Ispovijest doktora koji je novi život započeo u Švedskoj

Kad smo pitali naše medicinare, dakle ne samo liječnike, nego i medicinske sestre, fizioterapeute, primalje, stomatologe, dentalne tehničare, zašto su napustili Hrvatsku i žele li se vratiti, svi su nam odgovorili – ne. I to je bilo ono odlučno “ne”, kao iz topa, bez imalo premišljanja. Neki od njih su dodali i “nikad”, a dio njih je rasprodao sve i u Hrvatsku će doći ljetovati, možda, piše Saša Jadrijević Tomas za Slobodnu Dalmaciju.

Zbog čega im se domovina toliko omrazila? Prije nego odgovorimo na to pitanje, pogledajmo malo statistiku. Prema novim podacima koje su nam dostavile razne komore (liječnici, medicinske sestre, primalje…) čak 3202 osobe su proteklih godina zatražile potvrde u svrhu priznavanja njihovih stručnih kvalifikacija u drugim zemljama.

Osim što nam odlaze liječnici, stranci sve više povoljnim uvjetima “grabe” i naše fizioterapeute. Pa tako prema podacima Komore fizioterapeuta, od 2016. do današnjeg dana 276 fizioterapeuta zatražilo je dokumentaciju u svrhu mogućeg zapošljavanja u inozemstvu. Mirjana Grubišić iz Komore fizioterapeuta nam kaže da u Hrvatskoj trenutačno nedostaje oko 1000 fizioterapeuta da bismo dosegnuli europski standard.

Hrvatskoj nedostaje medicinskih sestara, a kojih je, kaže nam Slava Šepec iz Hrvatske komora medicinskih sestara, od 2013. do današnjeg dana čak 1080 podnijelo zahtjev za mirovanje s razlogom odlaska u inozemstvo. U Komori ne znaju, kaže nam gospođa Šepec, koliko se sestara vratilo.

A koliko je liječnika do danas napustilo Hrvatsku? Podaci Hrvatske liječničke komore, kazuje nam Smiljana Škugor Hrnčević, glasnogovornica Komore, pokazuju da je od ulaska Hrvatske u EU ukupno 1655 liječnika zatražilo izdavanje potvrda koje služe u svrhu priznavanja njihovih stručnih kvalifikacija u drugim zemljama, od toga u zadnjih godinu dana njih 218.

“Od ulaska Hrvatske u EU, njih 680 prekinulo je radni status u Hrvatskoj, od toga u zadnju godinu dana njih 136. Od tih 680 liječnika koji su prekinuli radni status u Hrvatskoj, njih 458 HLK-u je prijavilo da radi u inozemstvu. Najčešće države odlaska su Njemačka, Ujedinjeno Kraljevstvo, Irska, Austrija i Švedska, a najčešće specijalizacije su anesteziologija, interna medicina, opća kirurgija, radiologija i psihijatrija“, kaže nam Škugor Hrnčević.

Razgovarali smo i s jednim liječnikom iz Dalmacije koji živi i radi u Švedskoj, ali ne želi u novine imenom i prezimenom jer ga je jedna naša bolnica tužila zbog prijevremeno raskinutog ugovora o specijalizaciji.

“U Švedskoj nikoga nije briga dolazite li iz radničke obitelji i jedne male zemlje ili ste dijete sveučilišnog profesora, ili pak imate kontakt s politikom. Svi su jednaki. U Švedskoj se cijeni radni moral, što znači da se poštuju nečiji rad, trud i zalaganje, nema šanse da će politika ili veza spasiti nekoga ako se nije pokazao kao dobar radnik.

Ovdje nijedan političar ili osoba na određenoj poziciji ne bi stavili svoju karijeru na kocku spašavajući loše navike ili potez druge osobe. Odselio sam se radi dobrih uvjeta za rad, primanja i mogućnosti napredovanja. Uvjeti rada u mom slučaju podrazumijevaju mogućnosti rada u viskospecijaliziranom zdravstvenom sustavu, mogućnosti učenja, izvođenja radioloških pretraga i dobivanje obrade za pacijente unutar razumnog vremena. Radni dan je duži nego u Hrvatskoj i traje od 8 do 16.30, s pauzom za ručak, no mogućnosti napredovanja su neizmjerno veće nego u Hrvatskoj“, opisuje nam jako slikovito taj splitski liječnik “švedske običaje”.

