Neku večer, dok sam čekao tramvaj u samom središtu grada, na metalnu klupu tik do mene sjeo je mrk i krupan čovjek u svojim pedesetima. Potpuno nesvjestan mene ali i svih ostalih ljudi koji su čekali tramvaj, on bi svake 3 sekunde kroz zube pljunuo na pločnik ispred sebe. Ali svake 3 sekunde, bez pretjerivanja. 1, 2, pljuc. 1, 2, pljuc. I tako punih 4-5 minuta, dok nije došao tramvaj.
I tu bi trebalo stati s ovim tekstom.
Jer je uzaludan. Naime, kao i većina tekstova koji pokušavaju stati u obranu gradskosti i kulture, ili najobičnije pristojnosti i razuma, ovakav tekst je jednostavno upućen na krivu adresu. Čitat će ga mahom istomišljenici, pismeni “kulturnjaci” i visokoobrazovani ljudi koji prate ovaj ili neki sličan portal, a ne Čovjek Koji Pljuje. ČKP jednostavno nije u dosegu ovog teksta.
*1913. Klizalište u Mihanovićevoj, na mjestu današnje zgrade HZZO-a, uz Hotel Esplanade, ljeti se pretvarao u teniske terene
Tko “gura” grad
Tko će onda Čovjeku Koji Pljuje objasniti da to što radi nije pristojno, da je to, dapače, odvratna i drugima neprihvatljiva navika? Ako mu to dosad nitko nije objasnio, tko bi mu u njegovim pedesetima mogao objasniti da život u gradu ima svoja pravila, svoju “gradskost” koja podrazumijeva određenu kulturu ponašanja i poštovanje prema drugima?
Hoće li to čuti na TV-u, pročitati u novinama? U kojoj to emisiji, u kojoj točno rubrici? Hoće li mu to reći svećenik u crkvi, susjed, pogled na billboard, plaćena poruka na radiju, omot na kutiji cigareta? Piše li to na tramvaju? Hoće li mu neki gradski redar par puta naplatiti singapursku kaznu za pljuvanje ili bacanje papirića na pločnik i tako ga dovesti u red?
Postoji dakle to ispražnjeno mjesto u javnom govoru, prosvjetiteljska pozicija države, društva, koga već, koja bi trebala govoriti o najosnovnijim stvarima. Da, danas svi već znaju što je wok, i koliko je zdrav sok od brusnice. Da, svi gledaju dokumentarce o ugroženim vrstama i problemu suvremenog progona vještica u Papui Novoj Gvineji. Ta medijska “nadgradnja” uvozi se sa Zapada, i sama po sebi nije loša, ali se istovremeno zaboravlja da je Hrvatska zemlja kakva ustvari jest. Zemlja u kojoj se još uvijek viđa prizor pljuvača na ulici, u samom središtu glavnoga grada.
Kao u nekoj crno-bijeloj utopiji, možda bi po ulicama trebalo postaviti zvučnike koji bi prolaznike – u pauzi između pomno odabranog glazbenog programa – podsjećali na to da je pristojno reći “hvala” i “molim”, da je pristojno nasmiješiti se i pozdraviti. Da nije pristojno jesti ćevape u prepunom tramvaju. Da je pristojno ispričati se kada nekoga na ulici zakačite ramenom. Da se valja redovito tuširati i nositi dezodorans. Govorimo o minimumima.
U dječjem TV programu zacijelo još postoje ovakve poduke, i za nadati je se da će s vremenom generacija javnih pljuvača jednostavno prirodno nestati. Pa ipak, gradski stanovnici u Hrvatskoj danas su okruženi nekulturom, psovkama, zvukovima narodnjaka, nasiljem, razbijenim klupama, prevrnutim i zapaljenim kontejnerima za smeće. Devedesete – i ne samo devedesete – u gradove su dovele brojne negrađane, i de facto u nekoliko godina promijenile čak i naglasak u jednom Splitu ali i Zagrebu. Dobri i loši ljudi sa sela došli su među dobre i loše građane. Grad se najednom suočio s nizom novih starih navika.
*Slavka Pavić – Odlazak, Novi Zagreb, 1960.
I čini se da nitko nema namjeru uzeti prosvjetiteljsku ili redarsku palicu, čini se da nitko nema namjeru odašiljati poruke koje bi ljude promijenile, osvijestile, učinile boljima. Na onoj najosnovnijoj razini. Nitko nije zainteresiran niti je ikom ta uloga dodijeljena. Na Novac i Politiku nema smisla računati – oni su najčešće populistički i profitno orjentirani, daleko od društveno korisne uloge koju bi priželjkivali oni najoptimističniji ili najidealističniji. Cijeli se pothvat čini ili nemogućim ili bar – neisplativim.
Puno isplativije je puniti javni prostor reklamama i pozivati ljude da jednostavno – kupuju. To je jezik koji svi razumiju. Podilazi se najprimitivnijim porivima, laska i onima koji laskanje ne zaslužuju. Konzumerizam gura gospodarstvo naprijed, ponavljaju neoliberalni gospodarstvenici. U trošenju je spas.
