Bivši predsjednik Socijaldemokratske partije (SDP) BiH Zlatko Lagumdžija uputio je pismo partijskim članovima, poručivši im, uz ostalo, da ne smiju postati dio Plana B i ići u koaliciju s HDZ-om, SNSD-om i SBB-om. Pismo prenosimo u cijelosti.
“Na poziv Džordža Papandreuua sudjelujem na 20. Symi simpozijumu koji se ove godine održava na temu ‘Upravljanje globalizacijom – Nova Agenda za narednih 20 godina’ kao uvodničar na sesijama pod nazivom ‘Nova vizija Balkana’ i ‘Globalizacija i društva zajedničkih vrijednosti’. Pošto ne prisustvujem sjednici Glavnog Odbora, a imajući u vidu važnost odluka koje određuju našu budućnost, očekujem da se ovo moje razmišljanje podijeli s članovima GO te da se izjasnite o tri predložena zaključka, piše Klix.ba
Počet ću s osobnim iskustvom. S najboljim lekcijama koje čovjek može naučiti. S lekcijama naučenim kroz suočavanje s porazima i spremnošću da priznaš vlastite greške.
Već četvrtu godinu objašnjavam ljudima, znanim i neznanim, da sam se povukao iz operativne domaće politike i da SDP ima rukovodstvo s punim mandatom da vodi partiju i da ja nisam dio tih strategija i odluka.
Na nekoliko kapitalnih pitanja sam iskazao svoje neslaganje na Glavnom odboru i stanje u kojem se danas nalazimo nema veze sa mnom. U mjeri u kojoj valja – to je rezultat uže grupe kojoj ja ne pripadam. U mjeri u kojoj ne valja – postoje rijetke prilike u kojima na to ukažem. Iako nemam obvezu, nekada jednostavno to moram uraditi radi budućnosti države, same ideje i SDPa. Usprkos svemu, član sam. Nisam kandidat ni za kakve liste na izborima.
Ja sam svoje greške spoznao i priznao, te iz njih naučio više nego iz mnogih ranijih uspjeha. Ipak najveća greška mi je bila što sam dozvolio da se moji sudionici loši učenici i neuspješne kopije, sebi i drugima, predstave kao bezgrešni novi ljudi koji mogu nekažnjeno nastaviti da griješe i da uz to ništa ne nauče osim da krive druge za vlastite greške.
SDP kao ideja, organizacija i ljudi, ujedinjeni u svojim različitostima, može i mora biti mnogo bolji nego što je to danas. Zbog toga ovo sada kažem.
U vremenu u kojem živimo vladajuće stranke, SDA, SBB, SNSD i HDZ, nisu bile u većem rasulu, s manjim rezultatima i lošijim rejtingom u narodu. S druge strane očekivano ujedinjena građanska opcija ili ljevica je uspjela da se dalje razjedini i ‘zarati’. U takvom rasulu SDP se uspio pokazati kao nedorasla snaga koja izgleda velika samo kada stane pored SBB-a ili DF-a.
U javnosti se , umjesto respektabilne snage koja okuplja umne ljude koji znaju što rade i kako se može doći do cilja, sve češće SDP doživljava kao skupina koju vode ‘univerzalne sveznalice i konkretne neznalice’.
Nerijetko beskrupulozna i podmukla bitka za ‘sigurna’ mjesta na listama je pokazala da populizam i demagogija nezanemarljivog broja samozaljubljenih zvijezda, koji su bez SDP-a prazni ljudi čija se radna biografija svodi na JMBG, prosperitetno opasni po državu a danas pogubni po partiju.
Teško mi pada kada ni sebi ne znam dati odgovor na tvrdnje da je vlast katastrofa, da ih narod ne može ni nacrtane, ali da ih, na žalost, nema tko pobijediti.
Provjerena nacionalistička ‘igra’ kreiranja straha ponovo ‘probacuje loptu kroz noge građanskoj opciji’ koja nema što tražiti na takvom terenu. Umjesto odgovornog i osmišljenog odgovora timova ljudi kojima se vjeruje na stručnom i državničkom nivou, vladajućoj strukturi ispraznim odgovorima neuspješno pariraju samopromovirane lole. Vlast se uglavnom bezuspješno napada recikliranim solističkim doskočicama kojima je glavni cilj osvajanje medijskog prostora radi pozicioniranja na listama kako bi se osiguralo novo četverogodišnje budžetsko paradiranje.
Tako je rezultat politike lijevih i građanskih snaga upadanje u novu zamku i to tako što jeftinim populizmom i praznim patriotizmom postaju loša kopija svojih protivnika.
