Prije nekoliko dana AntiDayton grupa je instalacijom na Trgu djece Sarajeva u vidu granica entiteta Republike Srpske, postavila replike masovnih grobnica i dijelova ekshumiranih skeleta, dječije odjeće, igračaka, a sve to uz postavljenu tablu na kojoj je ispisano “Dobro došli u Republiku Srpsku”.
Kako kažu, na ovaj način su željeli odati počast srebreničkim žrtvama te “ukazati na to da je entitet Republika Srpska genocidna tvorevina”.
Ova, blago rečeno, morbidna instalacija izazvala je burne reakcije na društvenim mrežama, a mi vam, uz dozvolu autorice, prenosimo onu bh. građanke Hane Obradović koja se obratila idejnim tvorcima ove instalacije:
“Svjesna da je i negativan publicitet – publicitet, odlučila sam bez referiranja na ime, pozvati idejotvorca masovne grobnice u obliku Republike Srpske instalirane ispred BBI-a u Sarajevu, na odgovornost koju ima spram Bošnjaka, u čiji procenat spada i sam, ne sumnjam, a koji, za razliku od njega, ne obitavaju u glavnom gradu Bosne i Hercegovine.
Kada smo drugarica i ja 2011. odlučile ići na Marš Mira, to smo uradile s idejom da se na tri dana isključimo iz virtualne realnosti, lavine komentara pogođenih bošnjačkih duša koje suosjećaju sa Srebrenicom. Uradile smo to, jer smo osjećale potrebu da tadašnju rutu (Nezuk – Potočari) od 110 kilometara ispoštujemo u šutnji i solidarnosti s onima koji su je pohodili u suprotnom pravcu (Potočari – Nezuk) u julu 1995. godine. Kako to obično biva, puno se hoda, i s puno ljudi staneš, popričaš, prohodaš određeni dio puta.
Jednu etapu puta smo pješačile sa čovjekom srednjih godina, koji je nosio barjak s isprintanim lobanjama njegovih oca, brata i nećaka. Od čovjeka koji je te kobne ’95. istim tim putem, pohodio stazu smrti, i u njoj ostavio najuže članove porodice, nismo mnogo čuli. Tek par rečenica od njega, a mnogo više od njegove kćerke, koja je prvi put s ocem na Marš krenula te godine.
No, za razliku od čovjeka koji je imao svako pravo da iz dna petinih žila viče svoju bol, tišinu su ispunili tekbiri neke ‘turske braće’, koji su kroz srpska sela slavili veličinu Allaha. Ti ljudi, sudeći po svemu, jeziku na kojem su komunicirali, nisu pripadali porodicama ožalošćenih, porodicama ubijenih, nisu bili Srebreničani, i nisu bili Bosanci i Hercegovci, i po svemu sudeći, nisu bili ljudi koji su namjeravali ostati živjeti u selima kroz koja su tako naduto prolazili.
Sjećam se koliko mi je u tim momentima bila ljigava pomisao da neki strani faktor daje sebi za pravo da tegbira kroz selo zaraslo u draču i kapinu, gdje su kuće krnje raspoređene ko figure u šahu, kad je partija skoro gotova. Kroz selo gdje živjeti poslije horora devedesetih, pokušavaju Srbi i Bošnjaci, možda i poneki Hrvat.
Dosta puta sam razmišljala o tom čovjeku, čijeg se imena ne mogu sjetiti. Razmišljala sam o tome šta li njemu prolazi kroz glavu dok prolazi Drinjačom, gdje je bila zasjeda. Razmišljam šta mu prolazi kroz glavu ovog jula, te da li je uopće živ.
Jutros kad me u inboxu dočekao link klixovog članka, iz kojeg je evidentno bilo i mjesto, i vrijeme, i oblik radnje, duboko sam se posramila. Bilo me sramota za drugoga. Za one što se Srebrenicom busaju u Sarajevu, pokušavajući “na dušu ostalima” staviti galamu i buku. Jer patnja nije galama ni buka. Medijska senzacija. Podsjećam, Emir Hodžić je stajao u Prijedoru s bijelom trakom. Ne u Sarajevu. Zoran Ivančić je na zagrebačkom aerodromu među Hrvatinama vikao “Ubojico, Sotono” Dari(j)u Kordiću. Ne u Sarajevu. Pitam se zašto predstavnici AntiDayton kolektiva nisu instalirali masovnu grobnicu u obliku Republike Srpske – u REPUBLICI SRPSKOJ? U BANJOJ LUCI?
Pa zar Srebrenica nije ispričana priča, zar svima u ‘bošnjačkom’ entitetu nije jasno šta je Srebrenica? Zar nije jasna priča, ta srebrenička? Kako-tako u Haagu, tako i u Sarajevu. Kilometri magistarskih i doktorskih radova su ispisani, kilometri filmske trake potrošeni da bi se uhvatio taj momenat neispričani, ta suza neisplakana, ta grudva zemlje neizvađena, u kojoj postoji potencijal neke priče, koja će biti poput automobilske nesreće – kad ne možeš skrenuti pogled.
Najviše me sramota za onu nanu Aišu iz Potočara, koja nas je primila u svoju kuću povratničku, u julu 2011. Ona je izgubila sina jedinca, i ako me išta u ta tri dana pokosilo, bile su njezine riječi – meni je žao njihove (srpske) djece. Nisu oni krivi za ovo. Meni je žao Mladićeve kćerke što se ubila. Nije dijete bilo krivo.
Nisu ovo riječi sarajevskog kabadahije koji nosa templarski simbol u nadi da će cio svijet (dijasporski) podržati njegov naum da Bosna bude bošnjačka. Bosna je država svih njenih ljudi. I onih koji žive po selima Istočne Bosne, a kojih se takvi poput kabadahija iz AntiDaytona sjete kad im usfali donacija, lajkova, i samopromocije.
Pomislite na riječi nane Aiše”.
wpDiscuz