Predsjednik SDP-a Zlatko Lagumdžija obrazlažući razloge za raspad Platforme u F BiH kazao je kako su “SDA i HSP opsruirale neke bitne zakone u Federalnom parlamentu”.
Istina, je kako se SDA suprotstavljala izmjeni zakona o unutarnjim poslovima, tvrdeći kako SDP želi izmjenama zakona staviti pod političku kontrolu, odnosno kontrolu svog ministra kako bi određivala protiv koga će se pokretati istraga, a protiv koga ne, no tvrdnja kako je nebitni HSSP s dva zastupnika mogao zaustaviti neke bitne zakone je preproziran Lagumdžijin spin.
SDP i SDA su i bez Pravaša, koji su bili smokvin list na preobraženoj F BiH u bošnjački entitet imali nadpolovičnu većinu u Zastupničkom domu, a jedan prvaški delegat u Domu naroda, također im nije ništa značio u donošenju odluka. Uostalom, do famozne sjednice Vlade, na kojoj je SDP uz pomoć, iz SDA “prevedenog” Desnice Radivojevića, pokušao smjeniti nadzorne odbore u javnim poduzećima, kako bi na mjesto starih imenovao kadrove svojih novih partnera, i Nikšić i svi platformaški ministri hvalili su se kako vlada odlično fnkcionira, a “Prvaši” su posebno isticali kako nije bilo ni jednog slučaja nacionalnog preglasavanja. To znači kako su Pravaši glasali za svaku odluku te Vlade. kako su bile vjerne Lagumdžijine sluge.
Stvarni razlog odbacivanja HSP-a zapravo i leži u njihov nebitnosti. Naime, kada je Lagumdžija zbog neslaganja s Tihićem oko državnog proračuna odlučio raskinuti koaliciju sa SDA “na svim razinama” i ” u igru” ubaciti Radončića shvatio je kako sa SBB-om, Prvašima i Lijanovićima nema više nadpolovičnu većinu. Za razliku od SDA koja je imala 23 zastupnika, Radončićev SBB imao je 13, Prvaši 2 i Lijanovići 5, što u zbroju s SDP-ovih 28 čini 48 zastupnika, 2 manje od tanke nadpolovične većine.
Kako su dva HDZ-a principjelno insistirali da hrvatske pozicije u vlasti trebaju pripasti onima koji imaju većinsku potporu hrvatskih birača, odnosno, kako u tome ne mogu participirati HSP i Lijanovići, koji su sudjelovalu u gaženju hrvatske biračke volje i nisu dio “hrvatske koalicije”, a Silajdžićeva Stranka za BiH nije željela sudjelovati u vlasti, Lagumdžija nije imao izbora. Sa novim partnerom SBB-om, a bez dva HDZ-a Lagumdžija nije mogao osigurati nadpolovičnu većinu potrebnu za prekompoziciju vlasti, a da bi pridobio njih morao se riješiti nebitnih Prvaša. Uz to izbacivanje SDA iz Vijeća ministara Čović je uvijetovao rekonstrukcijom nezakonite federalne vlasti. A Čović je ovaj put imao “asa u rukavu” predsjedatelje Vijeća ministara Vijekoslava Bevandu, o kojem je ovisio Lagumdžijin zahtijev za smjenom SDA-ovih kadrova u “državnoj vladi”.
Osim toga dva HDZ-a kao uvijet koaliranja tražili su osim pet ministarskih pozicija u Vladi F BiH i mjesto koje pripada predstavnicima Hrvata- poziciju predsjednika F BiH, na koju je Lagumdžija pučem posjeo “Pravaša” Budimira.
Izbacivanje Pravaša, ma koliko mu vjerno služili postala je neminovnost, ne zbog njihove reformske ili nereformske opredjeljenosti već zbog “matematike”.
Nije, dakle Lagumdžija sklapajući koaliciju s dva HDZ-a, a raskidajući je s Pravašima riješio nakon godinu i pol dana uvažiti većinsku biračku volju Hrvata, koju je ranije pogazio, već je to učinio zato što nije imao izbora. Naravno, za matematiku je potrebno osigurati pokriće u nekom novom dokumentu koji je “puno bolji od propale Platforme”.
Zanimljivo je kako Lagumdžija još ni u jednoj izjavio nije prihvatio da je Platformaška vlast napravljena nezakonito. Ni jednom gestom nije pokazao kako je uspostavom Platformaške vlasti učinjena nepravda prema Hrvatima i kako ih je tim činom ponizio, niti je kazao kako je to bila greška. On, radije o tome šuti i radije sugerira radončiću da okajava njegove grijehe prema Hrvatima.
I Lagumdžijina izjava kako je Lijanovićeva NSRzB najrijeđe kočila reforsmke zakone treba iščitati kako Lagumdžijinu namjeru da Lijanoviće “zadrži u igri”, jer imaju 5 zastupnika i jer će oni biti dragocijeni novoj parlamentarnoj većini koja ima 56 zastupnika u dosezanju dvotrećinske većine- od 66 zastupnika -potrebne za rušenje Budimira i Kebe.( K. M. / Dnevnik.ba)