Srijeda, 19 veljače, 2025

Posljednji hod kroz voljeni grad: Kako je Mostar ispratio Aleksu Šantića

Vrlo
- Advertisement -

Mostar je toga dana disao u crnom. Na svakom prozoru zastave žalosti, ulični fenjeri zavijeni u krep, trgovine zatvorene. Nije to bila samo smrt pjesnika – to je bio gubitak srca jednog grada. I dok su ulice odzvanjale koracima povorke, dok su suze padale na kaldrmu zajedno s ružama bačenim na Šantićev lijes, Mostar je razumio da je izgubio svog najvećeg sina. Onoga koji ga je volio više od vlastitog daha.

Veliki srpski pjesnik Aleksa Šantić umro je na današnji dan 1924. godine, a u Mostaru i dalje prepričavaju njegovu sahranu, jer se takva ni prije ni poslije nije dogodila u gradu na Neretvi. Umro je od tada neizlječive bolesti – tuberkuloze – i sahranjen je na pravoslavnom groblju Bjelušine u Mostaru.

Kada se saznalo za njegovu smrt, rijeke ljudi slivale su se ka Ćorovića kući, gdje je Šantić kod sestre Perse proveo posljednje dane života. Dolazili su da bi se poklonili svom pjesniku i izjavili saučešće porodici. Zbog pristizanja velikog broja ljudi, Šantićev kovčeg je do sahrane bio prenesen u Srpski dom – današnje Narodno pozorište Mostar.

Mostar je, zabilježili su hroničari tadašnjeg vremena, bio zavijen u crno. Na kućama su visjeli crni barjaci, fasada Opštinskog doma pretvorena u crnu masu, a čak su i ulični fenjeri bili obavijeni crnim krepom. Grad se predao tuzi, kao majka koja ispraća sina na posljednji put.

Iz cijele Hercegovine stizale su delegacije – iz Nevesinja, Stoca, Trebinja, Konjica, ljudi su pješačili desetinama kilometara kako bi još jednom vidjeli svog pjesnika i poklonili se njegovim sjenima. Povorka je obišla cijeli Mostar, a u njoj je sudjelovalo cjelokupno građanstvo – Srbi, Hrvati, Muslimani – bez razlike. Ljudi su izlazili iz kuća, zaustavljali povorku, htjeli mu odati posljednji pozdrav, dotaknuti kovčeg, kao da se opraštaju s dijelom vlastite duše.

“Ovakvu žalost i ovakav pogreb Mostar nije nikada do sada vidio”, zapisali su svjedoci. Od Srpskog doma do groba, petnaest govornika se smjenjivalo, svatko u ime neke institucije, pjesničkog društva, kulturnog pokreta. Nad gradom su kružili avioni, prvi put viđeni prizor na mostarskom nebu, dok su s minareta Cerničke džamije odjekivale posljednje riječi molitve, oproštaja od onoga tko je pjevao o svima, bez podjela, bez granica.

Pratnja je trajala punih pet sati. Mrak je već odavno pao kada je tijelo neumrlog Šantića spušteno u hercegovačku zemlju pri svjetlosti baklji. Bio je to oproštaj dostojan filmskog platna – ljudi su plakali, uzdizali ruke prema nebu, bacali cvijeće, klečali pored ceste, kao da ne žele pustiti pjesnika da ode.

Aleksa Šantić bio je pjesnik ljubavi, bola, otpora. Pjevao je o domovini, o prognanicima, o tuđini koja razdire dušu. Njegove pjesme bile su himna onima koji su ostali i onima koji su otišli. Mostar ga nije ispratio samo kao pjesnika – ispratio je vlastitu savjest, vlastiti identitet, duh koji je Mostar učinio Mostarom.

I dok je povorka nestajala u crnom sumraku, grad je ostao u suzama. Nikada više neće biti isti. Ali Šantić, onaj čiji su stihovi odzvanjali u srcima svih Mostaraca, nikada nije ni umro. Njegov Mostar i dalje diše u njegovim pjesmama.

- Advertisement -

4 KOMENTARI

guest

4 Mišljenja
Najstariji
Najnovije Most Voted
Inline Feedbacks
View all comments
Pravo iz furune

PUTIN I UKRAJINA: Nitko ih ne isključuje, osim njih samih

Nakon prvog kruga pregovora s Amerikancima u Rijadu, Vladimir Putin se pojavio u javnosti i rekao da Ukrajina neće...
- Advertisement -
- Advertisement -

More Articles Like This

- Advertisement -