Published On: Pet, stu 27th, 2020

KOLIKO ĆE NAS, ALI I NJIH, NA KRAJU KOŠTATI INZKO? U strahu od Rusije međunarodna zajednica objavila je rat međunarodnom pravu

Međunarodno pravo osmišljeno je kao skup rigoroznih pravila, koja se moraju poštovati,inače, ako ih ne poštuješ, veliki svjetski policajci imaju pravo uletjeti dronovima u tvoje dvorište i nad tobom primjeniti silu.

Recimo ako koristiš kemijsko oružje, ako ne poštuješ ljudska prava, ili ako ne provodiš međunarodni mirovni ugovor.

Kršenje međunarodnog prava se formalno sankcionira na sudu u Beču, sudu za međunarodno pravo pa samim time i međunarodne mirovne ugovore.

No što ako međunarodno pravo krši garant tog istog prava? Onaj koji ga jamči?

Što ako međunarodni mirovni ugovor krši onaj tko je postavljen da bude njegov vrhovni provoditelj?

U slučaju BIH to je OHR, točnije, njegov istureni kurator – Valentin Inzko.

Valja se upitati, nisu li međunarodna zajednica, ili pak pojedine njene sile upravo na Daytonu, zakoračili u početak nove ere svjetskog poretka? U onu u kojoj će postojati svijet bez međunarodnog prava, svijet nasilja i kaosa, podijeljen u dvije zone:

Zonu 1 – zonu elitnih država koje se nisu dužne držati međunarodnog prava i koje provode teror nad nižim državama, rasama i nacijama

Zonu 2 – zonu država kmetova, na koje se to pravo i sila  primjenjuje.

Inzko u pravilu odgovara svim članicama PIC-a za svoje izjave i čitulje. Činjenica je da niti sam OHR nije zadovoljan Inzkovim tumačenjima zbilje u BIH.  Jer OHR ne čini jedna lasta. Recimo Rusija redovno protestira protiv njegovih mišljenja i poteza. No Rusija pripada Zoni 2. Pa su njeni protesti nevažni. Da protiv Inzka zagrmi Francuska npr. on bi isti dan bio smijenjen.

Kao dokaz Inzkove neprincipijelnosti,  dovoljno je pogledati odnos prema ratnim zločincima. Niti u jednom izvještaju UN-u Inzko nije dojavio svijetu podatak kako ni kod koga koliko kod Bošnjaka ne samo da postoji etatizirani, medijski empatizirani oblik veličanja raztnih zločina Rasima Delića i svega što je on bio, nego se ta praksa divljanja u veličanju džihada, sada širi i na ostatak Armije BIH.  Na sve njene korpuse.

Ako ti je javno dopušteno u javnim servisima BIH i na javnim trgovima, slaviti čovjeka koji je vojno obučio najveći broj napadača na WTC, ako na to ne reagira čak niti US ambasada u BIH, što ti onda tek nije dopušteno?

Šutnja OHR-a oko javnog veličanja osuđenog vođe mudžahedina dala je krila bošnjačkom establišmentu do tih razina da je Komšić jednom prilikom izjavio kako Armija BIH jedina baštini antifašističke vrijednosti u BIH.

Izjavio je to samo par dana prije nepresuđenog genocida u Grabovici.(Treba li napominjati da HDZ uopće nije reagirao na to?)

Grabovica je opet, jedini školski primjer pravog genocida koji je neka vojska načinila na tlu BIH. Ne postoji mjesto, niti zločin na tlu BIH koji se može porediti sa monstruoznošću, nagonom za potpuno istrebljenje i  učinkovitošću tog zločina. (Treba li napominjati da niti jedan parlamentarac HDZ nikada ovo nije izjavo u BH parlamentima?)

Grabovica je jedino naseljeno mjesto u BIH koje nakon napada neke vojske više ne postoji. Jedino mjesto  u kojem su pobijeni i protjerani svi stanovnici tog mjesta. Koji se nisu niti opirali niti ratovali.

Koji su bili u dubini tzv Prostora džihada. Termin je to kojeg danas Komšić krije, a sam je ratovao za taj prostor dok ga je Šerif Patković tako nazivao, pred “slavnom” sedmom muslimanskom,  dok se Aliji razlivao šerijatski osmijeh po licu. 

