Kampanilizam (prema tal. campanile: zvonik) prema definiciji je uskogrudna, pretjerana, gotovo djetinjasta privrženost zavičaju koja slabi, zastire ili onemogućuje razumijevanje i zanimanje za šira nacionalna, internacionalna, kulturna i sl. pitanja.
Blizak je lokalnom patriotizmu; uskogrudnom zastupanju interesa samo jedne sredine u kontekstu koji je za to neprikladan.
Primjer dvije vrste kampanilista, oni koji od svog sela, regije, grada prave diviniziranu sliku , koja nema veze s realnošću, kao i oni koji su zavičaju privrženi u sotonizaciji istog. Ti stvarajući dijaboličnu sliku Hercegovine, na tome u pravilu profitiraju.
Kampanilist je u oba slučaja čovjek uskih obzora. Zanima ga svijest samo do tamo dokud dopire zvuk njegova zvonika.
Na razini provincije on je veličatelj ili prokazatelj svog sela. Na nacionalnoj razini on je Hercegovac ili prokazatelj Hercegovine. Ne propušta priliku izdići se zato jer je Hercegovac ili priliku naglasiti kako je žrtva primitivne Hercegovine.
Kampanilizam, ovaj bahati , koji divinizira Hercegovinu, kakvu god, je uzrok neopadajućeg stereotipa o Hercegovcima u Hrvatskoj.
Jer kampanilistički mentalitet odgaja takvu vrstu, da ona mora, gdje god dođe u svijet, povikati “Ja sam Hercegovac”. Ili pak “Ja sam pobjegla iz Žlibine”. Uz prigodnu psovku naravno. U oba slučaja radi se o kampanilistima.
Godine neovisne prosvjete u hrvatskim kantonima u BIH još uvijek nisu odgojili pristojno mlado gospodstvo koje potom odašilje u svijet.
Odgaja se doduše i dio fine mladeži. Prosvijećene. No oni su još uvijek manjina. Većina po Zagrebima i Splitovima pljuje po cesti, prčibogata i postaju misionari našeg primitivizma. Navješćuju svijetu dolazak našeg primitivizma u njihove gradove.
Toliko željni integriranja u hrvatstvo, toliko nesposobni da shvate da kampanilizmom ubijaju hrvatstvo. Toliko ludi za integralnim hrvatovanjem, a toliko zavičajnih klubova osnovali. Getoizirali se.
Kada neki Hrvat iz Hercegovine nešto postigne, on orgazmički čita vijest :”Hercegovac ovo, Hercegovka ono”.
Iako se nominalno vole zvati nacionalistima, kampanilisti su zapravo ubojice hrvatskog nacionalizma. Razvojem hercegovskog , istarskog, dalmatinskog, ovog, onog, kampanilizima, oni stvaraju novi subidentitet i slabe hrvatsku naciju. Kao što to u Srbiji čine neke druge kampanilističke glave.
Naši mediji upravo potiču kampanilizam Hercegovine furajući takve vijesti.
Primjer je ova gore vijest. Dvoje mladih sjajnih izvrsnosti, izvrsnih zato što su to oni sami postigli, a ne zato jer im je Hercegovina to dala, dakle dvoje ljudi rođenih među nama tek slučajno, sjajna hrvatska cura, i sjajan hrvatski dečko, u svom uspjehu, koji je oduševio Hrvatsku, i hrvatsku javnost, postali su tek samo Hercegovci.
Kao da ih je netko i pitao kako žele da ih se predstavi?
I sad smo mi kao ponosni na njih iako i sami jako dobro znamo poraznu istinu – da što se tiče nas kao društva, i ulaganja u talente, pronalaženje najboljih, jedan Mate Rimac , da je poštivao vrijednosti Hercegovine, vjerojatno bi danas lovio zjake u Elektri, ako bi imao vezu, ili bi pičio po njemačkim pečalbama, da nije imao vezu.
To je jedina istina Hercegovine. Što se te i takve Hercegovine tiče ovo dvoje mogli su slobodno propasti. Hercegovina ne bi ni primjetila.
Zato ne ponosite se talentima među vama, sve dok znate, da je naše i vaše društvo ono, koje ih, ako na vrijeme ne ubije, onda na kraju na vrijeme protjera.
Ovo vrijedi i za našu oduševljenost Lanom Pudar. To je isključivo uspjeh tog mladog hercegovskog čuda. Što se naše zasluge tiče, nje ni u ovom slučaju nema.
Ova teza, naravno ne vrijedi za nogomet:
KRAJNJE JE VRIJEME: Hrvati u BIH bi morali prestati biti nogometna i postati politička nacija
Ivan Šušnjar l poskok.info