa svojim topovskim cijevima i pneumatički kotačima i benzinskim kantama i filozofijama kao žalosna sablast koja između toplih tropskih daljina i maglenog ledenog sjevernog mora ne zna što da počne, čega da se prihvati i kamo da zapravo krene, u stravi pred svojim vlastitim utvarama, u protuslovlju sa svojim intimnim lažima, bogata, kao nikad još u prošlosti, a prazna i dosadna kao odsvirana gramofonska ploča “. “Tipična je europska pojava, da u najveće europske istine izgovorene ispod vješala, na stratištima, po tamnicama i na golgotama, a te raspete i popljuvane istine postaju europske zastave i viore se vjekovima “.
“Strojevi europski rade i stvaraju dvadeset i četiri sata na dan, i danas kad je europska materijalna kultura veća nego ikad prije, kada Europa znade više nego što je ikad ranije znala, danas se intelektualna elita Europe dosađuje “. “Prolaze narodi europski u defilej historijskim, kao da je netko po kontinentima rasuo pune kutije dječijih olovnih soldata, i dok na usijanom retortom sebi Faust razbija glavu zbog europskih dilemma -treba li vjerovati ili htjeti, biti ili ne biti, doživjeti ili znati – dok se u mozgovima europskim kao u alkemijskim pivnicama kuhaju osnovna neriješena pitanja o odnosima subjekta i objekta, o apsolutnom i relativnom, dotle se europski narodi igraju svojim olovnim igračkama ratova, i ta djetinjasta halabuka traje u Europi već sedamdeset tisuća godina “.
“Zvao sam se Giordano Bruno, spalili su me na lomači, kad sam izdahnuo u njihovom smislu pristojno, kao ugledan veleposlanik i gavan Voltaire, triput su me izbacili iz groba. Pojavio sam se u ovoj ludnici kao Bakunjin, pak su me gonili do smrti kao bijesno pseto, a kao Hercen ili Mickiewicz ili Spopin umro sam u izgnanstvu od ovidijevske tuge za rodnim zavičajem. Pregazili su me kao Petöfija, a kao prezreni Jehudija Heine i danas sam još njemačka sramota. Zaklali su me kao Landauera, a moje lordovske ime Byronovu nepristojno je izustiti glasno u torijevska krugovima sve do dana današnjega. Predao sam dušu Nečastivom kao paralitik Baudelaire, a kao Verlaine pisao sam himne Bogorodici, ali ni to mi nije pomoglo. Unatoč tome ubajbučili su me i žigosali zbog moga nemoralnog života. Pobjegao sam u tropske groznice kao Rimbaud, među Polinezijce na Tahiti, u ludnicu kao Van Gogh … “