Kako učiti djecu o ratu u BiH?

Profesorima i učenicima u Bosni i Hercegovini nije lako pričati o ratu. Mnogi su ga naime i sami doživjeli. Njemački stručnjaci pokušavaju pomoći u nastavi povijesti.
“Kako mogu pričati o granicama u našoj zemlji, a da automatski ne moram govoriti o ratu?“, pita se Sibela Jevtić. Sibela od 1993. godine u Banja Luci predaje povijest i geografiju. I ona sama je preživjela rat upravo u tom gradu, a njegovu apsurdnost doživjela u vlastitoj obitelji. Njen otac se borio na strani Srba, njena tri ujaka na strani Hrvata, piše portalDW.de
“Učenicima pričam o mojim vlastitim iskustvima“, kaže Jevtić. Ona na taj način želi kod mladih pobuditi osjećaj za drugačije razmišljanje.
“Rat nije crno-bijeli“, kaže ona. No bolna iskustva su duboko ukorijenjena, ne samo među nastavnicima, već i među učenicima. Ona smatra da je suočavanje s ratom kao teme u nastavi izuzetno teško, ali važno. Zbog toga je sudjelovala na seminarima njemačkog Instituta Georg-Eckart na izradi novog školskog programa, koji se konkretno bavi ratnim dešavanjima.
“Odvažili smo se na priču o novijoj povijesti prvi put 2008. godine“, kaže koordinatorica projekta, Katarina Batarilo-Henschen. Materijal koji je razrađen na seminarima ne odnosi se na kontroverzne ratne teme kao što su koncentracioni logori i masakr u Srebrenici, već na priče o svakodnevnici u ratnom vremenu. Više od toga ni danas nije moguće, jedinstveno je mišljenje odgovornih osoba u BiH. No s obzirom na to da je svakodnevnica za sve Srbe, Hrvate i Bošnjake u ratu bila ista, učenici o tome mogu razgovarati. U konačnici svi su doživjeli kako je bilo u to vrijeme ići u školu, potom što znači kada nema dovoljno hrane ili kada nestane električne energije.
Njemački institut, u okviru projekta Ministarstva vanjskih poslova, već više od desetljeća, pomaže nastavnicima poput Sibele Jevtić u tome da rat u školama tretiraju na pravi način. Taj institut nije aktivan samo u Jugoistočnoj Europi, već u kriznim regijama širom svijeta radi na školskom programu u nastavi povijesti. Tako je institut 90-ih godina bio prisutan u Južnoafričkoj Republici, a trenutno je aktivan u baltičkim zemljama, Gruziji, Bjelorusiji i Ukrajini.
Upravo je predstavljen i zajednički udžbenik povijesti za izraelske i palestinske učenike. Naravno on ne smije biti korišten u redovnoj nastavi ni na jednoj od sukobljenih strana. “No to da se uopće došlo do knjige na kojoj su Izraelci i Palestinci skupa radili već predstavlja uspjeh“, naglašava Georg Stöber koji je na čelu Odjela za udžbenike i konflikte na Institutu iz Braunschweiga.
“Nije bio lagan poduhvat uopće omogućiti zajedničko promatranje povijesti u takvim regijama,” naglašava Stöber. On kaže da su aktualne predrasude preduboko ukorijenjene, baš kao i povrede na svim stranama. Stöber se još uvijek dobro sjeća kako su Bošnjaci, Srbi i Hrvati na početku projekta sjedili u malim grupama i nisu pričali jedni s drugima, čak ni tokom pauze za kavu. “Ono što je bilo važno je to da oni tijekom seminara više nisu iznosili argumente kao Srbi, Bošnjaci ili Hrvati, već kao fakultetski profesori, dakle da je do izražaja došao profesionalni identitet.”
Godine 2003. u BiH je započela reforma sadržaja školskih knjiga. “Prije svih stariji nastavnici su imali problem da dozvole različite poglede na rat,” objašnjava Baratilo-Henschen. Ona kaže da je kod tih nastavnika još uvijek utjecaj imalo staro komunističko obrazovanje o povijesti. “Brojni su prvo alergično reagirali na to da više ne trebaju podučavati samo istinu, već da trebaju ponuditi izvore i omogućiti različite poglede na neki događaj“, kaže Baratilo-Henschen.
I Melisa Forić, autorica školskih knjiga, koja radi za “European Association for History Educators” smatra da je aktivno učenje važna osnova kako bi se uopće u nastavi mogli proučavati balkanski ratovi. Ona sama je kao dijete preživjela četverogodišnju opsadu Sarajeva. Od početka provedbe reforme udžbenika radi kao povjesničarka na izradi novih školskih knjiga.
Forić također priželjkuje postojanje jedinstvenog udžbenika povijesti za sve učenike u BiH. “No od toga smo još uvijek daleko,” kaže ona. Ona također napominje da zbog nepostojanja ministarstva obrazovanja na nivou države ne postoji kontrola o tome što se predaje u školskim učionicama.