Često se govori da je Tito bio vladar koji je Hrvatskoj vratio najviše teritorija koji je hrvatskoj pripojio Istru, i to i one dijelove Istre koji nikada nisu bili dio Hrvatske. Tito je, malo se to zna uspio vratiti i neke dijelove koji su ranije pripadali Turskoj Hrvatskoj. Radi se o području oko Dvora na Uni. Vratio je dijelove Dalmacije koje je Ante Pavelić poklonio bio Talijanima. Okupirane dijelove od strane Mađarske, Beli manastir je prvi put ušao u sastav Hrvatske. Itd.
Doista kada se govori o povratku teritorija on sigurno spada u sam vrh. Istovremeno, da su svi u RH podržali Ustaše i da nije bilo pokreta antifašizma koji se ipak okupljao oko komunističkog pokreta, Hrvatska ne bi izišla kao republika iz drugog svjetskog rata. Kao niti jedna druga republika.
Međutim ako se pogleda koliko je teritorija Hrvatskoj dao kralj Aleksandar Karađorđević, posljednji hrvatski kralj kojeg su Hrvat priznavali a oca mu javno slavili i nazivali “Osloboditeljem” te mu dali najljepši trg u Zagrebu na kojem je Meštrović izgradio mauzolej njemu u čast, koji će kasnije Pavelić pretvoriti u “džamiju”, postaje upitno tko je od njih dva zaslužniji za Hrvate.
Da Karađorđevići nisu bili pod europskim utjecajem, da su ostali samo pod ruskim utjecajem i opčinjeni Rusijom vjerojatno bi pristali na Londonski pakt kojim je Srbija trebala dobiti teritorij do Šibenika i cijelu BIH i Slavoniju.
Ostatak Hrvatske bio bi ili u talijanskim ili u austrijskim rukama.
Iz takve pozicije potpuno podijeljene nacije govoriti o nekom sveopćem hrvatskom ustanku spada u sferu nagađanja.
Mora se znati da Karađorđević u Hrvatsku i Sloveniju ulazi u trenutku kada Hrvati i Slovenci uopće nemaju vojsku. Izišli su kao slobodne teritorije raspadajuće AU monarhije a vlasti niti vojske nisu imali. Zašto nas “srpski genocidni vožd” tada ne ubija? Nešto tu ne štima. Stoga je doba od 1918 do 19141 ključ proamtranja sveukupnih odnosa slavenskih naroda Balkana. Sve do uspostave Pavelićeve klaonice praktički ne postoje oblici naših međusobnih mržnji kakve dans živimo.
Ukratko , Karađorđević je pristajući na apel Stjepana Radića i ušavši s vojskom u Dalmaciju, Rijeku, Maribor, praktički omogućio stvaranje moderne hrvatske i slovenske nacionalne države. Ali i države BIH kakvu imamo danas. Kraj te dinastije završava se s Banovinom Hrvatskom. Jedinom povijesnom hrvatskom državom u kojoj je gotovo pa potpuno bilo riješeno hrvatsko nacionalno pitanje.
Dakle u slučaju Karađorđevića, radi se o daleko većim teritorijima od onih koje je Tito vratio Hrvatima. Neusporedivo većim.
A Hrvati , Slovenci i Bošnjaci dobili su prvi put opće pravo glasa.
No ne zamarajte se ovim tekstom. Ovo je glup tekst. Vi znate da je vaš najveći vladar bio Ante Pavelić koji je zemlju podijelio Talijanima, Mađarima i Njemcima. Ili Alija. Ili Mate Boban. I da bez Franje Tuđmana Istra danas ne bi bila u Hrvatskoj.
Inače za doba Tita broj Hrvata u BIH je u 40 godina porastao za preko 250.000.
Ali i taj podatak zaboravite.
Bitno se sjećati odmazde 1945. I negirati činjenicu da je jedna vojska povukla za sobom cijeli narod u treću državu. Odbivši braniti svoj glavni grad. Od “okupatora” Franje.
A hrvatskom se vojskom zove.
Ubijte nas al evo mi nikako da shvatimo biste li vi danas vukovarski HV zvali hrvatskom vojskom da je odbio braniti Vukovar i pobjegao na Garmishpartenkirhen.
Sretan Vam dan koji ne slavite u HB kantonima. Iako sve ostale slavite.
Eto. Ugodan dan želimo. Taj neki nebitni dan.