Kako je navedeno ranije, nakon ove faze u fazi formalnog mira i formativnog doba Jezgre dolazi do oblikovanja narativa kojim je buduća Jezgra nacije trebala bošnjakizirati ostatak BIH.
U ovoj fazi tek vidimo koliko je Alijino odbijanje Lisabona bilo kobno. I u suštini antibošnjačko.
Da je sve u BIH ostalo po tom sporazumu, Jezgra Nacije ne bi bila razrušena i jednoobrazna, narod toliko ne bi bio očajan i tužan, milijuni eura bi se slivali kao pomoć predpristupnim pregovorima BIH za pristupanje ka EU.
Bošnjaci dakako ne bi bili UberBošnjaci. Desne stranke u Bošnjaka bile bi slabije. Lijeve građanske jače. No ni radikalni pokreti uvezeni s istoka ne bi postojali, paradžemati ne bi postojali, dio BIH koji bi činio Jezgru bio bi takav građanski dio BIH da se njegovoj građanštini ne bi moglo naći prigovora.
U Sarajevu bi danas živjela intelektualna i kulturna elita BIH.
Sarajevo bi ostalo ono što je bilo i prije rata. I postalo još jače. Jedinstven grad Europe, možda i svijeta, izuzetno zanimljiv, i jako zavodljiv, ne samo po svojoj povijesti, kulturi i arhitekturi nego upravo prema onom najvrijednijem što je imao, i što niti jedan drugi grada Balkana i Europe nije imao – Sarajlijama. Pravim Sarajlijama.
Takvo Sarajevo, da je preživjelo, a nije preživjelo jer ga je Alija odlučio ubiti, takvo Sarajevo danas bi bilo u stanju kulturološki, ekonomski, duhovno, i u svakom drugom pogledu šarmirati ostatak BIH. Zavesti nas. Biti ponos svakom građaninu BIH.
Upravo takva bošnjačka nacija, u suživotu s ostalima, ona koja nije prošla traume, no na žalost ih je prošla, koja spaja, podiže mostove, ona koja je po svojoj etnogenezi jedinstvena na svijetu, bošnjaštvo bez ratnih rana, jama, bez nepovjerenja prema drugima i trećima izmješana s pripadnicima dva malobrojnija naroda, takva Jezgra Nacije , da je Alija ostao pri potpisu, doista je imala snagu identitarno i kulturološki porobiti ostatak zemlje.
Riječ “porobiti” ovdje je možda, prejaka riječ, no ako se sjetimo što je bilo prijeratno Sarajevo, možemo li pretpostaviti u šta bi se ono pretvorilo tek da rata nije bilo.
Bilo bi to Sarajevo prestiža, grad u koji se odlazi, u koji se bježi iz BH provincija i iz kojeg se dolazi oplemenjen i uvjeren u neke univerzalne ideje i vrijednosti.
Danas, sve da Hrvati i Srbi van Jezgre dobrovoljno pristaju da ih se kulturno i identitarno oplemeni, čime ih to Jezgra Nacije može oplemeniti?
Selefijskim pokretima? Arapskim pridošlicama? Radikalnoj “ljevici” koja prijeti svakome tko misli drugačije?
Političarima koji te nazivaju fašistom i radikalom samo zato jer smatraš da on nije u pravu?
Čime točno? Kojom glazbom? Kojim sportskim uspjehom?
Što je to što je toliko zapanjujuće i toliko nadmoćno nama i našoj kulturi življenja što nas ima snagu asimilirati u Jezgru? Što je to tako važno i za nas neizbježno čime nas Sarajevo danas može uvući u sebe i šarmirati pa da svi mi van Jezgre, s periferije bosanstva i hercegovstva padnemo na koljena i kažemo – “dođi sveti Identitetu Bosne tisućljetne, osvoji nas”.
Na žalost, ničim. Sarajevo je postalo najveća provincija u BIH. U državi bez gradova.
Štoviše, kao najveće postratne žrtve Sarajeva, cijenu plaćaju ostaci ostataka europskog, mislećeg Sarajeva, oni rijetki liberali, individualci koji žive u sarajevskim društvenim katakombama, izolirani i prezreeni.
Oni imaju izbor – ili se odseliti, ili se asimilirati u trulež Jezgre. Postati pisci i profesori nacionalšovinizma.
Nitko nema tako tužno lice kao današnji sarajevski slobodan čovjek. Ili drugačiji Sarajlija. Onaj koji nije euroskeptik. I koji Sarajevo vidi uz bok Parizu, Pragu, Berlinu. Koji u samopalestinizaciji koju zagovara i lijeva i desna scena u Jezgri vidi potpuno pogrešan put. Onaj koji smatra da put kojim Sarajevo vodi sandžačko-gatački klan nije dobar put ni za Sarajevo ni za BIH. Upravo onaj koji naivno vjeruje kako šansa da Jezgra postane ono što je trebala biti na početku, još uvijek postoji.
Takvi pojedinci, kada shvate, bježe. Bježe na drveća. Ili u podrume. Ili u Europu. Ili u Mostar.
Koji postaje najtolerantniji grad BIH. Ma koliko USAID-ovi plaćenici, Žurnali i Buke, u pauzama između dva punjenja NGO trbušina, pisali drugačije.
Druga faza je dakle trebala biti faza asimilacije i ekspanzije Jezgre.