“Ovdje se zbilja trudi ići za tim da su svi isti i svi imaju ista prava na školu i zdravstvo, posao, napredovanje, tako da nema potrebe za vezama. Korupcija je izrazito niska i svi su isti i ispred pravosuđa. Nema robovlasničkih ugovora za doktore, kao u Hrvatskoj, a niti razlike u presudama ovisno o sudu i sucu. Nečiji rad tijekom specijalizacije je priznat kao rad i nema šanse da bi se itko usudio napisati ugovor o vraćanju plaća. U Švedskoj se ljudi općenito vode načelom pravičnosti i jednakosti za sve“, kaže nam taj liječnik u kasnim tridesetima, navodeći da će se u Hrvatsku vratiti, ali tek kad ode u mirovinu.

Jedna od onih koja je otišla je i fizioterapeutkinja Marijana Lazić, koja radi u Švicarskoj, a kaže da je jako zadovoljna svojim novim radnim mjestom. “Imam izvrstan tim s kojim radim, primanja su mi redovita i dobra”, kaže nam gospođa Lazić.

Marijanu smo upitali kakvi su joj uvjeti rada i je li zadovoljna. Naravno, pitali smo je i o plaći, jer primjerice neki fizioteraputi koji rade kod privatnika u Hrvatskoj imaju oko 5000 kuna neto plaću.

“Iako je Švicarska zemlja velikog kapitala, jako je nepristojno govoriti o primanjima, to je poslovna tajna. Evo, primjerice, ja ne znam koliko iznose primanja mojih kolegica, a s kojima sam čak i u prijateljskim odnosima. Međutim, postoje javni službeni portali koji objavljuju visine primanja svih zanimanja, prema čemu je vidljivo da su primanja fizioterapeuta između 5500 i 8000 franaka bruto (od 36 do 52 tisuća kuna), i to se odnosi na zaposlenike bez vodećih funkcija. Troškovi života u Švicarskoj su jako visoki pa bi iz tog razloga bilo pogrešno gledati samo visinu primanja“, kaže gospođa Lazić, opisujući i svoj put zapošljavanja.

“Po zvanju sam viši fizioterapeut i trenutačno radim u privatnoj praksi u vlasništvu moje švicarske kolegice.

To znači da pacijent dolazi s dijagnozom koju mu napiše liječnik obiteljske medicine ili specijalist, a mi terapeuti imamo potpunu slobodu kreirati terapiju“, kaže Lazić, navodeći da troškove terapije snosi osnovno zdravstveno osiguranje koje pacijenti mjesečno sami uplaćuju i koje je obvezno u Švicarskoj.

A na pitanje o povratku kaže:

“Trenutačno ne razmišljam o povratku.Ovdje mi je život daleko jednostavniji, pa čemu onda komplicirati“, kaže gospođa Lazić, koja se i udala za čovjeka koji već živi i radi u Švicarskoj.

Nikada se neću vratiti, u 47. sam počela novi život

Medicinska sestra Sanja Domazet dugo je radila na Odjelu dječje psihijatrije Kliničkog bolničkog centra Osijek, a nedavno se preselila u München i sada radi u državnoj klinici, na psihijatriji za odrasle. Sanja je već davala izjave za naše medije, a mi smo je zamolili za jedan kratki intervju:

Zbog čega ste otišli iz Hrvatske?

-Prije svega zbog nemogućnosti normalnog života. Bilo mi je dosta samo životariti, da sebi ne mogu poštenim radom priuštiti godišnji odmor, a ni svojoj kćeri ono najosnovnije. Bilo mi je dosta nepotizma i nepoštovanja radnika. Uvidjela sam da će proteći još dosta vremena da se u Hrvatskoj neke stvari promijene nabolje, dovoljno sam čekala. Shvatila sam da običan radnik, običan čovjek, nema prosperiteta u Hrvatskoj”.

Hoćete li se vratiti?

– Ne! Ne, mislim se vratiti. Ovdje imam sve što mi treba, dovoljno sam plaćena za svoj rad, poštovana sam kao djelatnik i moja kći ima bolju budućnost ovdje.

Jesu vam priznali staž iz Hrvatske?

– Da.

Kako ste se snašli s jezikom?

– Jezik sam već znala, usavršavam ga svakodnevno u komunikaciji.

Kakav je odnos prema radniku?

– Ako poslodavac vidi da ste vrijedni i želite raditi, svi se prema vama odnose kao sebi ravnima, poštuju vas i uvijek nagrade.

Kolike su plaće u Hrvatskoj za medicinsku sestru vaših kvalifikacija i staža, a kolike u Njemačkoj?

