Svi oni koji su se ovih dana zaputili magistralnim putem M-16, na dionici između Kupresa i Livna niže prevoja Borova Glava, nerijetko su mogli biti sudionici otežanog odvijanja prometa ili njegove djelimične potpune obustave. Iako su je temperatura ispod nule i veliki su sniježni nanosi, razlog takvog stanja nije snijeg, već konji na putu.
Iako, su u drugim situacijama vozači gotovo uvijek nervozni i trube zbog takvog stanja, na magistralnom putu kod Borove Glave posve je drugačije. Svi putnici, raduju se susretu sa livanjskim “divljim” konjima te ovu rijetku priliku koriste za fotografiranje.
“To je problem koji mi pokušavamo da riješimo. Da ih otjeramo od ceste. Veliki je rizik, mogu da stradaju. Godinama je to slučaj da u zimskom periodu u noćnim satima dežuramo na tom potezu da ih odmaknemo od ceste. Ipak, njima je to dugogodišnja navika, da dolaze u tom periodu da ližu so na cesti koju firme koje održavaju cestu bacaju zbog zimskih uvjeta. Konju je so potrebna cijelu godinu, a u zimskom periodu najviše”, ističe naš ljubazni domaćin Željko Krišto, tajnik Planinarsko-ekološkog društva Borova Glava, koje vodi brigu o livanjskim “divljim” konjima.
Ekipa Anadolu Agency je između naselja Potočani i Zagoričani, u istočnom dijelu općine Livno, na oko 920 metara nadmorske visine, u blizini izvora Vrbovnik, u jutarnjim satima zatekla grupu od najmanje pedesetak livanjskih “divljih” konja kako pasu. Ukupno, na potezu od oko 140 kilometara kvadratnih na kojem obitavaju livanjski “divlji” konji na brdu zvanom Kruzi, na predjelu od Koričina do Borove Glave ima ukupno sedam sličnih grupa po brojnosti. Tu su nešto više od tjedan dana.
“Vidimo jednu poveću grupu livanjskih divljih konja koja se zbog vremenskih uvjeta, sada je dosta velik snijeg, pomjerila prema ovamo, prema toplijim dijelovima. Imaju trave za ispašu, vode. Ove dane provode tu”, naveo je Krišto.
Livanjski “divlji” konji godinama su bili prepušteni sami sebi, odnosno grupi volontera – entuzijasta Planinarsko-ekološkog društva Borova Glava, a često su stradavali na magistralnom putu od nesavjesnih vozača pri velikim brzinama.
To stanje se promijenilo u dugoj polovini 2009. godine kada je Općina Livno donijela odluku da livanjske “divlje” konje stavi pod zaštitu.
Pod zaštitom općine Livno od 2009. godine
“Odluka Općinskog vijeća Livno je donesena 16. prosinca 2009. godine. Ovih dana će biti pet godina kako se ona primjenjuje. Koliko je ona dala rezultata može se vidjeti, usporedbe radi, samo na osnovi brojnog stanja: prije pet godina bilo je 167 livanjskih divljih konja, a prošle godine je završilo sa 353. Samo brojno stanje pokazuje da se dosta napravilo na terenu. Što se tiče stradavanja na magistralnom putu, 2013. i 2014. nije ga bilo. Nadamo se da ga neće biti ni ove godine”, navodi Krišto.
Osim što su se spustili niže zbog niskih temperatura, zimski period je za livanjske “divlje” konje karakterističan i po dvije veoma važne stvari: imaju dužu dlaku zbog zime, koju na proljeće mijenjaju, a ovo je vrijeme i kada počinje dolaziti podmladak.
Volonteri Planinarsko-ekološkog društva Borova Glava prije par dana evidentirali su dva mladunčeta – ždrijebeta, a prilikom dolaska ekipe AA ukazalo se i treće. Tajnik društva kaže kako se ždrijebad vrlo brzo nakon okota nađu na nogama uz svoju majku. Zbog mogućnosti brze promjene boje dlake, identificiraju ih prema boji kobile.
