Zanimljive stvari događaju se posljednjih dana, mjeseci. Ne i godina, te stvari su relativno nove. Događa se, naime, da se ljudi sve lakše mire sa svojim nevoljama, pa im, tako olakšanim, uspijevaju i prkositi, čak ih pokoriti, nekada ih okrenuti u svoju korist. U početku nevolja bude, strašna, prestrašna, poput zubatog psa koji reži i laje na nas. Teško je prihvatiti spoznaju da će nas pas, možda, izgristi do krvi, do kosti, pokidati nam tetive ili poderati kožu na rukama i prsima. Teško je, preteško, pomiriti se s tim i spustiti se na razinu razljućene životinje, oboriti pogled i ne zuriti joj u zjenice, pričekati da životinja prestane režati. Govoriti tiho, mirno, jedva čujnim šaptom. Onda polako pružiti ruku, pomilovati psa po vratu, ispod njuške… Siromaštvo je najveći neprijatelj današnjeg čovjeka. Svako siromaštvo, počevši od duhovnog pa do neimanja novca za adekvatnu prehranu. Naopako bježanje od siromaštva, čini se, donese ljudima više nevolje nego siromaštvo samo. Poricanje, koliko vidim, čini da čovjek uporno odbija borbu protiv te nevolje. Negiranje nevolje je njezino prikrivanje, tako se očituje. Skupa i markirana odjeća pothranjuju problem, skupa kola kupljena uz hipotekarni kredit, također. Čitava plejada naizgled bogatih sipa po par litara goriva u svoje skupe automobile, u krajnjoj fazi samozavaravanja i laganja sebi i drugima. Auta od 50.000 s ćelavim gumama nisu rijetkost u Mostaru. Vidim to dok sipam gorivo, crijeva na crpkama se najkraće zadržavaju u tankovima skupljih automobila. Dizanje kredita u lihvarskim institucijama koje kod nas zovu bankama, ne treba ozbiljan povod. Kad dolaze gosti pred kojima se treba „pokazati“, jedna je obitelj uzela kredit od 5000 KM, da oboji, uredi i opremi stan, da ne bi gosti pomislili da domaćini nemaju. Naš svijet na tom sjeveru nerijetko digne kredit da bi ovdje, kod nas, pokazao da ima i da može. Vanjska manifestacija je, dakle, postala bitnija od same biti, od suštinskog i stvarnog stanja stvari. Nije to ni zamjena za pobjedu nevolje, samo maska.
Neki dan sam pošao na more. Ne volim gužvu, ne volim putovati, na volim se čvariti na suncu, ne volim kad sam sav slan i ljepljiv, ali idem zbog onih koji ne voze, nemaju kola a vole more i te gluposti. Usput rečeno, ne osjećam se najbolje tamo gdje ima više Čeha nego Hercegovaca, ni tamo gdje ima više Bosanaca nego Hercegovaca. A takvo je more na koje idem, Jadransko, na Makarskoj rivijeri. Elem, u dalekim Doljanima, na granici, kolona, kraj tamo gdje se granica i ne sluti. Kola ispred mene daleko od prijelaza, predaleko, moja još za kojih pet-šest metara dalje. A nove limene nemani pristižu, sa živčanim svijetom čije negodovanje dužinom kolone odaju samo nestrpljivim stopalima pojačani zvukovi motora. Nakon nekoliko minuta poluočaja, kažem: „Za par sati smo na granici. Ne prije. Za nešto više, na moru. Eto, pa šta nam Bog još dadne“. Uslijedila je tišina. Kao da sam, zatvoren i vezan, rekao: „Sad ćemo svi poslužiti Amerikancima za biološke eksperimente“. Iz tišine od nekoliko minuta, iz mira koji je uslijedio, rodilo se mnoštvo misli koje ne bi imale prostora od ljutnje ili frustracije koja bi uslijedila da se nismo pomirili s višesatnim čekanjem na vrućini. Od toga da ne može biti gore, uslijedila je misao da može biti puno bolje. Okrenuo sam automobil i krenuo kamo nikad nisam. Vožnja je lakša od stajanja na suncu, makar i ne bio čovjek siguran u to kamo ide. Vratio sam se u Čapljinu, prešao most i krenuo tražiti riječ „Gabela“ po znakovima. Našao, prešao za nekoliko minuta čekanja i obogatio se za novo iskustvo prelaska granice. Sve to nakon mirenja s nevoljom. Pohranio iskustvo među sjećanja, za idući prelazak granice.
Nove granice traže nove misli, novi izazovi svaki dan stoje pred nama. Imam prijateljicu koja je došla iz Francuske, pomirena s tim da nikad neće pripasti tom galskom svijetu, bez obzira koliko se trudila, znala jezik ili se školovala. Mirna i pomirena, bez panike i očaja, u mirnoći svojih misli promatra svijet i traži izlaze i prolaze, putove i rješenja. Od pokretne imovine ima bicikl, od nepokretne staru mater. I pronaći će rješenje, poznajem je, jer ima svoj mir i mirenje. Ja sam dinarski tip, od onih s rutavim prsima i gustim obrvama, širokim leđima i velikim prsnim košem i teškom muskulaturom, pa teško podnosim vrućinu. I, nedavno sam, u nastojanju da se pomirim s nevoljom zvanom vrućina, stajao na suncu, u podne, dugo. Tijelo je htjelo otići, grlo je tražilo vodu, nisam im dao da ovladaju mislima. Skinuo sam i kapu, činilo se da će mi mozak provreti. Stajao sam tako dok se vrućina nije predala. Odjeća mi je od borbe bila mokra, ljepljiva, teška kao koža kakve polarne životinje. Otišao sam se istuširati tek kad sam prestao osjećati vrućinu. I, nećete vjerovati, otada mi vrućina ne prijeti. Kad se jednom pomirite s nevoljom, kad je tako pobijedite, svaka daljnja borba s njom je već viđena, rutinska stvar.