Published On: Sub, kol. 24th, 2019

NI HRVATSKI, NIT SRPSKI: Sve neuračunljiviji Komšić postaje ključni problem bošnjačke nacionalne politike

Prošli tjedan Komšić je, prepisujući seminarske radove savjetnika Habibija, Nihata (Onaj dečko ća je Dalmaciji pritija vehabijama) ispalio kako će se on boriti za dokidanje konstitutivnosti i transformaciju BIH u državu građana. Nešto prije toga briljirao je s Pelješkim mostom. Malo prije toga Hrvatskoj je morao pojašnjavati što mu znače baneri koji pozivaju na silovanje i nabijanje na kolac, na predizbornim skupovima. Često izjavljuje da je Hrvatska zemlja ustaštva i fašizma, redovno prepisujući tvitove najradikalnije desnica u Bošnjaka.

Šteta što mu savjetnik nije pojasnio, osim što mu tumači teoriju staljinističkih recidiva o prevaziđenim konstitutivnostima, da on Željko Komšić ima pravo tu borbu započeti kroz postojeći Daytonski sustav. I dobiti je.

Dayton naime nije luđačka košulja koju se ne da raskopčati ili dodatno stegnuti. On posve omogućuje demokratičnu borbu, izmjene ustava, dokidanja kantona i entiteta te potpunu unutarnju reformu zemlje.

Kako?

E pa tako što ne zapošljavaš glupe savjetnike nego malo pročitaš Ustav po kojem si tri puta ocu i djedu, i pradjedu, ponizio nacionalno pravo.

Da bi se shvatio paradoks Komšić važno je shvatiti da taj čovjek sjedi na mjestu za koje tvrdi da ga želi uništiti i da više nikada ne bude izabran kao hrvatski član predsjedništva.

Ima li Bošnjaka koji mu vjeruje u to? Ako ima jedan, puno je.

Što je taj tapir najvećeg nacionalizma u BIH upće do sada ostvario od obećanog? Osim Sabinine nove haljine, baš ništa.

Malo prije ove izjave Komšić je izjavio da će on biti nametnut narodu svog oca, i četvrti, i peti , i šesti put.

Dugo čovjek misli živjeti, a kako vidimo dug vijek predviđa konstitutivnosti naroda. Onoj isotj kojoj prijeti i koju obesmišljava.

Znači malo sam protiv konsitutivnosti a malo ju planiram koristiti još koje desetljeće. Pijanska priča? Teško. Prije će biti da se on savršeno dobro zajebaje sa svojim glasačkim tijelom.

Čemu fotelja Predsjedniče?

Da je tapir htio doista državu reformirati iz federacije naroda  u federaciju građana ili pak iz federacije naroda u unitarnu državu zadnja fotelja na koju je morao pucati bila je fotelja Predsjedništva. A on je nju upucao treći put.

Fotelje koje su ga trebale zanimati, ako doista želi mijenjati ustav jesu one zakonodavne. Dakle Parlamenti FBIH, Srpske i države BIH. Iz fotelje Predsjedništva on tek može sramotiti BIH u međunarodnim krugovima. Što on uporno i čini.

Željko Komšić mogao je naime obići sva livanjska, kupreška i nahijska polja, i Srpske republike, te osvojiti svu vlast u FBIH i RS-u. On to nije niti pokušao. Jer lakše je omađijati 200K Bošnjaka i fino se naćuriti u Predsjedništvo. A stranku pustititi niz vodu. Potom obećavati svojoj nepismenoj glasačkoj mašineriji nešto što znaš da nemaš ovlasti da ćeš provesti.

Zamislimo na tren da Željko nije Komšić, nego da je profil Borisa Tadića, Zorana Milanovića i Baracka Obame u jednom.

Doista, svojim briljantnim žestokim nastupima, zavidnom pojavom, govorima koji ostavljaju bez daha, nesumnjivo je da bi Komšić pobjedio u cijeloj FBIH. Naročito uz tim koji je okupio i širinu političkih vizura koje ispoljava.

Kao takav Komšić je danas trebao imati svu vlast  u Parlamentu FBIH kao i sve zastupnike u svim klubovima Doma naroda FBIH.

Nekoruptivnim upravljanjem FBIH , poštenim, dijalogom sa svim ljudima Komšić je već koji mandat mogao pokazati kako su nacionalizmi prevaziđeni i kako je samo postojanje Doma naroda u FBIH suvišno.