Upravo ta činjenica , da Inzko po 500-i put izbjegava spomenuti višegodišnju javnu praksu veličanja osuđenog ratnog vođu terorista na WTC –  Delića, veličanja od strane bošnjačkog establišmenta dok se još uvijek sjeća davnog postavljanja ploče prema tada neosuđenom ratnom zločincu Radovanu Karadžiću, postavljene prije  koliko godina, ili dočeka Darija Kordića, koji se dogodio 2014,  bili su kap koja je prelila čašu.

Treba li ovome dodati da je upravo Inzko na vlast Platforme doveo Jurišića i njegov proustaški, pronacistički HSP čiji je isti taj prvak Kordića posjećivao u zatvoru, veličajući ga, šaljući s njim fotografije u javnost, u predizborno vrijeme, nadajući se drugom mandatu Platforme. Kako je mogće da Inzko to nije osudio? Pa lahko. Inzko je samo slovoslagač SDA priopćenja.

Kako je moguće da ga OHR nije maknuo nakon pravomoćne presude Lijanoviću, čiji je  bio protektor? Kako Inzko nekome može govoriti o korupciji i borbi protiv iste kada takve štiti, kad se javnost još uvijek sjeća njegovih gorljivih TV emisija u kojima napada novinare za prozivke Jerke Lijanovića, tvrdeći da je kupovina glasova u Cazinu i Bihaću od NSRZB samo insinuacija te da to treba dokazati?

Kako je moguće da nakon svega što nam je taj čovječuljak uradio, Međunarodna zajednica i dalje nastoji ponižavati Srbe i Hrvate njime, Komšićem, i svime što čine? Što im je krajni cilj? Prouzročiti ustanak kršćana u BIH protiv OHR-a? Blokadu ulica i sustava? Nove sukobe u BIH?

Što se ukratko dogodilo?

Rusija nakon pristranog Inzkovog izvještaja saziva vijeće sigurnosti. Poziva predstavnike naroda da mu se obrate. Bakir Izetbegović diže nos, budući da nije pozvan Komšić, koji ne predstavlja nikog nego su u inicijativi Rusije prepoznati predstavnici naroda.

Čović čita miran govor, diplomatski, pobrajajući sve što je Inzko uradio kontrarno Daytonu i na štetu Hrvata. Dodik nastupa temperamentnije, nazivajući Inzka monstrumom. Pred kraj fajta vidjela se Inzkova pogubljenost, pa i stid.

Bez obzira što je znao da će određene članice stati protiv Dodika, ma što god on da izjavio, Inzko je svjestan da je prvi put u ladice UN-a na adrese svih svjetskih ministarstava vanjskih poslova , ušla hrpa podataka o tome, kako je za 25.000 Eura mjesečno, on , čuvar međunarodnog prava, kršio međunarodno pravo.

Treba li podsjetiti da Inzko još uvijek nije dostavio odgovor na upit zastupnice Zovko tko sve financira OHR, budući da su se pojavile insinuacije oko prisutnosti značajnog arapskog kapitala u uredu ovog čovjeka.

Već sutradan Inzko je za RSE ismijavao najmalobrojniji narod u BIH. Hrvate.

Poljuljanog ugleda i karaktera, kao da je na nekome morao iskaliti bijes. Te se odlučio ponašati kao prosječan bošnjački, sarajcentrični političar. Kad ne možeš Srbima i Srpskoj ništa, iskali se na Hrvatima.

Pri tome je ponovio svoj postizborni pijev, od prošle godine,  sačinjen od sepeta teza bošnjačke propagande, kada je trebalo pravdati treće SDA i Komšićevo nasilje nad narodom Komšićevog oca :

1.Hrvati se osjećaju loše zbog Komšića ja to razumijem, ali znate po tome zakonu je izabran i Čović, ovo samo znači da Čović ovaj put nije dobio izbore.

Inzko koji je čuvar jednakopravnosti naroda morao je reći da je problem postojanje zakona koji omogućuje Bošnjacima da svaki put kad požele, Hrvatima nametnu člana Predsjedništva. Umjesto toga on je pravdao postojanje takvog zakona. Kojeg je opet nametnuo OHR, koji nikad nije ratificiran u oba doma Parlamenta BIH i koji je sam po sebi antidaytonski, budući da u Daytonu jasno stoji da Izborni zakon ima usvojiti Parlament BIH.

