Nije na meni da osuđujem legendarnog pisca kolumni i književnika. Njegove knjige, tvrde mnogi, zaslužuju i više pažnje nego što su imale dosad, a njegove kolumne su prepoznatljive, pomalo postmodernističke i pune ironije. Doduše, kako za koga. Poznat je Boris Dežulović po nizu knjiga i tekstova koje se bave političkom tematikom. Usprotivio se, znaju to i mala djeca, prvom hrvatskom predsjedniku dr. Franji Tuđmanu i njegovom fašizmu. Elem, radi se o kozmopolitski nastrojenom čovjeku koji uspijeva fascinirati više stotina tisuća, po njemu, rijetko pismenih ljudi na prostorima bivše Jugoslavije u kojoj je on, kao kozmopolit, vjerojatno ponosno uzdisao taj ispravni anacionalni zrak. Ipak, ne želim karakterizirati čovjeka kao takvog ili onakvog, cilj ovog teksta nije bavljenje Dežulovićevom personom, nego jednom od njegovih kolumni.
__________piše: Ivan Pepić l poskok.info
Prošlotjedna „Legenda o Trećem entitetu“ kolumna je u kojoj taj famozni pisac napada ideju odnosno samu pomisao trećeg entiteta u bientitetskoj Bosni i Hercegovini. Ironično spominje kako su Hrvati uspjeli opstati u više od petsto godina unatoč Osmanskom i Austro-Ugarskom Carstvu te Jugoslavijama. Istina. Međutim nedostaje Dežuloviću ona iskrenost i, klasično za njega i njegove istomišljenike, namjerno izostavlja dublju analizu ne spominjući kako tad nisu postojali demokratski uvjeti koji postoje danas i koje Hrvati, kao narod koji je znao prepoznati prednosti demokracije za razliku od nekih drugih naroda u susjednoj Istočnoj Europi, cijene i žele istinski živjeti. Kolumnist Dežulović ne priznaje da danas postoje ti uvjeti koji bi Bosnu i Hercegovinu modernizirali i napokon izveli iz političkog i ekonomskog mraka.
Uzaludno je govoriti tom piscu da postoje države s više entiteta samo nekoliko stotina kilometara od njegovog ureda. Belgija, Nizozemska i Švicarska samo su primjer uspješnih višeentitetskih država koje su se politički razvile upravo zahvaljujući tom modelu.
U tim državama nije bilo unitarističkog silovanja kao što to postoji danas u Bosni i Hercegovini ili u ondašnjoj Jugoslaviji. Možemo Dežuloviću objašnjavati politološke pojmove i kazivati da entitet ne znači podjela, mržnja ili fašizam. Ipak, on će se i dalje držati one svoje „Jebo sad hiljadu dinara“. Dežulovićizam je fenomen u kojemu se nalaze svi oni koji se paranoično bore protiv mržnje paradoksalno sijući mržnju vraćajući se na temu rata ili na onu „kako je prije bilo bolje“. Zapravo, Dežulović zarađuje kruh optužujući druge za nacionalizam i za greške prošlosti, ne znajući da upravo takva retorika zakopava i koči društvo. prema njegovom mišljenju i mišljenju njemu sličnih, oni koji zahtijevaju dodatnu političko preuređenje Bosne i Hercegovine odnosno dodatni entitet koji bi konačno bio rezultat ravnopravnosti i konsocijacijske demokracije na kojoj počivaju podijeljena društva diljem svijeta, od Kanade do Libanona, su fašisti. Nametanje takve krivnje jednom cijelom narodu ne samo da je bezobrazno, nego su upravo to radili nacifašisti – pomislimo na Hitlera koji je cijeli jedan narod (Židove) progonio zbog toga što su navodno krivi. Ali ne, to ne prolazi u nekim kvazi-kozmopolitskim glavama koje žele delegitimirati minimalne zahtjeve jednog konstitutivnog naroda: politička ravnopravnost, ravnomjerna predstavljenost u institucijama, od jezika do člana Predsjedništva BiH.
