”Ustav BiH, koji je dio Daytonskog sporazuma, može se izmijeniti i svakako će ga biti potrebno izmijeniti kako bi se BiH približila EU. No, ovakav proces zahtijeva značajnu podršku unutar zemlje i to će biti dug i kompliciran proces, koji se mora odviti na demokratski način, poštujući Daytonski ustav”, izjavio je u intervjuu za Nezavisne novine šef Misije OESC-a u BiH Jonathan Moore.
Na njegovu izjavu nitko neće reagirati. Izjave stranih dužnosnika u BIH tako nekako, dođu i odu, malo tko ih doživi ozbiljnima. Iako ova , Moorova, para uši do neba. Ona naime implicira da BIH ima Ustav, da je Daytonski sporazum, ugovor, još uvijek važeći, te su “potrebni napori” i dobra volja, svih u zemlji, da ga se izmjeni…
Nikola Zirdum l poskok.info
Pojednostavimo priču.
Zamislimo da su prije 20 godina Jonathan Moore i Valenton Inzko potpisali nekakav ugovor. Recimo da su potpisali ugovor o bračnom partnerstvu. Predbračni ugovor. I nazvali ga prema mjestu vjenčanja Daytonski sporazum. Svjedoci tom ugovoru bili su ugledni svjetski lideri a kumovi su bili npr. Jerko Lijanović i Patrick Moon. U Svadbi im je pjevao Dodik. A Duška Jurišić vodila je program.
U ugovoru je stajalo da sve što je Jonathanovo to je i Inzkovo. I obrnuto. Moore je tako neko vrijeme koristio sve prostorije u kući, i sve aparate u zajedničkom domu jednako kao i Inzko. Peglao je peglom, usisavao prašinu zajedničkim usisivačem. Inzko mu je znao posuditi noktaricu a on Inzku onu pincetu za rijeđenje obrva.
Jednog dana moćniji partner Inzko , kako je bio sve zaljubljeniji u Jerku, shvati kako je Mooru dovoljno da koristi manji dio kuće, pošto je on ipak omanji rastom, a i trebao bi malo smršati. Pa ga je uz pomoć svojih veza kod Petritscha koji je tada bio jako moćan, prebacio u špajz, dao mu manji dio podruma, a u kuhinju mu potpuno zabranio da dolazi.
Moore se doduše bio pobunio na taj čin, i zaprijetio da više neće plaćati pola režija, no onda ga je Petritsch pogodio tenkom u glavu i Moore se pokunjeno i potučeno povukao u špajz. Duška Jurišić o tom sramnom činu odbila je izvjestiti javnost.
Iako u predbračnom ugovoru koji su potpisali tako ne stoji, nego stoji da oba partnera imaju pravo na ravnopravnost i korištenje cijele zajedničke imovine, Moore već godinama živi u špajzu i praktički se ne pita ništa. Inzko određuje pravila u kući, a Moonu se javi kad dođu režije na naplatu da izvoli platiti polovinu.
Tako nekako izgleda Federacija BIH danas. Predbračnim ugovorom zamišljena kao brak hrvatskog entiteta i bošnjačkog entiteta. Konsocijacija dvaju BH naroda koji ravnopravno dijele prava i obveze prema njoj.
Kako bi Mooru danas izgledalo da se Inzko, na TV-u pohvali uspješnim brakom koji živi prema Daytonskom predbračnom ugovoru sa svojim ljubljenim Moorom? Kako bi Mooru zvučalo da Inzko izjavi kako je taj Daytonski sporazum i dalje važeći, i da ga treba lagano mijenjati? Kao da on još uvijek figurira?
Upravo takvu istu glupost izvalio je Jonathan govoreći o Daytonu, prema kojem su Hrvati u FBIH trebali biti ravnopravni ali su spletom odluka Wolfghanga Petritscha gurnuti u špajz.
Moore govori o tome kako “Daytonski ustav” treba poštovati, i pomalo ga mijenjati, lagano, polagano, nježno, milkeći ga, da se zvijer ne probudi. Mit o Daytonskom ustavu, svetom papirnatom balansu koji nas je kao spasio od potpune propasti jedna je od najvećih urota u novijoj međunarodnoj povijesti. Zašto?