2.Hrvati mogu tamo gdje su većina imati svoju Kaliforniju tko im je kriv što tamo nije super eno tamo nema ni Bošnjaka ni Srba. Mogu biti kao Bavarska.

Ovo je teza koju je svojedobno izvaljivao Inzko u doba Platforme. Negirajući činjenicu da su cijele Kalifornije hrvatskih područja iz godine u godinu pljačkane kroz zakon o PDV-u, da su u Kalifornije upadali OHR tenkovi, da su Kalifornije pljačkane od Alijanse i konačno od Platforme, koje je također amenovao OHR. I da su se prvaci Platforme hvalili time. Kako je Platforma obavila cilj posisavši zadnju kap financijske krvi hercegbosanskim poduzećima. Od Eroneta do Aluminija.

Inzko je doista politički monstrum, monstruozni ubojica međunarodnog prava kojeg plaća i arapski kapital,  hodajući  monstrum Prostora džihada, prostora kojeg nema hrabrosti suočiti s prošlošću i način na koji  je Dodik nazvao Inzka preblag je za svo zlo koje je taj kriminalni monstrum učinio Hrvatima u BIH. Tako i  Srbima.

Činjenica da ga hrvatska politička elita i danas oslovljava sa “Gospodin Inzko” trebala bi svakog Hrvata u BIH uzrujati i natjerati da se upita: Kome, i do kada oni u HNS-u nas izručuju, i do kada misle biti uglađeni gutači samoglasnika.

Treba li na kraju dodati da je za određene članice Vijeća sigurnosti bilo potpuno nebitno i svejedno što će reći Dodik ili Čović, te da im je jedina bitna činjenica bila ta da je sjednicu Vijeća, sazvala Rusija.

Oni niti poznaju odnose niti materiju, unutar jedne nebitne državice, nekakvog europskoameričkog Guama niti ih te činjenice zanimaju.

Sve što znaju o nama je par stereotipa koji su im natuknuti. Bošnjaci su žrtve. Srbi hoće otcjepljenje, Hrvati su fašistoidni sufleri Srbima. I to je to.

Tim silama kršenje međunarodnog prava nad životima malih naroda, nebitno je, sve dok ono ne postane argument za dronove. Za sada im je bitno tek ponašanje Rusije.

Srbi znaju da iza sebe imaju jaku silu i mogu govoriti u Vijeću sigurnosti što žele. Bošnjaci su se postavili kao neprijatelji onima kojima su Srbi prijatelji te očekuju bezrezervnu potporu SAD-a premda znaju da “partnerska” Amerika itekako zna čija vojska je dala najveći broj napadača na WTC. I to nakon što je USA donijela mir u BIH.

Hrvati u BIH traže partnerstvo sa SAD-om iako znaju da strateški nisu u stanju ponuditi ništa. Nafte nemaju, nemaju novaca. Mogu tek  udarati SAD  emocijama, pozivajući se na vojnu suradnju 90-ih i činjenicu da su najveći sinovi Hrvata u BIH američki nacionalni heroji, poput Petra Hercega Tonića.  Međutim u svijetu surovih geopolitičkih interesdžija, takve stvari kao da više ne prolaze.

O partnerstvu s Rusijom i ne pomišljaju strahujući da će ih penalizirati Zagreb. I tako se ponavlja stara priča iz 90-ih, gdje Hrvat u BIH nestaje zarad svetih interesa Čučerja i Spičkovine.

Što će dalje biti u BIH i na Balkanu , teško je predviđati. Ovi narodi, zbog svoje podijeljenosti i egotripa, još od Prvog svjetskog rata, a neki i prije, pristali su biti igračke na vjetru velikih sila.

Mudrih glava odavno nema, niti inicijative da se  dijalogom i međunarodnim pritiskom umjesto potpore Prostoru džihada, tu načini prostor stabilne federalne države, stabilne ekonomije, koji bi generacijama koje dolaze, dao šansu da ne odlaze.

Lude glave , sinovi svetog ratnika Alija, neće popustiti. Dapače, povući će neke nove potpise, ako im se došapne. Baš kao nakon Cutilierovog mira. Kad se povukao potpis s mira, zarad interesa rata.

Bio je to naš Hudejbijski mir, naš doživljaj prevare, od strane osuđenog islamiste, čiji je ceh na kraju bio 100.000 mrtvih. I tone i tone uvezenog obogaćenog urana.

Ivan Šušnjar l Poskok.info