Jesmo. Mi smo ovce za koje se igra najmorbidnija predstava ljudskih umova. Jedan od meni dražih povijesnih likova, Gaj Julije Cezar, među prvima je prepoznao nepogrešivu uspješnost svađe, pa je i sam rekao “divide et impera”, odnosno “zavadi pa vladaj”. Od Cezara preko Gabinija pa sve do Habsburgovaca, to je ipak ostala jedina provjerena taktika za održavanje na vlasti. Čak je uvaženi Machiavelli, jedan od najkonciznijih teoretičara države, upravo taj sistem nazvao – jedinim mogućim.
Svake godine poneka svibanjska revolucija
Svake godine u svibnju na Balkanu se političke elite sjete te ideje, pa nas demagoški i retorički podjele u dva tabora. Dva na ne znam koju potenciju. Udbaši, uhljebi, ustaše, partizani, četnici, mudžahedini, jugoslaveni, antifašisti, fašisti i da dalje ne nabrajam. Briljantno. Praktički apsolutno irelevantne podjele uzimamo kao mjerodavne. Ja prvi, da ne bi bilo zabune.
Mediji su tu najveći kolač, a mi smo toliko gladni da grizemo sve. Gotovo je licemjerno pisati o nametnutim stvarima, a živimo postajemo svakim danom sve više društvo egzistencijalne upitnosti. U najmanju ruku.
Dičimo se našim sveučilištima jer su naša? Uf…
Kada ćemo početi vjerodostojno pisati o ljudima koji svaki dan izgube posao? Ili možda o onima koji nisu ni imali posao? Kada ćemo se kolektivno, uz želju za promjenom, zapitati zašto su nam pojedina sveučilišta to što jesu? Kada ćemo javno progovoriti o tabu temama koje se vežu uz bilo koji politički centar moći, umjesto da se hranimo glupostima koje nam nameću samo da bi preusmjerili naše poglede? Na stranu sad i nacionalne ideološke perspektive, ali zašto se ne zapitamo kako je moguće da nam ekonomske planove za razvoj u kapitalizmu kroje osobe koje su iste radile u komunizmu? Pa to je kao da košarkaši krenu učiti tenisače kako se drži reket. To je čak i primjerenije. Ipak smo svi izloženi reketu.
Zašto ljudi u kafićima šapću kada pričaju o tome tko je dobio posao u državnoj službi preko veze, nauštrb mnogo vrijednih magistara koji će posao dobiti kada Tutankamon progovori? U normalnom, zdravom društvu, o tomu se ne šapće, nego galami. Mi galamimo na gluposti. Hoće li doći taj prekrasni dan pa da netko od vladajućih shvati da nam u pojedinim institucijama ne treba 150 lijenih, nego 30-ak marljivih?
Od djeda Nikole želim diplomski rad
Zašto mediji ne objašnjavaju terminologiju vladajućih, pa da nam napokon netko objasni da onih 20 000 nezaposlenih manje na birou nisu zaposleni, već su iselili u Njemačku ili neku drugu zemlju, a političari to okrenu u svoju korist? Zašto nam nitko ne objasni da smo u očima većine političara naivne budale koje nemaju niti će ikada imati kritičko mišljenje? Kada ćemo razviti tu intelektualnu svijest da će nas biti stid i sramota potpisati maturske, seminarske, a pogotovo diplomske radove koje nismo napisali, a nerijetko ni pročitali? Hoćemo li ikada postati društvo koje će pažnju posvetiti obrazovnim i ekonomskim faktorima, a ne primarno ideološkim?
Možemo se lagati koliko hoćemo, ali činjenica je da kod nas pršut i vino i dan danas skraćuju red za čekanje u bolnici. Tvrdim da mi kao društvo bolje ni ne zaslužujemo, jer nitko nam nije kriv doli nas samih. Puno je činjenica, a nijedna nam nije na ponos. Nikada se ništa neće promjeniti dok se mi ponašamo kao zadovoljna rulja. Nikada se ništa neće promijeniti ako šutimo o pogodnim i podobnim, a urlamo na odluke sudaca u trećim međužupanijskim ligama. Ustvari, puno će se toga promijeniti, i to na gore. Psst, o tom se ne smije pričati!
wpDiscuz