Budući da je on Komšić, izmirio narode, pomeo nacionalističke bandite i od Bošnjaka i Hrvata načinio ono što su on i Sabina već koje desetljeće.

Ljude koji jedni drugima vjeruju.

Kao ujedinitelj naroda i zaštitnik slabijih mogao se istaknuti u zaustavljanju sotonizacije Srba i Hrvata u BIH i tako se nametnuti lider i na tim područjima. No što je on činio? Dodvoravao se sećiji. Odlučio je ostati ono što je oduvijek bio.

Mali ćato velikog nacionalizma

U idućem naletu, opet legalno, i kroz Dayton  DF kao većinska stranka u Parlamentu FBIH mogla je donijeti zakone kojima bi se Dom naroda samoukinuo a Federacija BIH postala prosto građanski entitet. Iduća  na redu bila bi Republika Srpska. Uzimanjem većine glasova tamo, sve bi bilo spremno da Parlament BIH popunjen DF-om donese odluku, većinom glasova o samoukidanju RS-a i FBIH a da Domovi naroda popunjeni DF-ovcima to odobre.

Taj posve legalan proces Dayton naime omogućuje. No niti DF-u niti SDP-u niti iti jednom “ljevičaru” ne pada na pamet izići iz sigurnosti i udobnosti bošnjačke desničarske postelje u kojoj im svaku noć uspavanke pjeva SDA.

(*Postelja ili odar – bosanske riječi za riječ “krevet”, koji je tuđica i turcizam)

Teško da Srbi ne bi glasali za Željka Komšića, mirotvorca i Ujedinitelja, koji svojim sjajnim političkim talentom čini sve ono što Najdraža ambasada želi. Pomiruje narode, otvara vidike, širi povjerenje.

Ljubomorni na porast standarda u FBIH, koja je već koju godinu dio EU, zgroženi izolacijom i propadanjem, Srbi Prečani, željni EU viza i prosperiteta, naprosto bi jedan dan odustali od siromaštva i priklonili se europskom dijelu BIH.

Sjajnim odnosima s Hrvatskom  i Srbijom, Komšić je u dosadašnjih devet godina šarlatanstva, mogao , da je htio, potpuno ubiti nacionalne stranke u BIH. HDZ Hrvatske već osam godina se mogao hvaliti kako je bolje odnose razvio s Komšićem nego s HDZBIH a Aleksandar Vučić se nedavno trebao i kumiti sa Sabinom.

Ali avaj.

Ništa od tog, ništa od ljevičarskog pristupa u tzv ljevog Komšića mi vidjeli nismo.  Osim ako ćemo računati onaj lijevi kažiprst podignut prema Koštunici ili ako ćemo Kmšićeve vehabijske prijetnje shvaćati kao lijevi revolucionarni, antikapitalistički narativ, koji po Jadranima šara Coca Cola suncobrane pišući po njima “Tekbir” iliti u slobodnom Habibi prijevodu “Sloboda radničkoj klasi”.

Dakle Komšić je mogao da je htio, rušiti konstitutivnost i izboriti kakav takav pomak države BIH u smjeru manje komplekse, manje nacionalne, više građanske. Mogao je ćato, da je htio, barem probati. A što on čini?

Nadničar koji jača trofederalnu Bosnu i Hercegovinu

Komšić čini sve suprotno od onog za što su ga Bošnjaci uposlili.

On narodski kazano je onaj ludi koji  “j*** zbunjenog”. A zbunjeni je u našoj priči naivni Komšićev glasač, habibi, koji je bio uvjeren da će izborom Komšića uništiti Hrvate a ideji unitarne, bošnjačke Bosne i Hercegovine osigurati najsvjetliju budućnost. Pri čemu je najsvjetlija budućnost otvorena “demokratska” fronta protiv Dodika i RS-a.

Umjesto tog prosječan Komšićev glasač gleda nikad okrupljenije Hrvate, hrvatsku dijasporu koja planira još masovnije izići na izbore u zaštiti svojih ustavnih prava i nikad jačeg Dodika.

Te Komšića koji, ne znajući što reći, citira svog savjetnika, eksperta za marksizme i vehabizme.

Citirati Habibija, koji te je već osramotio pred Europom, svojim vehabizmima, i nije neka mudrost. Ni za lošeg alkoholičara kamo li za predsjednika.