Trebalo je gotovo 10 godina da sarajevske elite shvate da ona, ideja modernog bošnjaštva, građanskog bošnjaštva, nikako da postane inkluzivna. I da se urušava. U samu sebe. Umjesto da ekspandira. Nezasitni sinovi su pojeli san svojih očeva. Zatvaranjem postratnog Sarajeva, u samog sebe, dociranjem ostatku zemlje u stilu Visoke Porte od Sarajeva je napravilo omražen grad ostatku BIH.
Stoga su se na meti medijskog Sarjeva našli svi koji su se odupirali toj fazi i raskrinkavali njene laži.
Na nju je palo tek nekoliko daidža. I tri Srbina. I to je to.
Poskok je tu platio najveću cijenu. Ne postoji manji projekt , koji je više napadan kao antidržavni od medija i grupe ljudi čiji tekst upravo čitate.
Jedan daidža, fra Ivan Šarčević, u svom bijesnom dodvoravanju nacionalizmu Jezgre, toliko je jednom prilikom pobudalio da je Poskok, dakle jedini liberalni hrvatski medij u BIH, jedini liberalni medij u BIH, taj otužni daidža Šarčević usporedio nit manje nit više nego s ISIL-om.
I to na TV kući, da blasfemija bude potpuna, koja redovno slavi godišnjice smrti vođe El Mudžahida u BIH. Koji nisu bili ništa drugo nego neka vrsta preteča ISIL-a u Europi.
Ovdje će sada novinar STAV-a, ili neki drugi paranoid kazati: “Evo vidite, Poskok mrzi Bošnjake i naziva ABIH ISIL-om”, no što mi tu možemo.
Mi doista ne mrzimo Bošnjake, cijenimo svakog poštenog bošnjačkog vojnika, kao i bilo kojeg drugog i iskreno imamo sućut za svaku ljudsku tragediju bila ona bošnjačka ,srpska ili bilo čija druga.
No naprosto mislimo da je El Mudžahid doista bio preteča ISIL-a. Možda smo u krivu, al mi to stvarno mislimo.
I niti jedan normalan Bošnjak se na tu konstataciju ne bi smio ljutiti jer ta konstatacija nije uperena protiv njega.
Ako ga vrijeđa kada kažemo da su bivši pripadnici El Mudžahida rušili WTC, prema izvještaju CIA-e, neka se zapita što je on. Bošnjak ili džihadist. Mi ne želimo vjerovati da je džihadist.
Mi želimo vjerovati da takve ljude naš susjed Bošnjak, skupa s nama, ne želi više vidjeti u BIH.
Slom ove faze može se politološki nazvati slom iluzije inkluzivnog bošnjaštva.
Spoznaja Jezgre o svojoj nemogućnosti da fascinira prostore van nje.
U ovoj fazi bošnjačka politika počinila je jednu ključnu pogrešku.
Naime, da je Jezgra doista promislila kako asimilirati ostatak BIH u sebe, nikada završetak rata ne bi nastavili rafalnom paljbom po ostatku zemlje. Bijes se vratio tamo odakle je i odaslan. Bosanska brda vole eho.
Ponavljalo se iz dana u dan sa se ne odustaje niti od pedlja BIH. Podizao se i ton i prst. No u praksi je svaki dan bošnjačke politike bio dan novog odustajanja.
Oratori autoviktimizacije i sami su postali žrtve iste te autoviktimizacije. Proces pucanja po drugima i trećima uz paralelno agresivno nametanje ideje nove renesansne države koja se iz pepela rađa nakon muke i genocida upravo kroz bošnjaštvo kao građanski, inkluzivan, šaren i zavodljiv identitet, nije dao nikakvog ploda.
Nije to više bilo to. Ideja nije bila policentrična. Narativ je bio monoetničan. A Sarajevo naprosto više nije imalo taj šarm.
Bošnjaštvo je previše udaralo po bivšim partnerima da bi mu oni vjerovali. Ukratko postalo je eksluzivno.
Zidovi Jezgre nisu se srušili. Vrata utvrde nisu se spustila za druge i drugačije. Zidovi Jezgre porasli su.
Jezgra nije postala privlačna Srbima i Hrvatima. Prema njoj su baš u ovoj fazi izgradili najveće nepovjerenje.
Preostalo Bošnjaštvo van Zidina počelo se vraćati, iako su tek nedavno otišli na prijeratna ognjišta.
Zašto? Zato što su se zbog retorike Jezgre, osjetili nesigurni na povratničkim područjima. Jezgra ih je prisilila da se vrate nazad.
Inkluzija bošnjaštva pala je prvo prema Srbima a potom u odnosu prema Hrvatima.
Sotoniziranje Hrvata do takve razine nepodnošljivosti, prirodno je Srbe i Hrvate, iako dva naroda koji nisu jedan drugom nanijeli malo štete u prošlom ratu, učinila jednim političkim narodom u BIH.
Protiv narativa Jezgre, formirao se jedan politički blok. Međuzemlje se krenulo ujedinjavati. Sauron je počeo divljati.
Sotoniziranje je katkada išlo do tolikih granica da su se Hrvati budili s mišljom kako je general Praljak zapravo idejni i stvarni autor Srebrenice.
I da ničeg dobrog Bošnjacima, Hrvat 90ih učinio nije. Pa čak i kad si im pomagao, da je to bio dio zločinačkog plana.
Niti jedan pokušaj Sarajeva, da privoli Hrvate Jezgri nije uspio. Tamo je otišlo svega par Goluma. Kukići, Budimiri, Čamberi. I nikad se vratili nisu.
Jezgra nije uspjela.
Dečko nije zaveo curu.
Dečko je curi prijetio kako se treba ponašati.
Cura je rekla neću takvog dečka.
U nastavku čitajte:
Poskok.info
wpDiscuz