“Ovo je vrijeme i kada počinje dolaziti podmladak. I sve će biti tako do polovine studenog kada se posljednja kobila oždrijebi. Po našoj procjeni trebalo bi biti između 55 i 60 nove ždrijebadi ove godine”, navodi Krišto.
Dodaje kako ih je prošle godine bilo 59.
Livanjski “divlji” konji će se još neko vrijeme najvjerovatnije zadržati u nizini, nerijetko i uz magistralnu cestu.
“Dok god ima snijega u ovom rubnom dijelu Krug planine, oni ga izbjegavaju. Ovdje traže hranu. A, čim pođe snijeg odlaziti, kopniti, oni se pomjeraju u svoje prirodno stanište”, ističe Krišto.
Dok livanjski “divlji” konji budu u nizini, volonteri Planinarsko-ekološkog društva Borova Glava će im osiguravati slobodu kretanja magistralnim putem, zatim so i ostale minerale i hranu koja im je potrebna.
“Međutim, mi pokušavamo što više ostaviti ih u onoj poziciji prirodnijoj, ne da mi učimo da ih hranimo, nego da se oni sami snalaze. U zimskom periodu osiguramo po nekoliko tona soli koje držimo u planini, čisto da ih što više odmaknemo od puta. Problem je dugogodišnja navika, jer oni imaju stvarno naviku da dolaze na magistralni put. Pokušavamo ih nekako odviknuti”, priča Krišto.
Najteže je noću, navodi, posebno kada su noći vedre. Tada se, naglašava naš sugovornik, livanjski “divlji” konji obavezno nalaze na magistralnom putu i ližu so. Volonteri tog trenutka stupaju u akciju i dolaze na teren, te i uz pomoć upaljenih rotacionih svjetala na autima pokušavaju ih pomjeriti prema planinskim dijelovima.
Interesantno je, veli Krišto, da oni svojim nastankom nisu bili divlji konji. Bili su obični pitomi konji koje su ljudi držali baš u rubnim selima Potočani, Zagoričani, Begovača, odnosno rubnim sela livanjske općine koja gravitiraju Krug planini. Koristili su ih u to vrijeme za rad: prevoz, transport, oranja… No, dolaskom mehanizacije prije 40-ak ili 50-ak godina konji su postali suvišni. Isprva, u ljetnom periodu je bila neka praksa da se oni puste u planinu, a u zimskom periodu da se vrate. Međutim, postali su veliki trošak ljudima koji su držali konje tako da su ih pustili u planinu.
“U tih 45 do 50 godina dobili smo ovo što sada imamo. Ovo su potomci izvornih pitomih konja, a ima različitih pasmina, od Posavaca, Arapskog konja, Bosansko-brdskog konja. Sada nemamo čiste pasmine jer je došlo do križanja, ali su dosta otporni kako na vremenske uvjete tako i na sve moguće bolesti. Ovo godina koliko mi radimo i sa ljudima koji se bave veterinarskom strukom, stvarno su iznenađeni da oni mogu preživjeti ove uvjete, a drugo i što se tiče otpornosti na bolesti, uvjetno rečeno su fenomen”, ističe Krišto.
Prošle godine su u Zagreb slali izmet na analizu i utvđeno je da konji nemaju nikavih opasnih zaraznih bolesti, osim uobičajnih crijevnih infekcija. No, za te predivne životinje, više pitome nego divlje, nema suviše interesovanja, iako predstavljaju fenomen i turističko blago.
Vlasti nezainteresovane
“Općina Livno je ta koja je na sebe uzela obavezu da će osigurati finansijski dio sredstava da se može brinuti o livanjskim divljim konjima. Što se tiče federalne razine, županijske razine ili eventualno razine BiH – ništa. Bio je jedan slučaj gdje je dopredsjednik FBiH dolazio u posjetu, obećao puno toga, što političari godinama obećavaju, ali rezultat je bio – nula”, priča Krišto.
Kada su u pitanju ljudi izvan BiH, ove godine im treba doći 16 stručnjaka za konje iz Austrije. Oni će jedno vrijeme provesti sa njima, analizirati njihovo stanje i napraviti stručni nalaz.
