Zamisli da je tvoj did hodao na seminare o suptilnijoj muškosti u vrime kad je triba ljubit tvoju babu?

Zamislite hercegovačkog dida, negdje krajem 19. stoljeća, kako sjedi u samostanskoj dvorani, uredno počešljan, u najboljoj košulji koju mu je baba speglala, jer ga je fra Nikola Tandara pozvao na duhovni seminar pod nazivom „Muškarac kroz Marijino srce“.

Fra Nikola objašnjava da se svijet promijenio, da muškarac mora biti nježan, duhovan, propitivati svoju ulogu, učiti od Marije kako da bude bolji muž, otac i oslonac obitelji.

A did sidi, kima glavom, sluša i misli si: „ OnogatiBoga, Što ja ovdje radim, matere ti mile umiesto da tucam kamen da imam što pojesti i ako mi Mara dadne usput je i opalim?“

Eto, to je to. Sva tragedija modernog muškarca zgurana u jednu rečenicu.

Jer da su vaši didovi išli na ovakve seminare, vas danas ne bi bilo. Ne bi bilo ni vaših baba, ni vaših kuća, ni vaše zemlje. A ni Nikoline crkve.

Ne bi bilo Hercegovine, ni Dalmacije, ni Bosne, ni ičega. Bilo bi samo jedno veliko ništa, jedno ogromno sjebano ništa, jer bi umjesto generacija muškaraca koji su gradili, kopali, pucali, orali i podizali, imali generacije muškaraca koji sjede u klimatiziranim prostorijama i raspravljaju o tome je li njihova muškost dovoljno suptilna.

Nije da  čovjek ne treba duhovno rasti. Ali to se ne radi kroz   seminare i propitivanja muške uloge. Nije vrijeme da se preispitujete jeste li dovoljno dobri muževi, očevi i zaštitnici. To se ne propituje. To se živi.

Nije vrijeme da stojite pred nekim fra Nikom , možda i Nikom upitne muškosti  i puštate ga da vam objašnjava što znači biti muškarac.

Vi bolje od svećenika znate što znači biti muškarci. Oni su zadnja grupa koja nas o tome triba učiti.

Nema nikakve „krize očinstva“.

To je nešto kao WOKE termin samo ga nameću konzervativni sociopati.

Krizu očinstva su izmislili oni koji bi htjeli da više nema očeva. Oni koji bi htjeli da se muškarce svede na plašljive, neutralne individue koje ne nose odgovornost i ne dižu glas.

Oni bi htjeli da se prestanete pitati što ostavljate svojoj djeci, i da umjesto toga sjednete i analizirate „svoju unutarnju ranjivost“.

Ako se pitate što vam je činiti, nije teško:

• Upišite se u teretanu. Dizanje utega rješava više muških egzistencijalnih kriza nego bilo koji duhovni seminar.
• Naučite šutjeti i raditi. Manje analizirajte, više se znojite. Život je puno lakši kad ga ne pretvaraš u psihološku samopomoćnu seansu.
• Nabavite alat i naučite ga koristiti. Bilo da je to bušilica, sjekira, puška ili šaka.
• Jedite kako treba. Manje fast fooda, više mesa, povrća i domaće hrane. Vaši didovi nisu preživjeli na burgerima i gaziranim sokovima.
• Provodite vrijeme s djecom u stvarnom svijetu. Umjesto da sjedite i propitujete svoje očinstvo, učite ih nečemu korisnom. Kako se pali vatra. Kako se preživljava u šumi. Kako se nositi sa životom bez kukanja.
• Nosite se kao muškarac. Uspravno. Čvrsto. Gledajte ljude u oči. Ne pričajte previše.
• Ne opravdavajte se nikome. Jer pravi muškarci nemaju potrebu objašnjavati svoju muškost.

I na kraju, napravite utege od betona. Ako nemate para za teretanu, evo vam rješenje:

1. Uzmite dvije plastične kante ili kalupe.
2. Napunite ih betonom i stavite metalnu šipku između.
3. Pustite da se osuši, skinite plastiku – imate betonske utege.
4. Dignite to par puta i osjetit ćete se bolje nego na bilo kojem seminaru.

Ne treba vam seminar da biste znali što znači biti muškarac.

Ne treba vam netko tko nije otac da vam objašnjava kako se osjećati kao otac.

Ne trebate propitivati svoju snagu – trebate je pronaći sami i sami ju izgraditi.

Ne treba nama seminar da bismo znali tko smo. Oni koji ne znaju jesu li muško i jesu li im očevi bili muškarci hodaju po seminarima na tu temu.

Bez zajebancije.

A vi kako hoćete.

Stay tuned

/POSKOK/