Pa zato što Daytonski sporazum nikada nije ni zaživio, razine primjene njegovih aneksa porazne su, a ono što je potpisano u Daytonu nije se niti počelo implementirati i već je 2000-e godine pogaženo.
Daytonu drugim rječima nije ni data šansa. Tek nekoliko polumandata od 1995-e do 2000-e i pljus. Gotovo. Ustav je stavljen ad acta 2000-e godine kada se FBIH transformirala u partnera gazdu i partnera za špajz. I to jako lagano. Jednom odlukom jednog Wolfganga.
Od te godine pa na ovamo traju muke po Daytonu, kojeg je međunarodna zajednica inaugurirala da bi ga sama 2000-e godine poništila, donoseći Bosni i Hercegovini dva nova desetljeća političke stagnacije i trvenja, istovremeno za svo zlo u njoj optužujući domaće političare.
Daytonski sporazum nije ništa nego jedan prosti međunarodni ugovor koji regulira odnose partnera u razdoblju koje je pred njima.
Međunarodni ugovori imaju visoku stopu zaštite. Za njihov nadzor zadučen je sud u Beču prema Bečkoj konvenciji o međunarodnim ugovorima, a njihovi jamci i supotpisnici, svaki od njih imaju pravo pri tome sudu podići tužbu za njegovo kršenje. Pa tako i Hrvati u BIH kao jedna od strana supotpisnica Daytona ima pravo tražiti očitovanje na tom sudu po pitanju stranih intervencija u slovo koje je potpisano. Pogotovo ako je tim intervencijama pogažen osnovni smisao, jezgra, zbog koje se na ugovor i pristalo.
Zašto to Hrvati do sada nisu učinili? Možda zato što su se specijalizirali za kazneno pravo s obzirom da na njih od 1995-e do danas osim tenkovima idu i masovnim tužbama, naročito onda kad smognu snage pa dignu nos i javno kažu kako stranci u BIH igraju dvostruku igru.
Za razliku od drugih međunarodnih ugovora, kod kojih sile supotpisnice, kao jamci njegova ostvarenja aktivno nadziru njegovo provođenje , implementacija Daytona povjerena je jednom jedinom čovjeku.
Zemlje supotpisnice tako su uposlile kroz ured OHR-a čovjekolike diplomate koji su imali zadatak ČUVATI Dayton. Kako su ga ČUVALI ne treba naročito pojašnjavati. Čuvali su ga tako da im je umro u rukama.
Da je Dayton živ Alijansa ne bi bila moguća. Da je sve onako kako je potpisano u Daytonu ni Platforma ne bi bila moguća. Ako je u Daytonu potpisana ravnopravnost Trojice u BIH kako je moguća da jedan preglasava drugog a drugi trećeg? Ako je potpisan povratak raseljenih i izbjeglih otkud onda majorizacije na ovom ili onom prostoru jednih na drugima i institucionalno raseljavanje jednih i naseljavanje drugih?
Urota Daytona leži u njegovoj apsolutnoj autoritarnosti kao vrhovnom dokumentu po kojem se navodno mora živjeti i istovremenoj činjenici da je taj dokument zapravo odavno mrtav.
Drugim rječima , BIH je zemlja čiji je vrhovni dokument zapravo već odavno nevažeći komad papira. Budući da BIH nije neka naročito atraktivna zemlja to nitko od supotpisnica Daytona nije niti primjetio. Pa čak niti Rusija. Kojoj bi jako dobro došlo u današnjim okolnostima ubaciti kost Amerima i Europi u samu BIH.
Izvornim Daytonom potpisana je troentitetska BIH. Srbi su dobili svoj entitet RS. No i Hrvati su dobili svoj entitet. On se zvao Federacija BIH i u njemu su Hrvati imali potpunu suverenost. I Bošnjaci su dobili svoj entitet. On se također zvao FBIH. Petritscevom odlukom iz 2000-e ugašen je hrvatski entitet, protivno Daytonu, protivno Bečkoj konvenciji i iza leđa pravnoj znanosti a jurizdikciju nad hrvatskim entitetom (FBIH) Petritsch je dodijelio Sarajevu i novostvorenom bošnjačkom entitetu. Tako se bošnjački entitet proširio sa 20 i nešto posto iz ratnih dana, na 51% BIH u miru.
