Imamo potrebu biti voljeni kakvi jesmo, rado bismo mijenjali druge, a sebe ne… poruka je filma „Ti mene nosiš” redateljice Ivone Juke, koji je obilježio godinu koju smo ispratili. Priča je to o odnosima očeva i kćeri u kojima se svatko može prepoznati. Uz njega smo plakali, kritički promišljali, brusili stavove. I sreća da je tako. Baš kao što je sreća što Juka nije postala automehaničarka ili Jacques Cousteau, o čemu je sanjarila. Iako beskompromisna kakva je u težnji k izvrsnosti, sigurni smo da bismo i tada čuli za nju. No bili bismo zakinuti za filmske uratke poput ovog, koji se ne zaboravljaju nakon izlaska iz kinodvorane.
Rezimirajući 2015. godinu, čime ste u njoj najzadovoljniji, a što je ipak moglo biti bolje?
Najzadovoljnija sam suradnicima iz 4FILM-a. Sretna sam kako su gledatelji doživjeli film, zahvalna sam im na komentarima jer su nam pokazali koliko cijene naš rad. Novi postovi koje objavljujemo na Facebook stranici filma „Ti mene nosiš” i dalje imaju stotine lajkova iako je distribucija davno završila. Bolje ne može.
Film “Ti mene nosiš” nastajao je pet godina. Zašto tako dugo?
Pet je godina trajalo razvijanje projekta i financiranje svih faza filma. Dobili smo manje od petine ukupnog budžeta, sve smo ostalo zaradili sami. Briljirala je posebno Anita Juka, producentica filma. Imala je dobre suradnike u svima nama, bili smo spartanski spremni na golem rad i odricanja, ali Anita je klasa producenta iznad naše sredine. I europski i američki kolege su izrazili divljenje što je uspjela producirati ovakav film uz budžet koji smo imali.
U emisiji Nedjeljom u dva redatelj Ivan Goran Vitez suradnju na vašem filmu opisao je kao svoje najgore iskustvo. Mnogi su se gledatelji upitali zašto?
Bilo mu je teško jer je moje snimanje iznad njegovih mogućnosti, znanja i talenta. Tvrda je ovo besjeda, ali istinita. Neki ljudi, kad se suoče sa svojim ograničenjima, prihvate to kao izazov i tako se razvijaju, a drugi usmjeravaju frustraciju na osobu jer nemaju hrabrosti prihvatiti vlastitu nemoć. Mene zanimaju oni prvi, takvi me potiču da svladavam vlastita ograničenja. Radila sam ovaj film s nekim izuzetno iskusnim suradnicima, velikim stručnjacima za ton, kameru i druge sektore, koji su radili na filmskim snimanjima u regiji, u stranim produkcijama, s različitim redateljima, a ti mi se suradnici samoinicijativno javljaju i traže da im pošaljem termin svog novog snimanja, da ga rezerviraju jer ne žele prihvaćati druge poslove u tom terminu. Eto. To mi je bitno, takvima se svidjeti, jer s njima želim dalje stvarati. Za ove druge mi je drago što se nećemo susresti na idućem projektu.
Lik djevojčice Dore iz filma jedini je povezan s vama, zar ne?
Da, poput Dore bila sam češće sama od svojih vršnjaka, no to nije bilo skandalozno kao u današnje paranoidno vrijeme. Danas djecu ne puštaju samu ni u park. Nisam visjela na internetu kao ona, ali sam čitala knjige, ponekad hipnotizirano gledala televiziju iako je nisam imala doma i jednako kao ona imala bogat svijet mašte, iako sagrađen na drugim temeljima. Maštala sam o mitološkim junacima, željela postati vodoinstalater, astronaut ili Jacques-Yves Cousteau, a ona se igra Zdravka Mamića. Bitno nas razlikuju interesi, mene je privlačila vještina iz moje dječje vizure, neotkriveno i istraživanje, a Dora bi to ismijala, nju privlači promocija, otkriveno i moć.
Helena Beljan, koja je glumi, nominirana je i za nagradu Večernjakova ruža kao novo lice godine. Gdje i kako ste ju otkrili?
Na kraju prvog dana audicije, kad su svi otišli, primijetila sam je kako stoji na dvorištu i shvatila da je jedina od 250 klinaca došla sama, bez pratnje. Odlično je reagirala na moje upute u radionici filmske glume za uži krug polaznika. Bilo je djevojčica koje su tada bile bolje od nje, ali ona, ako nešto nije mogla odmah, već bi idućeg dana pokazala znatan pomak. Bez riječi mi je pokazala da razmišlja i vježba sama, da je zanima što radimo. Banalan pokret izvede brže od prosječne brzine, a to djeluje prosječno brzo, što je važno za filmsku glumu, vještina koja se teško svladava, rijedak talent.
Kako je film primljen u inozemstvu? Imaju li stranci izgrađen predložak onoga što očekuju od filmaša s Balkana?
Nakon projekcija filma u Los Angelesu gledatelji su nam govorili da su nakon petnaest minuta zaboravili da gledaju film s titlovima. Sjajno. Rekli su nam da su imali osjećaj da razumiju glumce što govore. Dakle, toliko su bili uvučeni u film, osjećali priču svojom, bez distance prema europskom kulturnom idiomu. Znam koliko je to velik kompliment iz pozicije gledatelja jer su i mene neki filmovi uvukli u priču tako da sam imala osjećaj da su moj svijet, moje podneblje. Takve pamtim.
Živi li se od režiranja u Hrvatskoj neizvjesno i teško ili u blagostanju?