S Predsjednikom na trač

Upornim ponavljanjem rečenica koje gode uhu najtrulijeg dijela nacionalista među Bošnjacima Komšinica sebi osigurava tek šansu za ugodno ispijanje kahve na Baščaršiji, nastavlja biti prva mahaluša Bosne i Hercegovine koja funkcionira na formi dnevne podvale, spina i dosjetke, ne sustavne politike,  samoudaljuje se od Srba i Hrvata, od same jezgre Bosne i Hercegovine i tako neumitno ubija njenu državnost.

Budući da Srbi i Hrvati, ma koliko to zvučalo zloguho vojsci saraj medija, čine jezgru i neporeciv državotvorni tim ove zemlje.

Nisu naime naši čuvari robovske svijesti – fratrizani , najvjernije sluge Otomana u četrstoljetnom kalifatu, daidže, Islamske zajednice, Habibovići i Branimiri Jukići, niti njihovi ideološki uzori dizali BH narod na slobodu protiv najgoreg i najokrutnijeg okupatora u povijesti  ove zemlje.

Nisu takvi Bosnu i Hercegovinu vratili u europsku obitelj, nije to činio merhamet koji je patio za “divnim” okupatorom,  nego su to bili dva heroja iz Hercegovine:  Srbin Mihajlo Ljubibratić, naš najveći hercegovski sin, erudit, čovjek koji je preveo prvi Kuran na naše jezike, i Hrvat Don Ivan Musić, zaboravljeni svećenik i revolucionar, hercegovački biskup Heahmund, noćna mora svakog fratrizana i njihov vječni progonitelj.

Čovjek koji je demantirao njihovo junaštvo i kojem su zbog tog dali tek jednu makadamsku ulicu u Ljubuškom. Brišući ga iz kolektivne svijesti našeg naroda.  Zašto? Zato što taj borac za slobodu jest negacija fratrizma, ideologije vjekovnog služenja Vragu, đavolu s kojim si potpisao ugovor, i prodao BH narod za šaku sadake, tvrdeći da je prodaja čovjekova dostojanstva, kože, i života, prodaja nevinosti naših majki i sestara, u zamjenu za patnju, i koju šaku zlata njima kukavicama u haljinicama, kršćanski princip koji bi mi trebali poštovati. Nije, nit je ikad bila, dragi naši fratrizani.

Mihajlo i Ivan slobodu su nam donijeli  ne inspirirani Ustašom Blažom Kraljevićem i njegovim silovanjima srpskih žena po Čapljinama, kao što je inspiriran Željko Mišin, nego su to uradili inspirirani istinskom heroinom i njenom vizijom slobodne države, najvećom koja je jahala Bosnom i Hercegovinom, plemenitom nizozemskom revolucionarkom Žanom Merkus.

Crvenim vragom, kako su je zvali Otomani, ženom koja se upravo zbog borbe protiv Turaka nije mogla naći na BH novčanicama, niti u jednom feminističkom katalogu najzaslužnijih žena Bosne i Hercegovine.

Naime NGO hanume Saraj feminizma koje ubijaju grantove radeći izdanja o najzaslužnijoj ženskosti koja je protutnjala kroz BIH njeno ime sustavno zaobilaze. Boje se Žane skoro ko vojska otomanskih sultana.

Žana Merkus je najveća žena Hercegovine, i najveća žena Europe. Kontekst kada se pojavljuje, njena obrazovanost, način borbe, uzdižu je iznad Ivane Orleanske. Fratrizani i otomani učinili su da se o njoj gotovo ništa ne zna. Iako bi svaki naš grad trebao imati barem jednu ulicu po njoj.

Njena  biografija  nadilazi europske obrise, kamo li neće naše bijedne bosanskohercegovske. U jednu ruku to je i lijepo. Bila bi blasfemija da se ideolozi Bosne kao stanja trajne ropske svijesti u trajnom stanju države-kolonije diče jednom Merkusovom. Ni ime joj nisu dostojni izgovoriti.

Vjerojatno Habibija nije Komšiću ništa šapnuo o njoj. Moderni šaptači konjima u hrvatskom uredu Predsjedništva uglavnom su eksperti za odumrle totalitarizme. Habibija je naime bivši JOSD-ovac i marksist, zagovarač komunističkog uređenja kao budućnosti BIH. Koji je s vremenom konvertirao na vehabističko komunisitčko reakcionaško derište koje u pauzama između istiskanja prišteva i brisanja nosa zagovara terorizam  po dalmatinskim obalama.