BIH je tako umjesto dotadašnja tri, postala zemlja dva entiteta.
I to je ključni dio oko kojeg hrvatski političari griješe kada govore o formiraju trećeg entiteta. Kao da je to nešto što tek treba nastati. Hrvatski entitet, u vrhovnom dokumentu zvanom Dayton, na koji se poziva Moore, utemeljen je na 51% teritorija BIH. U tom entitetu Hrvati pune hrvatski Dom naroda, imaju pravo na jednak broj ministarskih i drugih pozicija kao Bošnjaci, i ne postoji nikakva mogućnost njihovog preglasavanja.
Hrvatski entitet ne treba stvarati. Tek je potrebno pred međunarodnim sudovima dobiti presudu protiv protuustavnih Petritschevih amandmana koji nikada i nisu prošli legalnu parlamentarnu proceduru.
Do Petritschevih amandmana BiH a je bila država triju entiteta i triju naroda sa ravnopravnim polugama moći, i mogućnostima zaštite vlastite suverenosti. Nakon Petritschevih amandmana nastupio je disbalans. Zemlja je postala država dva entiteta s dva konstitutivna naroda i jednim na klupi, uvedene su poluge za majorizaiju i igranje pripadničkom demokracijom umjesto predstavničke. Otvoreno je novo ratno poglavlje. Umjesto pomirbe, demokratizacije i suočavanja s prošlošću , zabavljeni smo novim sukobima, majorizacijama i sukobljavanja s budućnošću.
Do Petritscevih amandmana BIH je imala šansu. Nakon njih BIH je izgubila smisao.
Petritschevim amandmanima omogućena je institucionalna majorizacija u FBIH, pa je tako svaki povratak hrvatskih izbjeglica u Vareš, Konjic, Jablanicu, Bugojno i druge gradove s prijeratnim hrvatskim stanovništvom zaustavljen, dok bošnjačke vlade, u bošnjačkom entitetu FBIH sufinanciraju projekte povratka građana bošnjačke naconalnosti tamo gdje su bili prije rata, ali tamo i gdje nisu bili. Recimo u Gornju Maoču.
Samim tim, Petritsch je pogazio Dayton u još jednom aneksu – onom koji govori o pravu izbjeglica na povratak. On je omogućio planski povratak jednih, i plansko spriječavanje povratka drugih. Pa je tako Dayton srušen i po tom aspektu.
Dayton je dakle mrtav. Dobio je metak u srce, i potom metak u potiljak.
I mr. Moore to zna. Zato kaže da se s njim treba polako. Da ga se ne probudi. Jer postoji realna mogućnost da netko u Beču, dobije presudu u kojoj će stajati kako je suština tog međunarodnog ugovora pogažena i kako Petritsh nije imao mandat mijenjati suštinu Daytona, ugasiti hrvatski entitet FBIH, hrvatsku ravnopravnost u FBIH , niti mu je ijedna odluka Ustavnog suda BIH to naložila.
Hrvati ne trebaju osnivati treći entitet. Oni ga već imaju. U dokumentu koji su potpisali. I koji su potpisali i Bošnjaci, pristajući tada da FBIH bude hrvatski entitet. I da FBIH bude i bošnjački entitet. S konsocijacijskim Ustavom.
Svi problemi u BIH od tada svode se na to da bračni partner u FBIH ne želi djeliti i shvaćati FBiH i kao hrvatski entitet, nego želi docirati, i upravljati cijelom zajedničkom imovinom.
Mislim, Moore to jako dobro zna, da je ovo šta mi živimo u Federaciji,nekakav disfunkcionalni gej brak u kojem su Hrvati onaj partner iz špajza. Pa bi bilo lijepo od njega, ako je već gej friendly lik, a jest, jer ne bi bio diplomata slobodarske Amerike da nije, da onda barem , kada docira, koristi neku življu terminologiju. Umjesto pozivanja na mrtvi ugovor, i na reviziju ostatka ostataka Daytona koji je upravo njegova međunarodna zajednica nametnula u BIH, da bi ga samo 5 godina poslije i povukla iz uporabe…