Published On: Thu, Dec 20th, 2012

K=M+D-O iliti korupcija=monopol+diskrecija-odgovornost

Etimološki korijen pojma „korupcija“ je u latinskom jeziku, u riječi „corrumpo“, koja znači i podmićivanje i potkupljivanje službenih lica, ali i izopačenost i razvrat. Ergo, oni koji su korumpirani, ma koju dužnost obnašali i nisu drugo do bolesnici ili razvratnici. Posve je svejedno pri tomu jesu li u politici, na fakultetima, u zdravstvenim ustanovama, ili negdje drugdje.
Tumačenju sadržaja pojma „korupcija“ može se prići s više aspekata, prumjerice sa šireg, sociološkog, i užeg, kriminalističkog ili kazneno-pravnog aspeketa. Nas ovdje primarno zanima ovaj prvi, ali moramo sa aspekta drugoga kazati kako se pod korupcijom podrazumijeva socio-patološka i krimogena pojava.
 
Izlaganje dr. sc. Mile Lasića na antikorupcijskim tribinama na Univerzitetu „Džemal Bijedić“ i Sveučilištu u Mostaru, održanim 18. prosinca 2012. godine
Promatrana s oba aspekta, dakle, „korupciju“ bismo mogli definirati kao zlouporabu moći kojom je obružana jedna funkcija ili položaj u sustavu moći radi nezakonitog sticanja materijalnog bogatstva ili statusa.
I u brošuri „Prijavi mito – zaustavi korupciju“ (Udruge C-Centar, Čapljina, 2012., uredio Augustin Zonjić, student politologije Filozofskog fakulteta Sve-Mo)  za korupciju se veli: „Korupcija je zlouporaba povjerenih ovlasti za privatnu korist“ (Transparency International, TI), ili „… javnih ovlasti za privatnu korist“ (Svjetska banka).  U ovoj iznimno vrijednoj brošuri se navodi da se u slučajevima korupcije radi o „devijatnom ponašanju djelatnika javne uprave (izabranih ili imenovanih) koje nije u skladu s njihovim službenim dužnostima, a primjenjuje se u cilju stjecanja privatnog bogatstva ili statusa pojedinca, uže obitelji ili povezane grupe ljudi“. Tako je korupciju vidio utjecajni američki politolog Joseph S. Nye, autor brojnih važnih studija, pa i one o „javnoj diplomaciji“…
U C-Centar-brošuri je pojašnjeno, također, kako je korupcija „maligna društvena pojava“, odnosno zločin neodgovornih političkih elita, izabranih i imenovanih djelatnika koje ne razumiju politiku kao obvezu služenja svojoj svijesti i savijesti, ili ideji dobra, nego kao prostor neograničenih zlouporaba i bogaćenja.
I
U najčešće pojavne forme političke korupcije ubrajaju se, inače, u svakom dobrom udžbeniku o prevenciji korupcije: podmićivanje – obećanje, ponuda ili davanje bilo koje benificije koja neprimjereno utječe na ishod odluka javnog službenika; pronevjera novca u političkom sustavu neke zemlje od strane političkih kandidata i    političara na vlasti; ·sukob interesa – situacija u kojoj su privatni interesi dužnosnika u suprotnosti s javnim interesom (pri čemu je, primjerice, omiljeni nepotizam samo jedna od formi sukoba interesa); netransparentnost novčanih tokova u politici; omogućavanje privatnom sektoru da kupi politički utjecaj; korupcija u izbornom postupku; utjecaj na pravni sustav države da neučinkovito procesuira i time štiti kaznena djela korupcije; utjecaj na zakonodavnu vlast da legalizira povoljniji tretman za pojedine interesne skupine, pristrasnost i iznuđivanje …
Korupcija se u pravilu dijeli na: a) korupciju u društvenom sektoru; b) korupciju u privatnom sektoru; c) mješovitu korupciju. Po nekim drugim kriterijima može se dijeliti: a) na aktivnu i pasivnu, b) sitnu (administrativnu ili birokratsku) i krupnu ili visoku (djela nastala na visokoj razini vlasti). Pod sitnom se misli svakodnevna zlouporaba položaja javnih službenika, a pod krupnom ili visokom na političku korupciju na visokoj razini, uključivo i manipulacije politikama, institucijama i pravilima postupaka u raspodjeli resursa i financiranju od strane političkih donositelja odluka. Korupcija se sistematizira, također, i na sustavnu i sporadičnu …