Sređeno društvo
Sve ovo bitno je kad se govori o gradu, kada se govori o arhitekturi, kad se govori o kulturi uopće. Nije svejedno projektira li arhitekt kuću u gradu u kojem se pljuje na ulici, ili ne. Nije svejedno radi li se o Stockholmu ili Zagrebu. Nije svejedno projektira li arhitekt kuću u jednom društvu koje ima regulirana pravila građenja ili ne. Nije svejedno govori li klijent arhitektu na prvom sastanku “ti” ili “vi”, pokazuje li poštovanje prema godinama obrazovanja i iskustva ili ga tretira kao nekoga tko od njega “pravi budalu” samo zato jer želi naplatiti svoj rad prema službenim, strukovnim cjenicima.
Ideja grada kao dogma
Čovjeku Koji Pljuje vjerojatno je svejedno u kakvu će javnu zgradu ući, hoće li to biti odlična arhitektura ili neki besmislen prostorni kič. I tu je prilika za Grad: ako je njemu već svejedno, “podmetnuti” mu valja dobru arhitekturu. Zadaća društva s vizijom jest da mu podmetne vrijednost umjesto smeća.
Ovo “podmetanje” – ali i nametanje – dobrog sadržaja ključan je element kulturne vizije: netko, negdje, “gore”, mora upravo slijepo vjerovati u projekt Boljega Grada i činiti sve da grad ide naprijed, da postaje sve civiliziraniji i ugodniji za život. Ideja boljeg i naprednijeg grada mora biti – dogma. Neupitan smjer i neupitna politika, ma kako apstraktna ona bila većini gradskih stanovnika. Autoritetima, stručnjacima, obrazovanima, nekorumpiranima, specijaliziranima, mora se omogućiti da rade svoj posao, otporu pljuvača unatoč.
Stručnost pojedinca ili glas mase
Ovdje se valja dotaći i ideje demokratičnosti gradogradnje. Svaki put kad se građanstvo izjašnjava o nekom prostornom problemu ili projektu, bilo da se radi o urbanizmu ili arhitekturi, javlja se i izvjesna bojazan. Često spominjani ideal izravne demokracije povlači za sobom i očigledne opasnosti. Nestručnost, partikularni i sebični interesi, nedostatak vizije i obrazovanja, vizualne pismenosti uopće samo su neke od njih.
Jasno, u pitanju je javni prostor, pa ima smisla da javnost o tom i takvom prostoru i progovori. Pa ipak, nitko se ne usuđuje miješati u posao liječnika, iako se radi o vlastitom tijelu. Liječnik je jednostavno profesionalac, stručnjak kojemu se vjeruje. Zašto se arhitektima danas sve manje vjeruje, pitanje je na koje nije tako lako odgovoriti.Sad već uobičajena šutnja struke, koja vrvi potencijalnim javnim intelektualacima, profesionalna suzdržanost arhitekata kod donošenja društveno i politički važnih odluka, tradicija potkupljivosti, političke i novčane, stranačke i religijske, sklonost kompromisima na štetu korisnika, svakako su dio problema i uzrok nepovjerenja.
Pa ipak, ostaje činjenica da su arhitekti u najvećem broju slučajeva jednostavno najkompetentniji da o prostoru i gradu govore, da prostor i grad guraju naprijed, ma kako ljudima ponekad neobične bile njihove ideje i projekti. Oni su, u konačnici, svoje obrazovanje i svoj život posvetili toj temi.
*1967. Bakačeva
Grad želi (p)ostati selo
Vratimo se Čovjeku Koji Pljuje s početka teksta. Za njega je pljuvanje po pločniku navika ali i izraz svojevrsne slobode, i to ne treba zaboraviti. Naravno, one slobode koja ugrožava slobodu/prostor drugoga. Grad, da bi nastao, da bi opstao, mora stvarati pravila, mora stvarati uvjete za suživot, prije svega. A to često znači i ograničavanje apsolutne slobode pojedinca.
I najvažnije: grad uopće ne želi postati gradom. Grad želi ostati selo, odnosno postati jedno veliko selo. To se također često zaboravlja. Zaboravlja se da grad nije neizbježan, da nije rezultat logike. Civilizirano i kulturno društvo ne događa se prirodno i bez izvjesnog dogovora i kompromisa, ali i sile, odnosno nametanja pravila, zakona, ograničavanja slobode.
Veliki Bogdan Bogdanović pričao je jednom prilikom o poratnom Beogradu. Drugi svjetski rat bio je gotov, u Beograd su nahrupili pobjednici. Partizani su useljavali u gospodske stanove i kuće. Seljaci su zaposjeli grad. Novi stanari rašpali su parkete – jer su bili preskliski. Danas zvuči nevjerojatno, ali postojala je stvarna opasnost da se Beograd ijekavizira. Nasreću, priča Bogdanović, ekavica je spašena: partizani su se poženili za gradske balerine. Grad je imao dovoljno balerina, dovoljno snage, dovoljno jak identitet da preživi. (Za razliku od Beograda 1990-ih, dodao je Bogdanović.)
*Đuro Janeković – Dama s psom, 1934.
Pitanje je imaju li jedan Zagreb, Osijek, Split dovoljno “balerina”, pogotovo u ovom vremenu kad “balerine” i njima slični moraju iseljavati da bi preživjeli. Naši su gradovi – i naše društvo općenito – ozbiljno uzdrmani ratom i Tranzicijom, korupcijom i lopovskom privatizacijom, općim kolapsom društvenih vrijednosti. Iseljavanje obrazovanih, iseljavanje odgovornih, iseljavanje stručnih za gradove može biti pogubno. I nenadoknadivo.
naslovna fotografija članka:
1938. Tošo Dabac – Ovce na Ilici, 1938.
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizualne umjetnosti u medijima” i financiran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