– U Hrvatskoj sam imala plaću 6200 kuna, a ovdje imam 2600 eura neto, kao i 450 neoporezivih eura koje dodatno zaradim. Sve skupa oko 22.600 kuna.

Jesu li vam u Hrvatskoj plaćali prekovremene sate i kakvo je stanje u tom pogledu u Njemačkoj?

– U Hrvatskoj su mi ostali dužni jako puno prekovremenih, a ovdje se plaća svaki prekovremeni sat i to po boljoj satnici od uobičajene.

Jesu li smještaj i hrana skupi u Njemačkoj?

– U Münchenu je sve jeftinije, osim smještaja. Ali uza sve ostalo što je jeftinije, i s ovakvom plaćom lijepo se živi.

Je li vam bilo teško otići?

– Jako je teško kada s 47 godina shvatite da morate otići zbog neizdržive situcije. Željela sam živjeti, ostarjeti i umrijeti u svojoj domovini, ali jednostavno sam otjerana. Bila sam jedna od onih koji nisu bili vrijedni ostati. Teško je bilo početi novi život s 47 godina, ali nije mi žao.

Je li procedura dolaska u Njemačku bila komplicirana?

– Od ideje do realizacije prošlo je šest mjeseci. I sada sam zadovoljna jer sam cijenjena i kao radnica i kao osoba.

Švedski liječnik, anesteziolog i neurolog Claes Hultling, s poznate klinike za ozljede leđne moždine Spinalis, surađuje s hrvatskim liječnicima koji su došli živjeti i raditi u Stockholm i druge gradove. O njima ima samo riječi hvale.

“Vaši stručnjaci su izvrsni. Znam neke koji su se jako dobro uklopili u švedski sustav i društvo. Sjećam se da su i u vrijeme Jugoslavije medicinari dolazili u Švedsku. Jako smo zadovoljni doprinosom hrvatskih stručnjaka koji su profesionalnu karijeru odlučili nastaviti u Švedskoj“, kaže dr. Hultling, navodeći da u Švedskoj nema VIP tretmana za pojedine pacijente, trude se da svi imaju jednako dostupnu zdravstvenu zaštitu.

Iako u Švedskoj ima i privatnih klinika, 99 posto pretraga i zahvata obavlja se u klinikama i bolnicama koje su u državnom vlasništvu.

Što se tiče doktora dentalne medicine, i oni, kako bi lakše otišli u inozemstvo, traže potvrde o stečenom obrazovanju doktora dentalne medicine u Republici Hrvatskoj. Od 2016. do danas, navode nam u Hrvatskoj komori dentalne medicine, izdane su 163 takve potvrde.

Komora izdaje i EU potvrde za neometano pružanje usluga na unutarnjem tržištu EU-a, a takvih je izdano u istom razdoblju samo sedam.

“Što se tiče broja doktora dentalne medicine, dentalnih tehničara i dentalnih asistenata koji obavljaju svoju djelatnost u Republici Hrvatskoj, za sada ne postoji velik raskorak između njihove ponude i potražnje“, kažu nam u Komori.

Kristina Sinovčević, tajnica Hrvatske komore primalja, kaže nam da prema njihovim podacima iz Hrvatske u inozemstvo ne odlazi puno primalja.

“Do sada je potvrde koje izdaje Komora u svrhu odlaska u inozemstvo zatražilo 28 primalja, no za ostale primalje koje su eventualno otišle u inozemstvo ne znamo, a postoji mogućnost da ih ima još. U inozemstvu se većinski ne prepoznaju primalje srednje stručne spreme, nego se prepoznaju samo prvostupnice primaljstva“, kaže tajnica Sinovčević.

“U RH kronično nedostaje studija za primalje. Danas se prvostupnice primaljstva školuju na dva preddiplomska studija – u Rijeci i u Splitu. Međutim, ovi studiji ne zadovoljavaju potrebu zdravstvenog sustava pa se Komora primalja zalaže za otvaranje barem dvaju novih preddiplomskih studija, u Zagrebu i Osijeku.

Manjak adekvatno obrazovanih primalja u Hrvatskoj onemogućava popunjavanje radnih mjesta određenih sistematizacijom u zdravstvenim ustanovama. Prema istraživanju Hrvatske komore primalja, u zdravstvenom sustavu potrebno je zaposliti još 111 prvostupnica primaljstva, a samo 13 prvostupnica primaljstva vode se kao nezaposlene na Hrvatskom zavodu za zapošljavanje“, kaže Sinovčević.