Zemlja se zagrijava, ali se Hrvatska naprotiv ohladila. Temperature se strmoglavile tako naglo da su Hrvati na sjeveru iskočili iz sandala. Za svršetak turističke sezone nije baš najbolje vrijeme, prerano su došle kiše i bure, ali prerano je i otpisati ljeto, obnovit će se u rujnu makar kao bablje. Topline nam još treba, da se napokon dovrši obnova Zagreba i Banovine.
U Zagrebu se radi punom parom, pod parolom Nema odmora dok traje obnova, odnosno Nema obnove dok traje papirologija, a birokracija se uvijek snažno obnavlja, bez obzira na sustave i različite mijene, pa i državne. Nakon pozornoga praćenja situacije zakonodavci su razumjeli da njihov zakon o obnovi i nije baš tako dobar kao što su (jedni drugima) govorili, te da bi ga trebalo malo obnoviti. Zbog svega pati i turizam koji je u zagrebačkoj varijanti bio daleko odmaknuo, ali i potresno odumro. Spašava ga stanovita gospođica ili gospođa kojoj je dnevni list posvetio cijelu stranicu u večernjem sutonu, a ta je persona smislila “novu stvar u turističkoj ponudi” (citiram). Nova stvar se zove, hrvatski s engleskim naglaskom, “Walk with Tito”. Po Zagrebu. Nova vodičica pokazuje zainteresiranima Džamiju i neka mjesta vezana uz NDH, kada Tito više nije bio u Zagrebu, pa nova stvar postaje pomalo bizarnom. Riječ je naravno o naivnoj provokaciji, ali bi nova stvar mogla biti spašena širenjem na Križne putove koji su po sebi bili “ Walk with Tito”, a u toj šetnji od Dravograda do Niša izgubili glave i brojni Zagrepčani, uz one koji nisu bili na walku nego se skutrili u svojim domovima i iz njih ubrzo odvedeni na stratišta.
Kišom naglo razbuđena vanjska i unutarnja politika krenula je u prošlom tjednu upravo jesenskim tempom. Plenković u Kijevu koji se pravim imenom, ukrajinskim, zove Kijiv, Milanović u Kijevu koji se zove Kijevo. Uz potporu Michela, Plenković je ustvrdio da Krim pripada Ukrajini, što je točno i po zaključku Badinterove komisije, ha, ne tako davno i mi smo tražili saveznike u pitanju cjelovitosti hrvatskoga teritorija, koja je ostvarena tek Pelješkim mostom, a ne mirnom reintegracijom hrvatskoga Podunavlja, reintegracijom kakvu nudi hrvatski premijer u razrješenju ukrajinske krize.
Dobio je pljesak za riječi Krim je Ukrajina ili Ukrajina je Krim, nisam pratio, što je Putina teško pogodilo, sav se smrznuo. Kako bilo, neretvanske mandarine i dalje će tražiti nova tržišta, a ni ukrajinsko nije zanemarivo. Milanović, znači, nije bio u Kijivu nego pod Dinarom, u nekoć cvatućem naselju, dok ga Srbi nisu opkolili, nešto Hrvata pobili, a druge istjerali, mjesto unakazili. Predsjednik države je sve lijepo objasnio s povijesnoga stajališta, a budućnost vidi u Parku prirode Dinara koji bi trebao, ako se složi Vrlika, imati središte u Kijevu kojemu je bilo namijenjeno da bude u tzv. Krajini, a ne u Ukrajini niti u Hrvatskoj.
Kronika bilježi i konferenciju veleposlanika, održanu u Zagrebu, s velikom estradnom zvijezdom Tonyjem Blairom koji po svijetu prodaje svoje mudrolije i za dobre nofce savjetuje srbijanskoga Vučića. Što mu to savjetuje, nismo saznali, ali možemo se dosjetiti ako znamo kako je dejstvovao suprotiva Hrvatske i Hrvata, otprilike kao Mitterand devedestih. S tim u skladu, predlažem konferenciju državnih tužitelja koja bi se održala u Zagrebu, nego gdje, a glavni bi govor imala Carla del Ponte koju su Blairovi Englezi srdačno podržavali u lovu na hrvatske generale. Koliko je plaćeno Blaieru, ne znam, ali vidim po fotografijama da se zadovoljno smješka.
