Mrak se polako spuštao na drobnjačku dolinu, oko koje su se stezali ispreturani planinski masivi, čiji su se tamni obrisi crtali na horizontu pod olovnim nebom. Sinjajevina, Lola, Vojnik i Ivica, iza koje se uzdizao moćni Durmitor, stajali su kao nijemi svjedoci povijesti, posuti pepelom prošlih pokolja. Na platou Mljetičaka bijelila se nazubljena formacija šatora turske ordije, koja se ondje utaborila 4. listopada 1840. godine. Vojska haračlija, opakih zlica i prznica iz Gacka, Mostara, Nevesinja, Trebinja i Nikšića, sabrana pod čvrstom rukom Smail-age Čengića, došla je utjerati dug, ali naletjela na narod koji nije znao što je to pokornost.
S planina je udarao vjetar, nagovještavajući zimu, jer ovdje već u listopadu znaju pasti snjegovi. Noć je donijela maglu, koja je omotala logor poput prokletstva. Turske vatre gasile su se jedna za drugom, nestajao je zvuk gusala, kojima su i hercegovački Turci znali pjevati o Đerđelezu i drugim gazijama. Među tim pjesmama već se pronosilo i ime Smail-age, ratnika i vojnog lisca, ali ni gusle ni pjesme nisu mogle probuditi iz mrtvih one koji su sljedećeg jutra trebali poginuti.
Negdje oko ponoći, dok su se vojnici prepuštali snu, logor su opkoljavale čete Drobnjaka, Uskoka i Moračana. Plan je bio jasan – silovito, na prepad, posuti logor olovom, a potom se baciti u krvavi metež. Prvi plotun odjeknuo je s Vignjeve Glavice. Od tog trenutka, među šatorima nije bilo više sna, samo smrt. Zveket sablji i handžara, povici, jauci, vatra i dim. Smail-aga je izletio iz šatora, isukane sablje, pokušavajući povratiti red u svojim redovima. Skočio je na prvog slobodnog konja – i u istom trenu pao, pogođen mecima iz zasjede. Njegova smrt bila je znak za raspad turskog otpora. Pobjegli su, ostavivši za sobom zakrvavljene šatore i nepokopane mrtvace. Pobjeda je bila potpuna, a među napadačima nije bilo mrtvih, tek sedam ranjenih. Turci su ostavili između 70 i 82 tijela, ali ni jedno više nije pjevalo pjesme o gazijama.
Ovaj događaj nije bio bez prethodne priče. Njegoš je 1836. izgubio brata i još sedam bliskih rođaka u bitci kod Grahova. Smail-aga je osobno pogubio sedmoricu Petrovića. Njegoš je pokušao otkupiti glave za zlato, ali mu je beg odgovorio da bi jedino vladičina glava bila valjana zamjena. Tako je prokleto sjeme posijano, a kletva se morala ispuniti. Drobnjaci su se zavjetovali, ne pred Bogom, već pred svojim mrtvima, da će sasjeći Smail-agu, makar cijelo pleme izginulo u odmazdi. Tako je i bilo. Zakletva je zapečaćena u manastiru Podmalinsko, krvnom prisegom da nitko neće izdati plan. Čengić je uvučen u zamku, uvjeren u vlastitu nepobjedivost, i likvidiran bez suvišnih pregovora.
Njegova smrt bila je tek početak krvavog kola. Turci su se osvetili, spalili Drobnjak, pohvatali i pogubili stotine ljudi, posjekli glave, odvezli ih u Mostar i njima okitili Smail-agin grob u Lipniku. No, Drobnjaci su preživjeli, kao što su preživjeli i ranije. I dok su njihovi domovi gorjeli, u Cetinju se slavilo. Njegoš je primio glavu Smail-age i rekao: „Nema tog zlata koje bi mi moglo platiti devet mojih mrtvih braće.“
Novica Cerović, čovjek koji je organizirao ubojstvo, postao je senator, vojvoda, a kasnije i brigadir. Bio je hladan i promišljen, ali nikad nije mario za imanje – samo za obraz. Njegova je kuća bila jednaka kao i kod ostalih Drobnjaka, skromna i bez ikakvog ratnog plijena. Kada su ga pitali zašto nije uzimao bogatstvo od pobijeđenih, odgovorio je: „Junaci ne mare za imanje, već za obraz.“
Novica je preživio još mnogo bitaka, vodio Crnogorce protiv Osmanlija, spašavao mošti Svetog Vasilija i na kraju se povukao u svoje ognjište, gdje je 1895. godine, u 95. godini, umro. Sahranjen je u hramu Svetog Đorđa u Tušini, među svojim precima i suborcima.
Povijest ne pamti one koji su gomilali bogatstvo, već one koji su znali kako s njega ne mariti. Drobnjaci nisu zapamćeni po imanjima, već po nečemu mnogo vrjednijem – svom imenu. I zato, dok postoje oni koji vjeruju da se krv može kupiti zlatom, uvijek će biti i onih koji će ih podsjetiti da to zlato ne vrijedi ništa pred isukanom sabljom.
autor: Dragan Mijović