O čemu se ovdje radi možda nam ponajbolje pomogne definicija Vita Tancija koja kaže da je korupcija namjerno nepridržavanje načela nepristrasnosti kod odlučivanja s ciljem ostvarivanja prednosti za počinioca ili povezane osobe kroz takve postupke. Sukladno ovom pristupu, često regulative i uspostavljeni procesi i procedure unutar javnih institucija omogućavaju ili, čak, podržavaju monopolsko ponašanje i diskreciju kod donošenja odluka, te kada se tomu doda i odsustvo odgovornosti donositelja odluka i slabi mehanizmi za provjeru njihovog rada, dolazi se do poznate formule K=M+D-O (korupcija=monopol+diskrecija-odgovornost). I neki drugi autori upozoravaju na svojevrsno pravilo, ako neko ima monopol na određena dobra ili usluge, te diskreciono pravo da odlučuje o tome da li će i koliko će tko dobiti, i ako pri tomu ne postoji transparentnost, onda je vrlo vjerojatno da će doći do korupcije (vidjeti, Klitgaard, Robert, Ronald McLean Abaroa and H. Lindsey Parris. 2000., Corrupt Cities: A Practical Guide to Cure and Prevention.
II
Riječ je, dakle, o krimogenom ponašanju i svojevrsnoj „parlamentarnoj kleptokraciji“ u bosansko-hercegovačkom slučaju, kako je to svojevremno formulirao prerano povučeni iz BiH američki diplomata Rafi Gregorian. Jer, u kazneno-pravnom pogledu „korupcija“ i nije drugo do zlouporaba  ovlasti i položaja sa svrhom korišćenja privilegija i bezpravnog sticanja bogatstva, ma koliko  se u užem smislu i u kolokvijalnom govoru svodila samo na davanje i primanje mita. BiH je, inače, po percepciji korupcije u 2011. godini (u izvedbi TI) najkorunpiranija zemlja u regiji jugoistoka Europe – s indeksom 3.2, za zeru gora čak i od Srbije (3.3), Makedonije (3.9), Hrvatske i Crne Gore (4.0) i Slovenije (5.9). Jasno je, što je indeks manji to je situacija s korupcijom u pojedinoj zemlji gora.
Politička korupcija se ne smije, dakako, mjeriti samo količinom pronevjerenog novca putem manipulacija u oblasti javnih nabavki, ma koliko procijenjenih 700 milijuna KM na godinu jesu alarmantni i strahotni podatak. Neizmjerena, još alarmantnija posljedica korupcije ogleda se, dakako, u svim urušenim sustavima (i zdravstvenom i socijalnom i obrazovnom i…).
Kada se svemu navedenom doda, da su u zemljama – sljednicama bivše SFRJ, posebice u BiH, plaće političara i visokih državnih službenika uvjerljivo veće od njihovih kolega u regiji, te da su stranačke središnjice preuzele ulogu burzi rada  onda je priča o političkoj korupciji još alarmantnija. Novo-formirane kleptomanske elite su, dakle, privatizirale državu i njezine resurse za sebe. K tomu svemu se bh. javna uprava ubraja u najnesposobnije.
Političku korupciju čini Bermudski trougao čiji su elementi političke stranke, vlada koja troši novac iz budžeta kroz javne nabavke i javna preduzeća. Naše institucije nisu sposobne da uđu u taj trougao – ističe, primjerice, dr. Vladimir Goati iz “Transparentnosti Srbija”.
Njegov kolega iz Transparency International u BiH, izvršni direktor Srđan Blagovčanin bez okolišanja upire prst u vhove političkih stranaka: „Ako pogledate istraživanja javnog mnijenja vidjećete da građani u političkim partijama vide najkorumpiraniji segment društva i generatore krize. Rekao bih da političke partije u Bosni i Hercegovini funkcionišu po uzoru na mafiju. Njihov osnovni cilj je kontrola javnih resursa radi bogaćenja njihovih članova. Danas ne možete dobiti bilo kakav posao, ako niste član neke političke partije ili ako nemate njeno pokroviteljstvo.“
U ovakvom demokraturskom kleptomansko-parlamentarnom ambijentu, zaključimo, i ne može se nikuda stići do u lošu prošlost. Ili se moramo početi buniti protivu sitne i krupne korupcije, kako ne bi i definitivno pojela i zemlju i ljude? Sloboda i građanska kuraž su, inače, u nama, treba ih samo aktivirati…
Mostar, 18. prosinca 2012. godine