Graditelj federalne BIH

Samoudaljavanjem od Srba i Hrvata Komšić ubija zadnje šanse za demokratsku i unitarnu BIH. I stvara šanse građanskoj federalnoj BIH.  On gradi najružnije zidove nepovjerenja među BIH narodima,  umjesto da ih ruši. On je u suštini, praktični tvorac federalne BIH.

Budući da sve što čini jete  podizanje novih nivoa mržnje i nasilja. Njegov govor mržnje izrečen s njegove pozicije ima nesagledive posljedice od bilo kojeg drugog komada riječi izgovorenih iz bilo čijih drugih usta.

Država zatrovana mržnjom koju Komšinica sipa moći će se spasiti samo federalizacijom. Komšić , danas je to jasno, materijalizirana je, počesto alkoholizirana, manifestacija odvratnosti, nepovjerenja i nasilja,  teškog dvjesto tisuća glasova. Mržnje zbijene u nekih 90-ak kg čistog verbalnog teturanja. Mržnje koja u njemu vidi šansu za porobljavanje Ljubibratićeva i Don Musićeva naroda. I vraćanje krvlju stečene slobode tih naroda, u okove u kojima im je, kao “krivo sraslim i neprijateljskima” i  mjesto.

Sve kroz onaj prokleti adet kojeg se nikad nisu riješili. Da su oni bolji, da njima pripada više, i da mi potomci raje, potomci silovanih majki i sestara, imamo služiti u svim budućim Bosnama i Hercegovina, njima višoj , ljepšoj i zaslužnijoj skupini građana. U zemlji ostavljenoj u amanet našem pradavnom silovatelju.

Primitivizam i cilj tog adeta je i scenski prikazan kroz  srednjovjekovne poruke na Komšićevim skupovima kakvih bi se postidila i Erdoganova režimska partija. Taj adet je na svojim tvitovima redovno ponavljao njegov habibi savjetnik.

Na stranu što je povik za silovanjem i nabijanjem na kolac bio tek grafički ispad  prosječnih  Komšićevih akindžija, taj povik u sebi ima daleko strašniji korijen  od same brutalnosti njegovog izričaja. On je korijene ima u ideologiji režima u kojem se naše majke silovalo, a naše očeve nabijalo na kolac, ako su bili dio raje, ako nisu mislili kao Oni, i ako su se odupirali režimu.

Taj fašistički, nacistički adet danas je preživio samo kod Komšićevih birača. U najrigidnijem dijelu našeg društva. I prožima se neovisno o tome kojoj naciji pripadaš, u mozgovima Komšićevih trolova koji bi i danas igrali Igre Prijestolja po Bosnama. Glumatali janjičare i sultane.

Sve ostale stranke, čak i jedna SDA u međuvremenu su se demokratizirale  i postale moderne europske partije. A Komšić kao SDA recidiv, njihova dnevnopolitička sramota.

Komšić dakle nije odavno hrvatski problem. On Hrvatima , i da ne zna, super služi. Još manje je srpski problem, budući da će ga Dodik odlično iskoristiti do kraja mandata za jačanje svoje pozicije. Ako u međuvremenu dotični ne zijane u etanolskim delirijima.

Komšić će, bit će to uskoro jasno i Bakiru, uskoro postati najveća noćna mora Bošnjaka. U prvom redu problem SDA kao vodeće nacionalne partije u Bošnjaka.

Poslije Komšinice, priče o Bosni kakvu želi SDA ostat će samo sanak pusti. A priča o povjerenju i pomirbi tek isušena kaljuža. Najbolji sin Bosne pretvorio se u njenu najpoganiju kćer.

Moglo bi se dogoditi da baš ostane sam. Toliko sam da će se postaviti pitanje hoće li ga i nagodni teta Vinko, pozvati na iduće uskršnje političke terevenke. S Vinkovim amabasadorom u Vatikanu, kojim je Komšinica kupila “nepotkupljivu” tetu, ili bez.

Predsjedniče Željko, nedajte se omest, samo vi polako.

I čuvajte zdravlje.

Manje piti, više trenirati.

Bog Vam dao puno sreće i rahata.

Mudrosti vam ne treba. Ide Vama to..

Poskok.info