Uopće je jugoistok Europe postao vrlo zanimljiv i isluženim i aktualnim mudracima, pa se Erdogan našao u Sarajevu na vjenčanju s Izetbegovićem ili na vjenčanju njegove kćeri, nisam pratio. Dotle se bosanski lonac kuha, a njemački nadstojnik kojega bagateliziraju i Rusi i Kinezi i Srbi, vjerojatno već sada vidi kamo je dospio. Nije “problem” BiH samo u konstitutivnosti triju naroda, od kojih je hrvatski (ne)smotreno uvaljen u tzv. federaciju, nego poglavito u postojanju tri kulture (i tri religije), pa ako se i jednoj nešto izvana nameće, dobivamo afganistansku situaciju sjajnih plodova uvoza kulture angloameričkoga i eurounijskoga tipa. A glede hrvatskoga pitanja vlada potpuno neznanje izvanjskih visokih predstavnika o povijesti toga prostora i nepobitnoj hrvatskoj baštini koju su stoljeća, zavojevači i jazavci nagrizali, poništavali, uništavali i krivotvorili.
Bosna, hrvatska županija u doba Hrvatskoga kraljevstva, Bosansko kraljevstvo s vladarima hrvatske krvi i hrvatskim pučanstvom, s hrvatskim jezikom koji su franjevci njegovali i spasili u književnom smislu pod Osmanlijama, pa ako se govori o hrvatskom standardnom jeziku (podsjećam na knjigu Nataše Bašić) onda je ta fratarska poveznica više no zaslužna za opću, svehrvatsku jezičnu standardizaciju. Islamizirani Hrvati također nisu prigrlili turski, nastavili su govoriti hrvatski i čine to sve do danas, oblikujući u novije vrijeme bošnjački jezik koji s nepravom nazivaju bosanskim (a u Hrvatskoj im podilaze), koji nije nego hrvatski s nešto turcizama i srbizama. Objeručke im pomaže i korporacijski Zapad sa “zlatnom formulom” nazvanom BHS, koja obuhvaća i hrvatski u Hrvatskoj.
Kad sam već u Bosni, digresija koja to i nije, a vezana je uz nazočnost Hrvata iz Herceg Bosne u Svetoj zemlji. Kao što znate, kapela na Pastirskim poljanama blizu Betlehema užasnula je klatež u Hrvatskoj. O tome sam nešto pisao, kadli me nazove fra Andrija Nikić i kaže da sam nešto krivo napisao, valjda i jesam, ali ne sjećam se da sam Brnjakoviće pretvorio u Brankoviće. Ako jesam, mea culpa. Važno je da je slijedom toga prijateljskoga razgovora došla do mene dokumentacija koju mi je poslao fra Nikić, a u kojoj se spominju zaslužni Brnjakovići.
Primjerice iz 1674. Filip Brnjaković isposlovao posebnu bulu za bosanskoga biskupa, platio 200 skuda, a u Sarajevu još (za potvrdu autentičnosti) 20 talira. Godinu poslije prokurator Provincije Filip Brnjaković javlja da samostan u Olovu duguje 7500 skuda, od toga Turcima treba isplatiti 20 posto kamata (u visini kamata mogu se s Turcima mjeriti samo današnje strane banke u Hrvatskoj).
U prosincu te godine fra Matija Brnjaković izabran je za beogradskoga biskupa. Filip Brnjaković opisuje u Veneciji da su pojedini predjeli gotovo napušteni zbog toga što su ljudi otišli u rat na Poljsku. Izražava zahvalnost Kongregaciji na izboru njegova brata za beogradskog biskupa. Biskup bi trebao, kaže Filip, rezidirati u Bosni. Tako bi se najbolje oprli pokušajima pravoslavnih vladika i sačuvali katoličko stanovništvo u ovim krajevima.
Dokumenata i izvješća ima još puno, neobično su zanimljiva svjedočanstva o životu i Bosni i Hercegovini svršetkom 17. stoljeća, novčanim mukama i dovijanjima franjevaca koji mole milostinju u Dalmaciji i drugdje, a Brnjakovići se izdvajaju kao najznamenitiji katolički rod.