“Mi nismo stručnjaci da možemo dati nalaz, ali dolaze ljudi koji će to napraviti. Kada je u pitanju turistički dio, više od dvije godine imamo izviđače iz Belgije koji dolaze na ovo područje, logoruju uz obavezu da nam pomognu nešto napraviti, volontiraju, rade… Čiste neka izletišta. Rade ono što naši ljudi ne rade. Ovi iz Belgije to zdušno rade. Javljaju se i turističke agencije u ljetnom periodu najviše iz Hrvatske – Makarske, Omiš i dovode turiste tu da razgledaju. Na institucijama je, kako općinskim tako i županijskim, da uvjetno rečeno ovo komercijaliziraju: da se ima neka korist od ove turističke atrakcije, ali da se konji ostave u svom staništu”, cijeni Krišto.
Veoma bitna stvar je, navodi, da se osiguraju sredstva da se ljudi mogu uposliti.
“Već godinama volontiram: ja sam u mirovini, pa tako imam i nije mi potreba za zaposlenjem. Iam dovoljno sredstava za život. Sva naša ekipa je na volonterskoj bazi. Potrebno je osigurati sredstva da se ljudi uposle i onda možemo tražiti i odgovornost za sve ostalo. Jer, kada imaš čovjeka koji je plaćen da radi taj posao, to je moguće. Mi ćemo ovo još raditi, nadamo se, godinama jer klima i društvo pogotovo kada su finansije u pitanju ko zna kada će biti neki pozitivan pomak. Ali, evo, nadamo se da ćemo mi uspjeti to. Kada, ne znam točno”, priča Krišto.
Na livadi gdje ovih dana pasu livanjski “divlji” konji sreli smo i mještanina sela Potočani, smještenog u neposrednoj blizini, Ivicu Iveljića. Interesiralo nas je kako se ponašaju ovi konji.
“Kao i domaća životinja. Prirodno. Prave se divlji, a nisu divlji. Tu su posljednjih dvadesetak godina. Nema problema sa njima. Kada dođe ljeto zatjeramo ih gore. Oni više vole biti gore nego ovdje. Sada je snijeg gore i oni su došli za hranom. Više se boje ljudi njih, nego oni ljudi. Vidite da ne trza ni jedan. Priđi mu fino, uzmu kruha i to je to”, veli Iveljić.
© AA
© AA
© AA
© AA
© AA
© AA
Kako mu je prazna štala Ivica im je na raspolaganje stavio nešto bala sijena.
Vrlo umiljate životinje
“Bili su nedjelju dana. Jeli. Baciš im sećera i tako”, navodi Ivica i otkriva kako su u stvari i velike maze. Dopuste i da se pomiluju.
Smatra da je potrebno posvetiti više pažnje livanjskim “divljim” konjima.
“Najveći problem je selekcija. Treba naparviti selekciju: izdvojiti par muških, puno se izmiješala genetika (više je muških nego ženskih jedinki). Treba malo više poticaja da se krene da se nešto oformi, ne samo pustiti. Treba napraviti obore, vodu su napravili. Imaš ljudi koji su bolesni za konjima. Tako ima umirovljenik koji mora doći gore da ga vidi”, priča Ivica.
Kažu da je najviše posjetitelja, osim iz susjedne Hrvatske, iz Slovenije i Njemačke.
“Dolaze sa svih strana. Ovo je prirodna pojava koje nema nigdje u svijetu. Postoje mustanzi u Americi i ovo ovdje”, ukazuje Ivica.
Livanjskim “divljim” konjima interesantan je izvor Vrbovnik gdje se napoje. Osim same nadmorske visine na kojoj se nalazi, 920 metara, zanimljivo je i da se izvor u pisanim dokumentima prvi put spominje 1400. godine.
“Sada je 615 godina od tog spominjanja, a izvor i dalje služi za piće ljudima. U kriznom dijelu godine kada su suše velike dolazili su po vodu, prao se veš, nikada nije bilo problema, nikada nije presušio. Uvijek teče. Konji ga vole, ljudi dogone stoku da napoje”, navodi Željko Krišto, tajnik Planinarsko-ekološkog društva Borova Glava.
wpDiscuz