Na kraju pokušaji čitavog ‘gradjanskog bloka’ da se izađe iz nacionalističke arene su se svele na ‘Plan 10’. Mada se objektivno radi o planu nove federalne Vlade a ne države, on je bolji od drugih iz jednostavnog razloga što drugi ili ne postoje ili se teško može naći neko zko je za njih čuo.
U takvoj situaciji je logično da se lideri i SDP i SDA ‘takmiče’ tako što jedan obeća za pet godina platu od 1200 KM a drugi odgovori da će oni za osam godina i 1450 KM osigurati. Sreća da se to odmah zaboravi jer bi neko treći mogao da ih optuži za suradnju ili prepisivanje loših planova. Naime navedenim ciframa je zajedničko da su obojica na takav način obećali identičan ekonomski rast od skoro osam posto godišnje, istina jedan za pet a drugi za osam godina, što bi značilo da smo, nakon Kine, novo svjetsko ekonomsko čudo.
Zato nije ni čudo da nas nitko ne uzima za ozbiljno i pita kako to obećavamo da će svi imati besplatno zdravstvo uz ukidanje doprinosa za te namjene s obrazloženjem da ćemo tako rasteretiti privredu.
Pojednostavljeno rečeno, naš plan je znatno bolji od onoga što npr. SDA, kao i druge vladajuće stranke, (ni)je ponudila , ali je nedopustivo lošiji od onoga što se od SDP-a očekuje i što državi treba. Bez razumnog odgovora ostaje pitanje, koje uporno slušam, zašto je na nekim od ključnih konvencija i predstavljanja Plana, po kojem mislimo zemlju vaditi iz najveće poslijeratne krize, glavni ‘maneken’ srednjoškolac.
Neću ovom prilikom govoriti više o tome da smo na 6. Kongresu usvojili Rezoluciju pod nazivom ‘SDP slika društva i države Bosne i Hercegovine – Program progresa i nade’ koja je trebala biti osnova za dalje programsko okupljanje i djelovanje. Umjesto toga ukinut je Savjet koji je na tome radio.
Ta Kongresna Rezolucija u osam točaka je u potpunosti korespondirao s upravo tada usvojenih 17 UN Samoodrživih razvojnih ciljeva i bila jedinstven programski dokument u globalnim razmjerima. Ne znam da li se od Kongresnog dokumenta odustalo od toga što sam ga ja pravio ili zato što je neki pametnjaković smislio da je bolji veći plan od 10 nego od 8 točaka. Ali to sada više nije važno osim ako ne postoji spremnost da se iz toga izvuku pouke za neka buduća vremena.
Nažalost sada se jasno vidi da smo nepovratno izgubili vrijeme u kojem smo pokušali kreirati atmosferu da smo nešto naučili iz poraza, da nezaustavljivo idemo ujedinjenju ljevice i da će se vidjeti na našim preciznim planovima, ponašanju i okupljanju najboljih ljudi da smo snaga kojoj se vjeruje da zna što hoće i što radi.
Ova kratka analiza je samo pokušaj da se u narednih 100 dana posvetimo uspjehu organizacije a ne uspješnom budžetskom parkiranju malog broja ‘korisnika organizacije’.
Zato ovdje slijede samo tri primjera pogrešnih politika i ponašanja koje se još uvijek mogu promijeniti u funkciji ostvarenja izbornih ciljeva, kao i tri konkretna zaključka koja su rezultat rijetko korištene metodologije – zdravog razuma.
Prirodno, lista potrebnih zaključaka je mnogo duža, ali se zaustavljam na tri ilustrativna i bitna prijedloga, jer nisam siguran da li danas imamo rukovodstvo koje je spremno saslušati više od onoga za što misle da im ne ide u računicu.
Prvo, naši protivnici/konkurenti vješto plasiraju tezu da je naš protivnik samo SDA i da smo dio plana po kojem se poslije izbora pravi nova vlast koju čine SDP, SBB, SNSD i HDZ. Takav scenarij nije poguban samo po državu nakon izbora, nego je i razarajući za SDP prije izbora neovisno o tome koliko je taočan. Sama percepcija da je to moguće nas čini onim što SDP ne smije biti.