Živim od režiranja, odnosno od rada u svojoj produkciji. Kad ima posla i novca, odlično, kad nema, naviknete se da nema i živite u skladu s mogućnostima.
Između promišljanja da budete vodoinstalaterkom ili astronautkinjom odlučili ste postati redateljicom… Što je bilo presudno za taj odabir?
Balansirala sam uvijek između osamljivanja i interakcije s drugima. Mislila sam da ću biti slikarica, bavila se plesom, dobro sam pisala, ali profesorima koji su padali na patetične zadaćnice bez problema sam uvaljivala po njihovu ukusu, da ih se riješim. Bila sam svjesna što mogu kao od šale i lijena da napravim više od onog što se tražilo. Zanimali su me i prirodni predmeti, pogotovo fizika. U djetinjstvu sam mnogo čitala, dječju literaturu, ali i romane iz biblioteke svojih roditelja. Voljela sam promatrati druge klince, ali i odrasle, a s društvom na dvorištu sam se igrala svih filmova koje sam gledala, dijelova knjiga ili situacija koje sam vidjela, izmišljala i to je ubrzo postala moja uloga u našoj škvadri, da donesem priču koju ćemo igrati, podijelim uloge. O, kako su uništavali moje vizije ili tuđe savršene predloške! Međutim, ni danas nije mnogo drukčije. I to je odgovor na vaše pitanje, bavim se režijom jer volim ljude i imam potrebu stvarati tu interakciji s drugima. Režija od mene zahtijeva samoću, ali i ovisnost o ljudima, čak i o onima koji mi uništavaju viziju kad je suradnja pod visokim naponom. Silno je zanimljivo stvarati filmove, on obuhvaća apsolutno sve. Film je mikrosvijet s određenim zakonima fizike, unikatne vizualnosti, zvučne kulise, pokreta. U filmu nema popravka, a vrijeme dok snimate skupo košta i, dok stvarate, natprirodno ste svjesni vremena. Redatelj filma ne može kao kazalištni redatelj prekinuti probu i nastaviti sutra. Ne može kao pisac ili slikar ili skladatelj, kad nije zadovoljan, pritisnuti „delete” ili baciti platno. U profesiji filmskog redatelja to je čak zakonski kažnjivo. Film je brutalno konkretan, ne prašta ni najmanju grešku i ponaša se kao zvijer s kojom se moraš boriti do kraja, nadmudrivati je, krotiti. Strašan je osjećaj kad ga završite, to je najteži dan. Bergman je film nazvao „svojom zahtjevnom ljubavnicom”. Sviđa mi se opis i fora mi je što je na mojem jeziku „film” muškog roda.
Plašite li se društvenih kretanja u svijetu?
Plašim i boli me to, ali možda se još više plašim indolencija. Kad nešto pročitam ili vidim, danima mi se vrzmaju prizori u glavi, a nekad ih podsvjesno i sanjam. Strašne su patnje ljudi u svijetu; od silovanja djevojčica koje su nekome roblje za iživljavanje, izbjeglica, ubijanja u običnoj svakodnevici… Ljudi pate i u našoj blizini. Njihova bol nije beznačajna zato što nisu pogođeni glađu, teroristima ili ratom. Međutim, ne bježim od bolnog, pa ni neugodnog ili se barem trudim ne bježati jer nemaš kamo pobjeći od života. Žalosti me kad čujem „bolje ne razmišljati”, to namjerno bježanje od stvarnosti jest opasno. Takav je stav zapravo pobjeda straha nad nama. Strah je velik pokretač prema stvaranju ili uništenju. Čovječanstvo je, nadvladavajući strahove, stvaralo genijalna postignuća, a podilazeći strahovima, uništavalo je sebe.
Imate li ambicija nasmijati se svijetu u brk i snimiti odličnu komediju? I je li teže napraviti dobru komediju nego dobru dramu?
To me kolege stalno nagovaraju. Često nam padaju ideje za neku, ali nekako se još nisam zakvačila ni za jednu. I nije teže napraviti komediju od drame. Težina stvaranja ovisi o zahtjevnosti djela. Ako pitate za tu dvojbu zato što su naše komedije uglavnom očajne i što publika stalno postavlja pitanje: „Zašto mi ne znamo napraviti dobru komediju?”, uzrok je u autorima koji se bave tim žanrom. Osim nekoliko par njih s ovih prostora koji su majstori, Tomić, Matešić, Brešan i još poneki, iza komedija se često skrivaju netalentirani autori bijednih rješenja. Svaka glupost i traljavost može biti kao “hajde, smiješno je”. A nije. Komedija ne smije vrijeđati inteligenciju gledatelja, treba imati inteligentna rješenja i onda kad izgledaju blesavo. Brojke gledatelja takve autore uvjeravaju da su bogovi, a to je posve kriva slika. Publika hrli gledati komedije jer je željna rasterećenja, a izlazi razočarana jer je to “trash”. Međutim, publika je uvijek korektiv. Ako želite da se komedije poprave, učinite isto što ste svojedobno napravili za dramu, nemojte kupiti kartu. Nećete ništa propustiti, ako vrijedi gledanja, doći će do vas informacija da vrijedi, a ako ne vrijedi, zaustavit ćete proizvodnju tog besmislenog trasha koji vi financirate.
Koja vam je lista prioriteta u novoj 2016. godini?
Provesti je s onima koje cijenim i volim, i u poslu i privatno. S takvima je svaka godina dobra bez obzira što donosi.
Večernji list
wpDiscuz