A kako je došlo do zabune (ili ne) s Brankovićima. Naime, mnoge su dnevne novine (Večernji, Slobodna Dalmacija itd.) nekako istodobno pisale feljtone o Hrvatima u Svetoj zemlji, ali ne u svezi s Betlehemom nego – Jeruzalemom. I sve te novine spominju Antuna, Pavla i Jakova Brankovića iz Sarajeva. Da su oni otkupili Getsemanski vrt u podnožju Maslinske gore, rasprodali sve što su imali i muslimanima platili 220 pijastera, a potom zemljište dali franjevcima.
U 20. je stoljeću na tom mjestu podignuta Bazilika naroda, a spomen na Hrvate sačuvan na ploči gdje piše: Hrvati Pavao, Antun i Jakov, kršćani iz Sarajeva, vitezovi Svetoga Groba Jeruzalemskog godine Gospodnje 1681. kupiše Getsemanski vrt i darovaše franjevcima. Toliko. Njihovo se prezime ne spominje.
Stjepan Babić – u sjećanje
Umro je znameniti hrvatski jezikoslovac, izrazi sućuti stižu sa svih strana, od prijatelja, ali i onih koji su njegovu veličinu spoznali tek kada je umro, a za akademikova života govorili o njemu što su lošije mogli. Takvi neka se ne pojavljuju na Mirogoju, i bolje im je.
Stjepan Babić je rođen u Oriovcu prije 96 godina, u obitelji koja se iz Hrvatskoga zagorja (Razdrto) preselila u Slavoniju. Rano je ostao bez majke, prigrlila ga maćeha, školu je polazio u Oriovcu, zatim u Brodu i Osijeku, maturirao u Zagrebu i našao posao koji mu nije odgovarao. Vukla ga je lingvistika, upisao se na Filozofski fakultet u Zagrebu. Stariji od ostalih studenata, uskoro se izdvojio prirođenim darom za jezikoslovlje, te nije neobično da je odmah nakon diplome ostao na fakultetu kao asistent. Oženio se Miroslavom iz ugledne livanjske obitelji Šapina, dobili su tri kćeri – najstarija, Zrinka (nakon udaje uzima prezime Jelaska) pošla je Stjepanovim stopama, kroatistica, sveučilišna profesorica, srednja kći Dina umrla je vrlo mlada, a najmlađa, Višnja, postala je glumica koju televizijska publika pamti kao Dunju iz Smogovaca, sada kazališna ravnateljica.
Šezdesetih je godina Babić u krugu onih koji se, zgroženi tzv. Novosadskim dogovorom, dotično partijsko-velikosrpskom obmanom, na sve načine bore protiv zatiranja hrvatskoga književnog jezika. Razdoblje je to koje završava Deklaracijom, a uskoro slijedi i Hrvatsko proljeće, plod kojega je i Babićev Hrvatski pravopis. Ne izlazi iz tiskare, zaplijenjen je i uništen, ali jedan primjerak stiže u London, gdje Pravopis objavljuju hrvatski emigranti.
U slomu Proljeća Stjepanu Babiću, tada i glavnom uredniku komunistima nepoćudnoga časopisa “Jezik” udbaši pretražuju stan ne bi li našli sumnjive spise ili kakvo oružje. Označen kao nacionalist, ne samo u jezikoslovlju, nalazi se na crnoj listi, ali nije uhićen. Od 1975. redoviti je profesor, do stvaranja samostalne hrvatske države odgaja naraštaje studenata u hrvatskom duhu i jeziku, postaje početkom devedesetih redoviti član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, u politici blizak Tuđmanu, zastupnik u Županijskom domu Hrvatskoga sabora, izabran na brodskom području.