Ponavljati dežulovićistima Lijphartove teze ili oslanjati se na primjere nekih država u kojima se poštuju načela konsocijacijske demokracije ne vrijedi, jer oni sve gledaju s visoka, dok su za njih obični ljudi, koji zahtijevaju samo TV na hrvatskom jeziku i legitimne izabrane političare koji će ih predstavljati, jednostavno neobrazovani fašisti. Kako je moguće da upravo oni, koji se zaklinju u jednakost ljudi, naroda i vjera ne žele prihvatiti ideju trećeg entiteta koji bi stavio u ravnomjerni položaj sve konstitutivne narode u BiH? Radi li se možda o mržnji prema najmalobrojnijem konstitutivnom narodu? Ili o običnom odbacivanju logičnih zaključaka? Naravno, lakše je pisati o krađi nekih političara, jer to raja voli! Raja voli uz kavu pročitati dobru kolumnu koja će delegitimirati političare, a legitimirati nerad, jer „raja nije kriva za takvo stanje u zemlji, nego lopovi“, pogotovo oni lopovi koji ne čitaju Oslobođenje nego Poskok ili Večernji list. Međutim, zaboravljaju čitatelji Oslobođenja da dok se ne riješi nacionalno pitanje u Bosni i Hercegovini i dok se ne promjene stvari nabolje nema IPA sredstava, nema napretka ka Europskoj uniji, nema investicija (osim onih iz turske agencije TIKA-e…). Treći entitet jedno je od rješenja za bolji napredak i za potpunu provedbu demokratskih načela. Jer nitko ne može osporiti činjenicu da je demokracija u Bosni i Hercegovini mrtvo slovo na papiru upravo zbog nepoštivanja glasova Hrvata.
Neću vam ispričati vic, kako to običava Boris Dežulović, nego jednu istinsku priču jedne države: Belgije. Spomenuta država nalazi se u srcu Europe, jedna je od najbogatijih država na kontinentu, a njezin je glavni grad sjedište najvažnijih svjetskih institucija. Ta je država doživjela strašni poraz tijekom Drugog svjetskog rata. Podijeljena država i društvo tijekom druge sredine prošlog stoljeća natjerali su ustavotvorce da pronađu idealno rješenje za premošćivanje takvog problema. Ustav iz 1993. predviđa državu s tri entiteta: nizozemski, francuski i njemački entitet, u kojima se poštuju jezici, nijedna etnička skupina nije preglasavana, te ne postoje značajniji problemi vezano za respektiranje najmanjeg konstitutivnog naroda, njemačkog, kojemu je osigurano pravo na nacionalnu televiziju na njemačkom jeziku unatoč činjenici da njemačka zajednica čini tek oko 0,7% od ukupnog broja stanovništva. To Bosna ne želi slušati.
Dežulović se vjerojatno ironično smije kad mu netko spomene te činjenice. Uvjeren sam da ako se Bosna i Hercegovina ugleda na Belgiju, onda će i Bošnjaci i Hrvati i Srbi navijati za Bosnu i Hercegovinu, jer se neće osjećati kao stranci u toj državi. Ne samo da će navijati skupa na stadionima, nego će ljudi iz zapadnog dijela Mostara izlaziti i prosvjedovati protiv korumpiranih političara. Dakle, neće biti potrebe da građani iz istočnog Mostara dolaze prosvjedovati u zapadni dio, nego će to automatski raditi svi. I tako se rješava problem nacionalizma, a ne forsiranjem unitarističke bajke i vraćanje na onu „kako je prije bilo bolje“. Jer ne shvaćam logiku onih koji smatraju da treći entitet služi separatistima. Prije svega, tko ima snagu da separira (odvoji) budući treći entitet iz Bosne i Hercegovine u 21. stoljeću? Hoće li možda Čović i Raguž donijeti nacrt novog ustava koji će proglasiti dijelove hrvatskog entiteta državom, a Josipović to potpisati? Sumnjam. Takve su bajke prošlost.
Vrijeme raznih Mesića i Dežulovića je prošlo. Više se ne živi od ironije i viceva, nego od kreiranja bolje budućnosti.
*Bitna napomena: Autor koji zagovara Treći nije Hercegovac, iz Odžaka je . Bosanska Posavina.