Drugo, unutarstranačke ‘bitke’ oko listi su uvijek bile dio predizbornog folklora, ali nikada nisu prerastale u ‘pobjedničke ratove’ lažnih napoleončića koji su se krili lokalnim organizacijama ili adhoc uspostavljenim grupicama. Ono što je, na prošloj sjednici Glavnog odbora, kolega Zgodić nazvao ‘deintelektualizacija SDP-a’, pokazalo se kao mnogo veći problem i postaje pogubnije nego što smo to spremni priznati. Ne treba ići dalje od Sarajeva, administrativnog, univerzitetskog i višestrukog centra države da bi se vidio poraz tradicionalne intelektualne snage SDPa. Ne znam kakav je prijedlog pred Glavnim odborom, ali je ilustrativna i porazna činjenica da se već tjednima ništa ne zna, mada se ‘zna’ da će u Sarajevu četiri nositelja listi (Kantonalna, dvije Federalne i Državna) imati svi zajedno ‘tri fakultetske diplome i preko trideset godina s indeksima u rukama’.
Mladi ljudi bez iskustva na plati koja nije iz budžeta sigurno imaju svoje mjesto kao dio velikih timova, ali na vodećim mjestima moraju prevladavati ljudi sa znanjem i iskustvom kojih imamo. Ovo završavam samo s nekim imenima kao ilustracijom koja govori o tome da još uvijek imamo takve ljude koji su perjanice akademske zajednice, nevladinog sektora, iskusnih i prepoznatljivih vođa iz najtežih vremena za našu zemlju – Mirko Pejanović, Eso Zgodić, Anto Domazet, Emir Zlatar, Ivo Komšić, Miro Lazović, Ferid Buljubašić, Slaviša Šućur… Nema stranke koja ove ljude ne bi poželjela za nositelje listi u Sarajevu.
O tome koliko smo kod sklapanja kantonalnih listi vodili računa o ključnoj bitci ovih izbora – za Doma Naroda – neću govoriti, već samo iskazati nadu da je to projektirano na pravi način.
Treće, politički pogrešno i statutarno upitno stranačko potpisivanje sporazuma s ASDA, nakon referenduma, na kojem su nam članovi rekli da hoće da imamo našeg kandidata za člana Predsjedništva, nije nam samo donijelo veću štetu nego korist, već je otvorilo prostor za nove ideološke i u kampanji očekivane probleme. Na žalost, tako smo se doveli u situaciju da nas analitičari sve češće cinično pitaju kako to da smo nakon gubitka percepcije o multietničkoj stranci došli do toga da se kandidat SDA za Bošnjačkog člana Predsjedništva počinje doživljavati kao veći ljevičar od drugih kandidata. Naš kandidat je neupitan, podrška koju tražimo od drugih je logična. Članovi nisu na referendumu dali zeleno svjetlo za bilo kakav sporazum ni s kim, a naročito ne sa strankom kao što je npr. ASDA. Za takvu odluku je bar bila potrebna ozbiljna rasprava i odluka Glavnog odbora. Da ostavimo po strani pitanje da li će na ovaj način se više dobiti ‘tuđih’ glasova nego što će se izgubiti ‘naših’, ostaje ključni problem hoćemoli uopće da tražimo svaki glas koji je na ‘tržištu’. Moj stav je jasan. ‘Ne jede se svake ptice meso’.
Zato, na kraju, tri prijedloga konkretnih zaključaka.
Prvo, Glavni odbor obavještava javnost i s tim izlazi pred birače da naš protivnik je stanje u zemlji koje je rezultat rada vladajućih stranaka – SDA, HDZ , SNSD i SBB. SDP neće biti dio postizborne ovakve koalicije kao zamjena za bilo koju jednu od ove četiri stranke. Moramo jasno i glasno reći da koalicija koja nam se podmeće kao dio tzv. Plana B, odnosno postizborna koalicija SDP sa HDZ, SNSD i SBB, je nešto u čemu SDP neće sudjelovati. To članovi, birači i javnost trebaju znati i kao stav Glavnog odbora SDPa.
Drugo, četiri liste iz Sarajevskog kantona trebaju na nivou nositelja održavati strukturu i sliku glavnog grada kao centra izvrsnosti i imati makar jednog člana akademske zajednice i bez studenata u pokušaju na čelu lista. Većinu nositelja listi ne mogu činiti ljudi čije je radno iskustvo isključivo vezano za budžetsko financiranje.
Treće, kampanja Predsjedničkog kandidata treba biti usmjerena na okupljanje što šireg fronta srodnih političkih partija, nevladinih organizacija i gradjana i biti koordinirana s ukupnom SDP kampanjom za parlamente na svim nivoima. Podrška stranaka kao što je ASDA je pravo takvih stranaka ali ona ne može biti zasnovana na oficijalnoj međustranačkoj suradnji niti koordiniranoj zajedničkoj kampanji”, stoji u pismu Zlatka Lagumdžije.
Dnevnik.ba
wpDiscuz