Published On: Tue, Apr 28th, 2020

105. GODINA NASILNE ŠUTNJE: Ako Turska jest u stanju zaustaviti svijet u globalnoj osudi Genocida nad Armencima što je tek u stanju nametnuti BIH kulturi sjećanja?

Armenija je u petak obilježila 105. godišnjicu genocida nad Armencima koje su počinile vlasti Osmanskog carstva, te je pritom armenski premijer Nikol Pashinyan ponovno zatražio ispriku od Turske. Komemoracija je bila znatno manja nego proteklih godina zbog mjera restrikcije uslijed pandemije.

Posljedice genocida još su aktualne, Turska se još nije ispričala zbog svojih nedjela“, izjavio je Pashinyan i zatražio da Ankara službeno prizna događaje od pred 105 godina kao genocid.

Po nekim procjenama čak do  milijun i pol Armenaca ubijeno je u to vrijeme. Turska vlast opovrgava armenske tvrdnje i smatra da je poginulo od 300.000 do 500.000 Armenaca, te da je poginulo još toliko Turaka, te da se radilo o tome da su Armenci podigli pobunu protiv osmanskih vlasti i radili u interesu ruske agresije.

U međunarodnoj zajednici još ne postoji konsenzus po pitanju Armenskog genocida. Iako je nekoliko desetina zemalja priznalo Armenski genocid kao stvarnost i tako ga okarakteriziralo u svojim rezolucijama, podosta utjecajnih zemalja i dalje odbija priznati Armenski genocid od straha da se ne zamjeri službenoj Turskoj.

Osmanski genocid nad Armencima

Osmansko carstvo je uoči Prvog svjetskog rata, 1915. godine, započelo sa sustavnim progonom i ubijanjem Armenaca koji su živjeli na prostoru tadašnjeg carstva. Procjenjuje se da je u to vrijeme na području carstva živjelo oko dva milijuna Armenaca. Kroz samo nekoliko godina, ta brojka pala je na samo 500.000.

Prema svim povjesnim mjerilima, radilo se o genocidu, orkestriranoj i sistematskoj kampanji uništenja čitave etničke skupine. Turska vlast pak niti danas ne priznaje svoju odgovornost, te odbija klasifikaciju genocida.

 

Armenci su naseljavali područje Kavkaza kroz protekla tri tisućljeća, a kad je armensko kraljevstvo steklo samostalnost u četvrtom stoljeću nove ere, ujedno je postalo i prva zemlja koja je priznala kršćanstvo kao službenu religiju. Kroz stoljeća je na tom području vlast prelazila kroz ruke raznih carstava, no stvari su se počele dramatično mijenjati dolaskom pod vlast osmanskog carstva tijekom petnaestog stoljeća.

Kako je osmansko carstvo preuzelo kontrolu nad Armenijom, prve tenzije koje su se pojavile bile su vjerskog karaktera. Osmansko carstvo prakticiralo je islam kao službenu religiju, no dopuštalo je manjinskim vjerskim zajednicama da zadrže neki oblik autonomije, pa je tako bio slučaj i u Armeniji. Unatoč tome, kršćani, pa tako i Armenci, su imali manja prava od drugih građana, te su morali plaćati veći porez.

Armenci su pritom najčešće bili višeg obrazovanja i bogatiji od svojih turskih susjeda, što je rezultiralo određenom vrstom zavisti.

Zločin iz zavisti prema kršćanskim trgovcima ,  razne bosanske “Bartolomejske noći” upamtili su i naši preci u BIH. No u znatno manjoj mjeri. BIH je naprosto imala sreću što se nalazila na periferiji raspadajućeg no genocidnog Osmanskog castva. Armenci nisu imali tu sreću. Bili su uz samu Portu. Naime nako što su u Osmanlije provele određene reforme, te pravo trgovine donekle dali i nemuslimanima, što je u BIH dočekano s pobunom Gradaščevića, srećom ugušenom, došlo je do financijskog jačanja i naglog bogaćenja i kršćanskih trgovaca u BIH, posebno pravoslavnih. Bez obzira na to politička nadređenost muslimanske vlastele u BIH, njihova društvena i politička nadmenost, bliskost sa sudovima  i mogućnost nekažnjenog ubijanja, zadržane su. Pravo na život i pravo na pošteno suđenje nije bilo zajamčeno. Povijesničari tako pišu kako je u Banja Luci, u jednu noć ubijeno 40 pravoslavnih trgovaca krajem 19 stoljeća. Koji su jednostavno zasmetali agama, kadijama i begovima. Dolaskom Austrougarske jednog izrabljivačkog okupatora zamijenio je drugi. No unutar austrougarskog režima pravo građanstva bilo je svima zajamčeno. A ubojstva kažnjiva. Begovi u AU monarhiji više nisu mogli ubijati. Niti odvoditi kršćansku djecu u ropstvo.Tada  kreće i rast natalitetne slike kršćana u BIH.

Žalosno je da danas u balkanskih naroda, bez obzira na vjeru i naciju, ne postoji veća solidarnost prema slućbenom Erevanu. Prema Armencima. Koji su platili najveću cijenu monstruozne Osmanske  imperije. Upravo zato jer smo stoljećima bili kršćanski robovi skupa s Armencima,  pod jednim zlim i antihumanističkim režimom. Koji se danas, kako vidimo svijetu nastoji predstaviti kao preteča moderniteta i tolerancije. Taj bizarna slika Osmanlija humanista i dobrodušnih vladara, brani se  nasilnim nametanjem lažne kulture sjećanja. Jaka Turska država, na globalnoj sceni uspijeva u 21. stoljeću zaustaviti  osudu od strane svjetskog humanizma, i za sada uspiješno odljeva stopirati Zapad da očiti genocid proglasi genocidom. Sad se zapitajmo, ako je Turska u stanju uraditi to, na što je sve utjecala na globalnoj razini, u BIH? Na kakvo retroaktivno pisanje povijesti? Od  sultana do današnjih dana.

Postojala je sumnja da bi kršćanski Armenci mogli biti lojalniji nekom kršćanskom carstvu (primjerice Rusiji koja je dijelila nestabilnu granicu s Turskom), nego osmanskom kalifatu.

Te sumnje i strahovi postali su posebno izraženi krajem devetnaestog stoljeća, rezultirajući prvim masovnim pokoljima Armenaca. Početkom dvadesetog stoljeća, nova vlada došla je na čelnu poziciju u Turskoj, vođena grupom reformista pod nazivom „Mladi Turci“.

Početkom Prvog svjetskog rata, Turska je stala na stranu Njemačke i Austro-ugarske, te je istovremeno njena vjerska vlast objavila sveti rat svim kršćanima, osim naravno onima s kojima je bila u vojnom savezu.

Kako je rat počeo, Armenci na području Kavkaza stali su na stranu Rusije i borili se protiv Turske vlasti. To je dodatno pojačalo već postojeće sumnje turskih vlasti prema Armencima, koje su krenule u uklanjanje armenske prijetnje sa svojih područja.

Dana 24. travnja 1915., osmanske vlasti uhitile su i deportirale 270 istaknutih Armenaca i članova inteligencije, odvedeni su u Ankaru, a većina ih je potom likvidirana.

Genocid je izvršen u dvije faze: sustavno ubijanje odraslih muškaraca, te deportacija žena, djece i starijih prema sirijskoj pustinji, kroz marševe koje mnogi nisu preživjeli.

Sustavno raseljavanje Armenaca rezultiralo je stvaranjem mnogih zajednica armenske dijaspore diljem svijeta.