Hrvatska je na pragu geopolitičkih tektonskih pomaka, EU i NATO se nadvijaju nad Bosnom i Hercegovinom, Federacija se dijeli između Trumpa i Bruxellesa, Dodik se klacka između kaznenog progona i srpske svetosti, a ruske i američke tajne službe prepisuju scenarije jedni od drugih. U tom kaosu, među svim tim potezima koji će odrediti sljedeće desetljeće, što Hrvati u Hercegovini rade? Raspravljaju o Jasenovcu.
Naravno, ne onako kako bi ozbiljni povjesničari trebali raspravljati – analizom dokaza, arhiva i neupitnih činjenica – nego onako kako se to radi već 80 godina: fantaziranjem o “radnom logoru” u kojem su, eto, zatvorenici dizali proizvodnju, a nacistički dužnosnici u Zagrebu bili ekipa koja je samo htjela zaštititi Židove od Hitlera.
TROKNJIŽJE KAO SAMOTERAPIJA
Profesor Igor Vukić, čovjek koji se svim silama trudi dokazati da su njemački sluge – pardon, ustaše – zapravo bili zaštitnici židovskog naroda, dolazi u Ljubuški, Široki, Posušje, Mostar i Ramu da predstavi svoje veliko troknjižje. Tri knjige posvećene, zamislite, dokazivanju da su naši preci zapravo bili humanitarci, a da je Jasenovac tek nesporazum. Kad već ne možemo promijeniti budućnost, ajde da barem iznova napišemo prošlost.
Narod u kojem tisuće mladih sanja Njemačku kao obećanu zemlju, u kojem HDZ drži nacionalni korpus u mentalnom logoru besperspektivnosti, u kojem Washington i Moskva kroje sudbinu, taj isti narod hrli na promocije knjiga koje su tu da ga uvjere kako su djedovi zapravo bili u pravu, ali, eto, komunisti su pobijedili. Pa je laž, pa je propaganda, pa su svi arhivi falsificirani.
KOMPLEKS PORAŽENIH
Ono što fascinira kod ovakvih knjiga nije toliko revizionizam, nije čak ni negiranje povijesnih dokaza, nego opsesivna potreba da se “napiše istina” samo kako bi se izbjeglo suočavanje s vlastitim porazima.
Kad narod izgubi rat u kojem je bio na pogrešnoj strani, logična stvar bi bila da iz toga izvuče pouke i krene dalje. No, ne i kod nas. Mi smo poseban fenomen. Kod nas se ne može prihvatiti da su pristaše Trećeg Reicha bile – pristaše Trećeg Reicha.
Pa se ide naokolo i pišu knjige kako bi se popravio kolektivni imidž. Kako bi se povijest “ispravila”. Kako bi se osiguralo da barem u vlastitim glavama nismo bili gubitnici, nego žrtve svjetske zavjere.
JASENOVAČKA OPSJENA KAO ZAMJENA ZA BUDUĆNOST
Nigdje u troknjižju Igora Vukića nema pitanja:
- Kako su Hrvati u BiH postali politički irelevantni i kooliko je tome doprinjela ustaška zabluda?
- Kako to da se u Titovo doba penju do 800.000 u BIH?
- Zašto nam mladi bježe u zemlje koje su bile s druge strane povijesti?
- Kako to da su svi koji su “izmišljali” Jasenovac završili kao pobjednici, a mi kao vječne žrtve?
- Zašto se ne bavimo time kako preživjeti sljedećih 50 godina umjesto što sanjamo kako je 1941. mogla završiti drukčije?
Narod koji je zarobljen u mitovima nije narod koji može voditi ozbiljnu politiku.
Narod koji troši vrijeme na prošlost dok mu drugi kroje budućnost – nije narod, nego povijesna fusnota.
A Jasenovac?
Ostat će trajna mrlja na duši onih koji su vjerovali u nacističku ideju, dok će se njihovi unuci i praunuci baviti time da tu mrlju operu na prezentacijama knjiga u Širokom, Ljubuškom i Posušju.
Jadno.
I NA KRAJU, PAR PITANJA ZA RAZMIŠLJANJE:
- Koliko ste puta na misi od nekog fratra čuli osudu ustaštva?
- Kad je neki javni intelektualac prozvao Njemačku za zlo koje su na kraju fakturirali nama?
- Znate li tko je uopće projektirao Jasenovac, u kojem njemačkom gradu je živio taj inženjer i znate li da je imao i projekt brzog uklanjanja?
- Što mi imamo s Jasenovcem?
- Zašto branimo tuđe zlo i greške neukih predaka?
- Kako spojiti kršćanski Isusov nauk s negiranjem zla?
Možda kad odgovorimo na ova pitanja, prestanemo se baviti time tko je bio “bolji” u logoru i počnemo se pitati tko nas to danas drži u mentalnom logoru, dok nam država i narod nestaju pred očima.
wpDiscuz