Uskoro se pojavljuje njegov Hrvatski pravopis koji devedesetih i nadalje, do prekida, dorađuje zajedno sa suradnicima u nizu izdanja, s apoteozom 2010. kada je objavljen Hrvatski pravopis Babića i Moguša s podnaslovom koji govori da je usklađen sa zaključcima Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika. Uskoro, međutim, dolazi do preokreta: neokomunisti pod ravnanjem potpunoga neznalice (blago rečeno) ministra Jovanovića, kojemu suflira Slavko Goldstein, ukidaju Vijeće za normu i Radoslava Katičića, a novi ravnatelj Instituta za jezikoslovlje, nepoznati Jozić postaje arbitar u jezičnom polju. Institut naglo izrađuje novi pravopis kojemu daje isto ime kao što ga ima i Babićev, znači Hrvatski pravopis, vlast ga gura u škole, gdje već godinama do tada odlično funkcionira Babićev (i suradnika) Školski pravopis, tako nastaju nove smutnje. Povratak nazovi desne opcije na vlast ne mijenja na stvari.
Tako se kroz Babića i preko Babića prelama novija hrvatska povijest. On mnogo puta ponavlja da nije pravopisac, premda ga tako doživljavaju u javnosti, njegov je zamah puno veći, a kapitalno mu je djelo Tvorba riječi u hrvatskom književnom jeziku, prvo izdanje 1986. u nakladi (tada još) JAZU. S tom knjigom od preko pet stotina stranica, jedna anegdota: tiskana je u vrijeme nove navale na hrvatski jezik i na odredbu u Ustavu SRH koja je propisivala hrvatski književni jezik, s pododredbom da je to književni oblik hrvatskoga ili srpskoga jezika.
Unitaristička klatež silom je htjela izbaciti riječi hrvatski književni jezik (a ostaviti hrvatski ili srpski), u školama se predavao samo s nazivom hrvatski ili srpski, a sada odjednom, usred memorandumske agresije, izlazi Babićeva Tvorba riječi s tim strašnim hrvatskim književnim u naslovu. Poučen iskustvima iz Proljeća, Stjepan Babić se zabrinuo da će Tvorba doživjeti sudbinu Hrvatskoga pravopisa, pa je vrlo nervozno dežurao u Čakovcu, u tiskari Zrinski. Ja sam se posve slučajno našao u Čakovcu, radio sam na scenariju dokumentarnoga filma o gradu Zrinskih, i naišao na zabrinutoga Stjepana Babića. Kada mi je rekao o čemu je riječ, složili smo na kavi zrinsko-frankopansku urotu, to jest da, ako klatež upadne, nekoliko desetaka ili možda stotinu primjeraka prebacimo preko ograde u moj raskošni renault 4. Ništa se nije dogodilo, Tvorba se pojavila u knjižarama, djelo kakvo nemaju mnogi narodi u svojim jezicima.
O pravopisima i gramatikama, o strukturalistima i jezikoslovnim previranjima pisat će vjerojatno još drugi, pozvaniji od mene, kao i o književnim djelima Stjepana Babića, Društvu književnika i Matici hrvatskoj, o golemom opusu razbacanom po brojnim časopisima i listovima, o polemikama i razotkrivanju namjera termita. Tek bih se podsjetio jednoga popodneva i večeri u skromnoj Babićevoj brvnari na Kupi blizu Karlovca: slavila se tisućita bibliografska jedinica domaćinova, za stolom u uskoj blagovaonici svi ili gotovo svi divovi hrvatskoga jezikoslovlja još u punoj snazi, predvođeni Katičićem, držale se zdravice kao u starim vremenima Preporoda u Mirnovcu kraj Samobora, slika (i riječi) koja ostaje u pamćenju, a je li kakva fotografija snimljena, doista ne znam premda bijah ondje kao statist, u blizini Bonaventura Dude čija je “zagrebačka Biblija “ značila između ostalog i grandiozan prinos hrvatskomu jeziku.
Sada su svi mrtvi, ili gotovo svi. Stjepan Babić već godinama nije bio u stanju znanstveno djelovati, previše star i umoran od bitaka i života. Ugasio se mirno, ujutro 27. kolovoza, jedan život dostojan pamćenja hrvatskoga naroda. Imao je, kako rekoše stari, rašta i živjeti. Hrvat u stalnoj borbi za Hrvatsku i hrvatski, domoljub, rodoljub i vjernik, znanstvenik velikoga formata, proslavljen za života, te u času njegove smrti nije potrebno reći Slava mu jer je njezin miljenik odavno, tek Laka mu hrvatska zemlja i pokoj vječni kao dar Gospodnji.
Hrvoje Hitrec/HKV
wpDiscuz
