Većina nas je bar jednom u životu čula narodnu tvrdnju koja kaže: „Odande si odakle ti je žena.“ Izgovorena u društvu, odmah biva počašćena slavodobitnim ženskim osmijesima i odbačena skupljenim muškim obrvama. Kakogod, narodnim mudrostima treba vjerovati jer su nastale na viševjekovnom iskustvu. Tako, slavodobitno, mislim ja, žena.
Uz obrazloženje da Sarajevo voli kao da je rođen u njemu, Edmond Offermann, biznismen holandskog porijekla, ovog proljeća je rodnom gradu svoje supruge Maje- Amre Serdarević, nuklearne fizičarke koja živi i radi u Americi, poklonio ni manje ni više nego obnovljenu žičaru.
Sarajevska ili, kako je još zovu, Trebevićka žičara, napravljena je rukama i združenim naporima vrijednih radnika jugoslavenskih firmi: Impola iz Slovenske Bistrice, Termoelektroiz Beograda, Jelšingrad iz Banjaluke i Energoinvest iz Sarajeva. Pogonski dio uvezen je iz tadašnje Čehoslovačke. Sa radom je počela s proljeća 1959. godine.Duga 2.100 metara u to vrijeme bila je najveća u regionu. Povezivala je grad i Trebević, dižući planinare i izletnike sa 583 metra nadmorske visine na visinu od 1.160 metara, do Vidikovca, trebevićkog uzvišenja sa kojeg se, kako mu i samo ime kaže, pruža divan pogled na grad.
Sarajevska žičara, 5. 5. 1959. godine
Svečanim ruhom žičara je posebno zasjala 1984. godine kada je Sarajevo bilo domaćin XIV zimskih olimpijskih igara, prvenstveno zbog takmičenja na trebevićkoj bob-stazi. Ova staza, kombinirana za bob i sankanje, izgrađena je uoči Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu, a gradila je njemačka firma Dayle. Inače, radovi oko bob-staze bili su povjereni profesoru Gorazdu Bučaru koji je s grupom arhitekata napravio tadašnje olimpijsko remek-djelo.Važila je za jednu od najzahtjevnijih staza na svijetu, pa je sasvim razumljivo da su žičarom do ovog olimpijskog borilišta svakodnevno dolazile hiljade ljubitelja sporta.
Potpuno uništena usljed ratnih dejstava, sarajevska žičara je čak 26 godina čekala da se njene kabine ponovo pokrenu, izrone između bistričkih bašti i avlija i krenu put Trebevića. I ko zna koliko bi još čekala da zet s početka ovog teksta, gospodin Edmund, nije poželio da svima koji to požele pomogne da osjete ono što je osjetio on kad se 1991. godine žičarom popeo do Trebevića. Za obnovu žičare donirao je 3,8 miliona švicarskih franaka.
Dr. Edmund Offerman pored olimpijske kabine, izložene u sarajevskoj Vijećnici – © Klix.ba
Svečanim otvorenjem 6. aprila, koji se obilježava kao Dan oslobođenja Sarajeva u Drugom svjetskom ratu, trebevićka žičara je ponovo puštena u promet. Na njenom đerdanu nanizane su 33 kabine, čiji je ukupni kapacitet 1.200 ljudi. Vožnja do Vidikovca traje trajati oko sedam minuta. Kabine su snabdjevene svim sigurnosnim i signalnim uređajima, kao i akumulatorom za slučaj nestanka struje. Na polaznoj i trebevićkoj stanici izgrađene su čekaonice u kojima se nalaze i mali bifei.
Četiri vokala kultne sarajevske grupe Ambasadori: Zdravko Čolić, Hari Varešanović, Ismeta Dervoz i Jasna Gospić, snimili su pjesmu čiji je autor Zlatan Fazlić Fazla. Za kraj vam poklanjam stihove i link na kojem možete poslušati pjesmu „Trebević opet silazi u grad“. Vjerujem da će neke od vas podsjetiti na neka davna vremena, a onim mlađima poželjeti dobrodošlicu.
Trebević opet silazi u grad
Kako da zaborave dječje oči borove,
i jeleu vedrom danu?
Lješnjaka šuma, kolač s mirisom ruma
i malo ciklama za mamu.
Odjekuju poljupci, jedna je mladost,
kapije grada pamte nam korake.
Stara žičara stenje, polako se penje
nebu pod oblake.
Dolazi nam nova mladost
sunce je pobjeglo u hlad,
prosulo po nama radost,
Trebević opet silazi u grad.
Jednog dana je jako počeo padati snijeg,
cijeli svijet se odjednom stvorio tu
bijeli praznik bez kraja, cijeli jedna raja
ko u najljepšem snu.
Vidikovac čeka, strpljiv ko rijeka
kad brana joj teška na put stane
puno dobrog nas čeka, naša srca su meka
ja vjerujem u sretnije dane.
wpDiscuz