Predsjednik HDZBiH, Dragan Covic, izjavio je da su njegova stranka i on „licno i personalno“ na prošlonedjeljnim izborima u cijelosti ostvarili zacrtani plan nacionalne državne stranacke politike time što su najviše vijecnickih mjesta osvojili, zamislite gdje: u Zapadnoj Hercegovini – u Hercegbosanskoj, Zapadnohercegovackoj i Hercegovacko-neretvanskoj županiji, u kojoj jedino i žive Hrvati. Kad je rijec o drugim narodima na tim podrucjima vrijedi ona stara dobra izreka: trci, trci pa Bošnjak, odnosno trci, trci pa Srbin! Naime, Covic u ovome kontekstu nije mogao ne spomenuti da HDZ-u BiH „središnja Bosna nosi gorcinu“, jer su, kako sam kaže, „objektivno trebali imati svoje nacelnike u Kreševu, Busovaci i Vitezu“, ali da to nisu uspjeli ostvariti. Ništa pametnije ne govori ni drugi uvaženi hrvatski stožernik, Božo Ljubic.
Piše: Ivan Markešic, sociolog religije s Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar u Zagrebu
Izvor: Prometej.ba
No, podimo redom u analizi tko je, osim njih dvojice s prebivalištem u dva zapadnohercegovacka sela – medusobno udaljena ni „pripišaj hoda“ -, još „kumovao“ ovome izbornom neuspjehu u Srednjoj Bosni i Bosanskoj Posavini. Republiku Srpsku oni su davno otpisali.
Kao prvo, izborni „uspjeh“ na podrucjima naseljenim iskljucivo Hrvatima katolicima i katastrofalni neuspjeh na podrucjima kako s relativnom hrvatsko-katolickom vecinom u Srednjoj Bosni (Kreševo, Busovaca, Vitez) i Bosanskoj Posavini (Odžak) tako i potpunom manjinom (u Republici Srpskoj na cijelom njezinom podrucju), ukazuju na prvoga „kuma“ toga izbornog poraza. Rijec je o bosanskim Hrvatima! Oni nikako da se dozovu pameti i da konacno shvate da su igracke na koncu hercegbosanske „djelidbene“ politike koju zastupaju HDZBiH i HDZ1990 i za koje su oni samo moneta za potkusurivanje. Nikako da konacno „utuve“ u glavu da su ih hercegbosanski politicari tijekom rata u BiH (1991-1995) ostavili „na cjedilu“ samo da bi ostvarili svoje parcijalne interese. Istina, nudili su im srpske autobuse opskrbljene hrvatskom naftom da se preko srpskih punktova isele u podrucja od velike nacionalne hrvatske državne skrbi. Ni danas im gore spomenuta dvojica hrvatskih celnika ne nude ništa više. Ali, oni im ostaju vjerni. Ne znam zašto!?
Kao drugo, ova dva gore spomenuta detalja ne govore dovoljno niti samo o dvojici „hrvatskih celnika“, niti samo o Hrvatima Srednje Bosne, nego puno više govore o HDZ-ovskim duhovnim skrbnicima, o katolickome svecenstvu u Bosni, pocevši od kardinala Vinka Puljica pa do posljednjega seoskoga župnika – svejedno je li rijec o biskupijskim svecenicima ili pojedinim bosanskim franjevcima, koji su bili glavni podupiratelji velikih ideja dvojice stožernika najsnažnije hrvatske stranke – HDZBiH, ili pak njezine guslarske posestrime HDZ1990. Mnogi od ovih svecenika dopustili su da ih gore spomenuti celnici primame na masni novcani bokun iz „stranackih rezervi“, kojima su ih obasipali ne bi li oni obnovili razrušenu staru crkvu ili kapelicu. Dakle, ne bi li obnovili iste one kapelice i crkve koje su njihovom, HDZ-ovskom nebrigom vec bile srušene, jer se smatralo da te kapelice i crkve i nece trebati Hrvatima katolicima, jer prema njihovim umnim planovima na prostorima Srednje Bosne Hrvati i nisu trebali ostati. Ti Hrvati katolici trebali su biti tu samo toliko dugo da bi (sa)cuvali sjeverne granice Herceg-Bosne, koje su bile zacrtanenegdje na Vran-planini. I Ramu su u to ime bili pocetkom rata potpuno iselili i namijenili je predati Bošnjacima. Kako vidimo, plan se polako, ali sigurno, ispunjava upravo sada.
I da ne bude zabune: uloga katolickoga klera u ovome strašnom izbornom hrvatskom porazu u Srednjoj Bosni i Bosanskoj Posavini nije uopce mala. Oni su velikim dijelom suodgovorni za taj poraz. Nitko ih ne može od toga oprati. Naime, svakoga onog tko je bio pokušao govoriti o osnivanju neke nove pro(srednjo)bosanske hrvatske politicke stranke, napadali su i optuživali za razbijanje tako mukom stecenoga „svehrvatskog jedinstva“. Na celu zagovornika toga sakraliziranog svehrvatskog jedinstva nalazi se kardinal Vinko Puljic, i to kao njegov glavni promotor. Ni on niti njegovi svecenici, ali ni mnogi bosanski franjevci, nisu ni jednim svojim javnim prosvjednim glasom u ovome vremenu, osim nekolicine bosanskih franjevaca okupljenih oko Svjetla rijeci, ustali protiv vec spomenute bh-razbijacke HDZ-ovske antihrvatske bosanske politike. Ili nisu htjeli ili nisu smjeli dirati u (sve)hrvatsko jedinstvo!? Cini se, medutim, da nisu uopce razmišljali o tome da je dvojici hrvatskih stožernih celnika, iz dva ni „pripišaj hoda“ udaljena zapadnohercegovacka sela, bilo najvažnije na ovim izborima osigurati pobjedu u zapadnohercegovackim opcinama kako bi vec iza Nove godine, kada po najavama americkoga veleposlanika u BiH, gosp.Patricka Moona, zapocnu razgovori o preustroju Federacije BiH, mogli „drukati“ za „Treci hrvatski entitet“ i time konacno ostvariti davni Bobanov san o Herceg-Bosni kao „vjekovnome interesu hrvatskoga naroda“. Ali, kako vidimo, samo u Zapadnoj Hercegovini i s Mostarom kao stolnim gradom. Ostala Bosna nek’ se puši!, Jer, sve ostalo u Bosni za njih je srpsko, balijsko, tursko, fratarsko, katolicko. A to znaci – nije hrvatsko. Jer, jako važno je znati cije je što.
Bošnjaci u Federaciji BiH, i Srbi u Republici Srpskoj, mogu zadovoljno trljati ruke. Umjesto njih, politicki prostor za njihovo djelovanje na tim podrucjima osigurali su im hrvatski politicari u BiH (katolicke provenijencije) sa sjedištem u „stolnome gradu Mostaru“, naoružani sakraliziranim kardinalskim i svecenickim (za)govorom o tabuiziranoj nedodirljivosti svehrvatskoga jedinstva.
Aferim! Jadno, da jadnije ne može biti!