Legenda Hrvatske vojske: Kao mladić nije ni sanjao o tome da postane vojnik

Svaki profesionalni časnik i vojnik vjerojatno sanja dan kad će postati načelnik Glavnog stožera. Riječ je o najvišoj zapovjednoj poziciji koju neki časnik u demokratskoj zemlji može dostići. Iznad njega u vojnoj hijerarhiji samo je vrhovni zapovjednik, no on nije vojnik, nego predsjednik ili predsjednica ili političar. Stožerni general Petar Stipetić taj je san ostvario 2000., u 63. godini, a četiri godine poslije otišao je u mirovinu s najvišim činom, general s pet zvjezdica. No vrhunac karijere generala Stipetića – koji kada analiziramo njegov život i rad u dvije vojske, JNA i HV, s punim pravom može nositi naziv “narodni general” – dogodio se 8. kolovoza 1995. Oni koji su intervjuirali generala, a u dvadesetak godina dao je tek nekoliko intervjua, od kojih meni za Večernji dva, mogu potvrditi da je general bio ponosan na taj datum i događaj, kada mu se po svim vojničkim pravilima predao zapovjednik 21. (Kordunskog) korpusa vojske tzv. Republike Srpske Krajine pukovnik Čedomir Čedo Bulat. Stipetić je Čedu jako dobro poznavao jer mu je u ona predratna vremena, kada je Stipetić već bio general (general-major), iz Zagreba zapovijedao. Bulat se 1995., sa svojih pet tisuća vojnika, dobro naoružan nekoliko dana suprotstavljao prodorima hrvatskih postrojbi koje su krenule u oslobađanje okupirane Banovine. Kao vojni zapovjednik Bulat je točno procijenio da više ne može pružati vojni otpor iz vojnostrateških razloga, no ponajviše stoga što se s njim u okruženju našlo i 20.000 civila, preplašenih Srba, koji su se izmiješali s njegovom vojskom.

Stoga je postupio na vojnički jedini opravdani način i zatražio bezuvjetnu predaju hrvatskoj vojsci. No ipak je imao uvjet da se preda isključivo generalu Stipetiću, u kojega je kao vojnik očito imao povjerenja, premda su sada stajali sučelice na suprotnim stranama. Stipetić je s Bulatom vrlo brzo dogovorio uvjete predaje i trudio se odraditi taj čin što časnije za obje strane. Kada su poraženi zatražili da se njihovim oficirima ostavi pedeset pištolja kako bi sami mogli regulirati mir unutar svoje vojske koja se predala, Stipetić im je ostavio sto pištolja.

Kasnije je u Topuskom Stipetić sudjelovao u pregovorima vladinih povjerenika, koje je poslao pokojni Franjo Tuđman, s tamošnjim Srbima koje su uvjeravali da ostanu u svojim domovima i da priznaju Republiku Hrvatsku. No nisu uspjeli i većina Srba priključila se masovnim kolonama koje su napustile Hrvatsku. Taj ratni dio svojeg života Stipetić je smatrao najvažnijim u svojoj karijeri. Kako i ne bi jer je kao načelnik Glavnog stožera 2000. morao obavljati tužan i frustrirajući posao. Bio je u biti na političkoj poziciji koje se tijekom života toliko gnušao, a političke promjene u Hrvatskoj koje su se zbile nakon smrti prvog predsjednika poprimile su u početku odlike prave političke čistke “novih nepodobnih”. Bilo je to vrijeme političkih i ideoloških osveta.

Početak njegova mandata obilježen je početkom lansiranja haških optužnica, kojoj je i sam bio izložen, no nakon davanja izjava protiv njega optužnica nikad nije bila podignuta. Dio generala, međutim, nikako nije želio prihvatiti hašku hajku, kao i potpuni politički preokret koji se u državi dogodio. Smatrali su da je na djelu uništavanje svih vrijednosti Domovinskog rata i hrvatske pobjede te su dvanaestorica njih objavili znamenito pismo generala.

