Kriza ljudskosti

Djevojčicu od sedam godina ISIS je poslao u kafić u Damasku, prethodno ju je opasao eksplozivom. Aktivirali su eksploziv na daljinu. Na CNN-u nije bilo vijesti o tome.  Mogućnost da krvožedna baba, Hillary Clinton, dobije izbore, imala je punu pažnju i sate nade. Ustreptala srca u Sarajevu su se ispunila nadom, ali jadac. Baba i njezin izblijedjeli štakor su završili svoj krvavi pohod po muslimanskom svijetu, pohod čije posljedice trpi vascijeli svijet. Zanimljivo je da je Hillary, stara sijačica smrti na mamlazni pogon, dobila toliku podršku u skoro stopostotno muslimanskom Sarajevu. Radi se, zapravo, o elementarnom nedostatku solidarnosti s muslimanskim svijetom koji su Clintonovi gurnuli u svjetski unutarmuslimanski sukob kojem se ne nazire ne samo kraj nego ni sljedeći korak. Clintonovi su omiljeni u Sarajevu jer su bili jamac superiornosti Čaršije nad ostatkom zemlje kojom se vlada i koja se ucjenjuje kolonijalnom, kao bogomdanom superiornošću i ekskluzivitetom.
Nije to jedini vid života u kojem se ne osjeti drugi, gdje je čovjek spreman odreći se bližnjeg, koštati ga života za nekoliko eura ili deset – dvadeset konvertibilnih maraka. Inspektorici u Gradskoj upravi je zaprijećeno pištoljem. Ostatak GU se nije suviše uzbudio jer pištolj nije uperen u njih. Veće je pitanje premije koju trebaju dobiti ovih dana. Na kraju je, po liniji manjeg otpora, inspektorica postala krivac u očima kolega. Kolege nemaju osjećaja za nju jer, njima „ni iz džepa ni u džep“. Tako je, valjda, kad si korumpiran. Ili kad uzimaš pare od piljara, vlasnika kafića, od onih koji umjesto da plaćaju državi, plaćaju inspektorima. Je li to razlog? Izgubljen obraz nema potrebu solidarizirati se s nečijim integritetom, čak ni fizičkim. Čemu čuvati dostojanstvo kolega ako si svoje dao za koju stotinu maraka?
U RS-u, recimo, sindikati ne daju da im se smanji „minuli rad“. Umanjenje s 0,5 na 0,3% bi značilo 10 do 20 KM manju plaću. To ne mogu podnijeti, iako je to cijena stabilizacije proračuna, zapošljavanja drugih, mirovina koje stižu navrijeme. Ali, ne. Zašto bi se neki morali odreći 10 ili 20 KM za dobrobit njima nepoznatih ljudi. Zašto bi neki službenik morao razbijati brigu oko toga što mu je kolegici prislonjeno vatreno oružje na glavu? I to baš sada kad trebaju dobiti jubilarnu premiju…
Živimo u nekim strašnim vremenima. Da, u strašnim vremenima koja smo sami proizveli, manjkom osjećaja za tuđu patnju. Samo je pitanje dana kad ćemo, ako ovako nastavi, početi ubijati jedni druge zbog jakni i cipela. Ako društvu to ne smeta, ako nama ne smeta, zašto ne? Bogati, ovi koji su se najviše okoristili ovim ljudskim padovima, najviše se trebaju bojati. Ne, njih ne trebamo kriviti, ni njih ni način na koji su se obogatili. Tako to biva u ovakvim vremenima.
Zaslužili ste sve što vas očekuje. I ako ste imali brige i razumijevanja za druge, kako stvari stoje, ni jednog ni drugog niste imali dovoljno. – See more at: http://www.pogled.ba/clanak/pise-veselin-gatalo-kriza-ljudskosti/104306#sthash.8Luk77E5.dpuf