BORIS JOKIĆ: Manite se stereotipa i odmorite u Hercegovini uz mostarski rock i ljubuški zen

Vrućina koja je ovih dana okovala Hrvatsku i okolne zemlje lakše se podnosi uz pogled na jedinstvenu zelenu Neretvu. Potez Mostar – Međugorje, baš kao i jug Hrvatske, čvrsto je naslonjen na turizam koji je posebno pogođen u prethodnoj godini.

‘Ubila nas korona’, govori mi suvozač, ‘i još k tome svaka zemlja ima svoje, pa nam sad Irci i Talijani ne mogu doći, a da o Amerikancima ne govorim’. Nastavlja: ‘A bez njih ti to, prijatelju, ne ide. Irci i Amerikanci ti potroše u jednom danu kao svi ovi istočnjaci u tjedan’.

Kako se približavamo Mostaru, razgovor brzo prelazi u životniju i važniju tema perspektiva i mogućnosti mladih ljudi. Žali se moj sugovornik da je posebno kritično u visokom obrazovanju. ‘Ma ovdje ti fakulteti i sveučilišta niču poput gljiva poslije kiše. Svako selo ima sveučilište i kakva ti je onda kvaliteta. Nikakva, eto kakva.’

Uspoređuje svoje studiranje sa sestrinim u Danskoj i govori da se ona tamo preporodila jer vidi da studiranje ima smisla. Posebno naglašava da se studente ‘tjera’ na aktivnost i rad, a da ‘ovi naši samo sjede i ispijaju kave’. Gorljivo nastavljajući priču, spominje da je posebno opasno što je politika zatrovala prostor zapošljavanja i da mu se gade oni koji se učlanjuju u stranke kako bi dobili posao. ‘I gdje je tu bunt?’, završava dok se približavamo Rock školi Mostar.

Mjesto je to kakvo nema ni Zagreb, ni Split, a koje je posvećeno obrazovanju djece i mladih u suvremenoj glazbi. Okruženi gitarama, bassevima, klavijaturama i bubnjevima, otkrivaju svjetove rocka, rapa, funka, jazza, techna, iskrenosti, kreacije i bunta. Mostar ima poseban šarm, naročito u sumrak, kad ta rijeka donese osvježenje i kad se ulice ispune ljudima. Nasuprot uvriježenim predodžbama etničkih podjela, ljudi komuniciraju, rade i druže se. Sve češće i ponovo zaljubljuju.

Hercegovina nije samo Mostar. Brzo će vam to objasniti mnogi iz Zapadnohercegovačke županije: ‘Dobro došao, ovo ti je prava, jedina i najljepša Hercegovina’, govori mi dobra kolegica i prijateljica po dolasku u Ljubuški.

Nije daleko od istine jer pogled na slapove Kravica spada među najljepše na ovim prostorima. S tvrđave Hercega Stjepana, s koje svake minute polijeću paraglideri, pogled se širi na plodna polja i uništenu industriju. ‘Ovdje ti je u ljubuškoj čaršiji svakog dana na posao dolazilo pet tisuća radnika’, govori mi domaćin. ‘Hej, zamisli to… Iz vinarije, tkaonice, one tamo i one tamo industrije’, nastavlja pomalo ljutito, ‘…a sada ništa. Ljudi odlaze u Njemačku jer posla nema.’

Šireći priču o propasti industrije otvara se i rodna dimenzija: ‘Znaš ti što je to za ovaj kraj da su tisuće žena imale posao, vlastita primanja i prostor za samostalnost, a svi o nama samo kao zaostali…ovakvi…onakvi.’ Privatizacijski procesi kojima su nečasnim radnjama uništeni proizvodni kapaciteti društva nisu samo osobina Hrvatske. Vrijede oni i za Hercegovinu: ‘…I onda ti oni to tako unište i grade svoje dvorce, voze bijesne aute i plove jahtama, a narod samo šuti’. Tu iza granice ne nalaze se neki divljaci i otimači već radišni i poduzetni ljudi čije su brige i borbe iste kao naše u Hrvatskoj, iste kao onih u Sarajevu ili Beogradu.

Poseban je užitak staviti noge u hladni Trebižat i promatrati sunce kako kupa lozu. Odgovarajući na SMS prijatelju napisao sam: ‘Ti si primitivan. Bolje dođi na odmor u Hercegovinu. Tu ćeš naći mir i spokoj. Hercegovina rocks and rolls!’