Prvi je pismo potpisao stožerni general u mirovini i vojnički uzor svih generala od Stipetića do Ante Gotovine – Janko Bobetko. Ostali su potpisnici bili admiral Damir Domazet-Lošo i generali Ivan Čermak, Ivan Basarac, Krešimir Ćosić, Ante Gotovina, Damir Krstičević, Ivan Kapular, Mirko Norac, Miljenko Filipović, Ivan Korade i Nojko Marinović. Na čelu tadašnje vlade bio je Ivica Račan, koji nije bio vičan vojsci, pa se preplašio i povjerovao da vojska sprema puč. No sankcije je proveo predsjednik Stjepan Mesić, koji je još djelatne generale smjesta otpustio i poslao u mirovinu.

Budući da je Stipetić kao profesionalac za sebe od javnosti čuvao spoznaje o ovim događajima, ne zna se je li pokušavao tada smiriti situaciju ili je Mesiću prepustio da čini s generalima što hoće. Jedino je sigurno da je Stipetić smatrao kako se generali ne smiju miješati u politiku. Neki su mu od uklonjenih generala, koji su završili na cesti, prebacivali što se, kako neki kažu i sada, nije poslije pitao što je s njima i trebaju li pomoć. Sigurno je pak da Stipetić nije uživao u tom trenutku.

Grozio se politike

Druga velika frustracija koja je obilježila njegov mandat, a o kojoj je kasnije otvoreno govorio u intervjuima, jest devastacija Hrvatske vojske.

Imali smo ministre koji, ne znam što su zastupali, ali vojsku sigurno nisu. Svi su oni samo željeli – smanjenje, samo smanjenje. Od 2000., kad sam još bio načelnik Glavnog stožera, počele su velike demobilizacije, a tada smo imali 46.000 vojnika. Kad sam završio mandat 2003., bilo ih je 26.000, reći će. Poslije će general u javnosti uvijek zastupati stav da treba ojačati hrvatsku vojsku, a ne slabiti je. Apsurd je da su se najveća slabljenja HV-a zbivala kada je na vlasti bila SDP-ova koalicija i u čiji su svjetonazor Stipetića uporno gurali, da je to njegova politička opcija. To jednostavno nije bilo točno jer se Stipetić, nakon uhićenja Gotovine, grozio aktivnog sudjelovanja u politici bila ona SDP-ova ili HDZ-ova. No kao autoritetu neki ministri Stipetiću su davali određenu zadovoljštinu i uključivali ga kao vanjskog člana saborskog Odbora za obranu u politiku, a aktualni ministar Damir Krstičević – koji je, sjetimo se 2000., kao najmlađi i najperspektivniji hrvatski general s 31 godinom političkom odlukom završio na cesti – redovito se savjetovao s njim kao vanjskim savjetnikom.

Boravak u JNA

Kada sam ga pitao, da je još aktivni general, bi li radije bio zapovjednik onih 200.000 slabo naoružanih hrvatskih vojnika s početka rata ili bi radije zapovijedao s današnjih 16.000 profesionalnih, odabrao je radije onih 200.000 “jer 16.000 vojnika za prostor Hrvatske nije ništa. To je paučina”. O svojem karakteru kazao je nešto i kada je objasnio da su u Glavnom stožeru imali plan da nakon Oluje glavninu naših elitnih postrojbi i gardijske brigade, uz druge kvalitetne brigade, “prebacimo odmah na istok zemlje i u roku od 10-ak dana oslobodili bismo i zadnji dio okupirane zemlje. No nije mi krivo što nismo na kraju išli na vojno oslobađanje”. Stipetić je i tako pokazao da je veliki vojskovođa i humanist jer je prednost dao mirnoj reintegraciji u zamjenu za nekoliko tisuća mrtvih vojnika koji bi prema njegovoj procjeni bili poginuli s jedne i s druge strane da se krenulo u vojno oslobađanje istoka Hrvatske.

Stipetić kao mladić nije sanjao o tome da postane vojnik. Govorio je da nas život katkad odvede u nekom smjeru mimo naše volje i želje. Nakon završene gimnazije u Ogulinu 1956. prvo se pokušao upisati na Građevinski fakultet u Zagrebu, no nije dobio stipendiju, a roditelji nisu imali novca da ga financiraju.

Otac mu je bio građevinski radnik, a majka se, kako bismo danas rekli, bavila poljoprivredom. No onda je, šećući Ogulinom sa svojim prijateljima, vidio vizualno lijep oblikovan natječaj za Vojnu akademiju, vidio je da je školovanje besplatno, pa se prijavio za mornaricu i za kopnenu vojsku. Te su ga godine primili na Vojnu akademiju kopnene vojske u Beogradu. Beograd je tada bio glavni grad i fascinirao je nekoga tko je došao iz malog Ogulina, no u početku je Stipetiću bilo teško pa je razmišljao da odustane. Ipak, postupno mu se vojnički život uvukao pod kožu i na kraju je odlučio da će vojska biti njegov životni poziv. Kao potporučnik počeo je karijeru kao zapovjednik voda u inženjerijskom puku u Trebinju.

Inženjerac je bio dugo, sudjelovao u radovima na dubrovačkom aerodromu i na vojnim objektima diljem države. Godine 1967. odlazi u dvogodišnju Višu vojnu akademiju u Beograd. Za sebe je govorio da kao zapovjednik nije bio blag, ali se trudio uvijek biti pravičan i činilo mu se da vojnici to cijene. Doškolovanje je završio 1969., postao je zapovjednik u Lovranu, brzo je promaknut u majora, a nakon dvije godine postao je načelnik Štaba inženjerijskog puka u Karlovcu, koji je potom premješten u Zagreb i od tada se smatrao Zagrepčaninom.

Nije ga mimoišla ni 1971., kada je bio među onima koji su aplaudirali Janku Bobetku. No nakon micanja Bobetka za njega nije bilo posljedica.

Za najvišu Ratnu školu (jednogodišnju) predložen je 1975. Nakon toga postao je zapovjednik Nastavnog inženjerijskog puka u Karlovcu. Ubrzo je bio optužen za, kako je govorio, nekakav nacionalističko-defetistički istup i po nalogu Partije smijenjen je s tog mjesta. Njegov je krimen bio što je kritizirao nekog svojeg radikalnog kolegu jednako kao što je i kasnije u HV-u kritizirao radikale, a o onome iz JNA je bio kazao: “… kad bi u našoj vojsci bilo više takvih, prošli bismo kao Pol Potova Kambodža”. Poslije je govorio da mu nije bilo drago, kao Hrvatu, što su 1971. maknuli generala Bobetka, Srneca i Mutaka. Poslije je završio u štabu Teritorijalne obrane, a od 1986. do 1999., kada dobiva čin generala, bio je zapovjednik obrane grada Zagreba. Govorio je da su njih u vojsci političke promjene i raspad Jugoslavije zatekli. Očekivali su društvene promjene, ali Stipetić nije očekivao rat.

Tuđmanov poziv

Tada je već kontaktirao s generalom Špegeljom, koji je već bio hrvatski ministar obrane. Stipetić je bio odlučio tražiti umirovljenje u JNA, no u rujnu 1991., dok je bio na godišnjem odmoru, došao mu je poziv od predsjednika Tuđmana da mu se javi. Otišao je u Banske dvore i Tuđman ga je zamolio da se priključi Zboru narodne garde. Odgovorio mu je potvrdno i da hoće prijeći u ZNG, no zamolio je da malo pričeka dok ne riješi stvari s JNA. Dogovorili su se pak da Stipetić prijeđe odmah i ilegalno počne raditi u Zapovjedništvu ZNG-a na Tuškancu. Istog dana u tri sata poslijepodne Stipetić je došao na Tuškanac, a onda je u pet sati na vijestima čuo izjavu predsjednika Tuđmana da je utemeljen Glavni stožer, da je načelnik general Antun Tus, a njegov zamjenik general Stipetić. “Moj odlazak kući tako je do daljnjega bio zapečaćen: na Tuškancu sam, naime, ostao sljedeća dva mjeseca.” Stipetić je tada, kako je govorio, bio prilično ljutit na Tuđmana što ga je požurio, a najviše zato što supruga nije znala, pa kad je čula vijest, čak je pala u nesvijest.

A sve što se iza toga događalo do njegove smrti 2018. postalo je dio legende, kao što je i on sam, legenda Hrvatske vojske.

(www.jabuka.tv)