GOVOR MRŽNJE: Ne vjerujte državi ni kad darove nosi, a još manje kvazi ljevičarima

„Kako spriječiti poziv na nasilje i govor mržnje na internetskim portalima i društvenim mrežama? Treba li nam za to poseban zakon? Hoće li on ograničiti slobodu govora?“

“Prije nekoliko mjeseci Vlada je okupila resorna ministarstva, kako bismo vidjeli kakva je u Hrvatskoj situacija vezana uz nezakonita postupanja na internetu. Inicijativa ide prema tome da se vidi kako zaštititi građane od nedozvoljene i nelegalne komunikacije na internetu”.

„Namjera Vlade da posebnim zakonom stane na kraj govoru mržnje i lažnim vijestima na internetu i društvenim mrežama naišla je na pozitivne odjeke stručne javnosti u Hrvatskoj, ali i na upozorenja da je nužan oprez kako cijela priča ne bi skrenula u politički kontekst i na kraju rezultirala prekomjernom cenzurom.“

Nekako niotkuda, bez vidljivog i jasnog povoda, u fokus medijske javnosti, i to ponajprije opinionmakera – usmjerivača pažnje publike, kao krucijalni problem sadašnjeg trenutka u razvoju društva, izronio je GOVOR MRŽNJE. Opet jedna zvučna sintagma koja bi trebala izazvati najprije pozornost, potom i strah, nešto poput teksta u gornjem kutu tv ekrana na početku prikazivanja horrora – Nije za starije od 12 godina.

Manje-više znamo što je govor. Mnogima svjedočimo svakodnevno. Netko ustane na svadbi, uzme mikrofon i počne frfljati o sreći, seksu i dugom životu. Ili netko dobije riječ za kakvom govornicom i počne s ‘Uvažena gospodo zastupnici…’ Ima i onih koji govore počinju s izvlačenjem dvostruko savijenog komada papira iz unutrašnjeg džepa sakoa, slijedi prigodno sniženi tonalitet glasa i ‘U ovom tužnom trenutku..’

Ali! Na govore takve vrste ne misle opinionmakeri. Lažni ljevičari ne uzdižu flomasterom ispisane transparente protiv govora. Oni to uzdižu protiv ljudi. Jer govor nije atmosferska pojava, niti izvorište CO i CO2 koji uzrokuju efekt staklenika. Govor je prvenstvena odlika čovjeka.

A zašto su ti ljevičari lažni?

Istinski ljevičari bi trebali biti oni koji se zalažu za veće slobode čovjeka, za blagostanje društva, za socijalnu državu, za smanjenje nejednakosti, za veću ulogu države u redistribuciji društvenog bogatstva. Međutim, kad se u državi primijene ti ljevičarski principi, onda imamo veće poreze svima, veće uplitanje države u gospodarstvo, redistribuciju porezima skupljenog novca po rođačkim i stranačkim kriterijima, stranačko kadroviranje po javnim poduzećima, poreznu eroziju zbog previsokih poreznih stopa (samo kroz parafiskalne namete hrvatska država godišnje ubere od “stoke sitnog zuba” preko 9 milijarda kuna), proračunsko financiranje privilegiranih skupina (godišnje hrvatski porezni obveznici daju preko 300 milijuna eura za neke tamo udruge što je vrijednost jednog Pelješkog mosta – i to nije iznos koji se odnosi na privilegirane skupine, one koštaju puno više), neprimjerenu poreznu presiju na male poduzetnike kojima se zbog 5 kuna viška u kasi zatvaraju obrti.

Dakle, primjenom tih ljevičarskih principa kao rezultat dobivamo ono što danas Hrvatska jest – “neprijateljska država” prema radnicima, poduzetnicima, sirotinji, a raskošna prema administraciji, politikom instaliranim djelatnicima ili sve ono što je u suprotnosti s tobožnjim početnim idejama ljevičara.

Pa se ljevičarenje pokazuje kao iznimno neprijateljsko prema pojedincu i njegovom blagostanju, ubija individualnost, a moć daje državi i neizabranim arbitrima sklonim korupciji. Samo jedna sitnica u poreznoj reformi – smanjenje jednog od mnoštva poreza, dovela je do gospodarskog rasta, povećanja plaća i rasta BDP-a.  Stoga je prirodno da ljevičari zazivaju uvijek veću moć države – jer od snage poreznog terora države ovisi njihova egzistencija i privilegirani status, a sve to na račun naroda za kojeg se prividno bore. Dok uistinu njima nije stalo do boljitka svih, već boljitka NJIH.

Taj narod stenje, guši se, diže glavu ne bi li se dokopao makar malo svjetla. Zraka od visokih nekretnina s gustom krošnjom (ljevičari se nikad ne iseljavaju iz zemlje, to moraju oni drugi) koji čine šumu politički instaliranih djelatnika. Prosvjedovao bi narod, vikao, jeb**ao nekom mater, ali komu? Kvazi ljevičarski instalirani djelatnici znaju komu i nelagodno se osjećaju kad ih se izloži istini, bijesu puka pa je u njihovom interesu taj bijes puku uskratiti, te govor puka nazvati govorom mržnje!

Tek sad možemo locirati, identificirati (kvazi ljevičari bi odradili onaj ostatak od uhititi, transferirati) otkud dolazi panika privilegiranih skupina koje bi rado takvima i ostale. Eno ih po državnim medijima, eno ih po ministarstvima, već pišu zakone protiv jedinog neprijatelja i protivnika njihovog načina života.

Kaže ministrica kulture Nina Obuljen i još nešto, kako je u izradi zakona protiv govora mržnje na društvenim mrežama uključeno čak šest ministarstava. Zamislimo samo koliki je to broj ljudi koji arče vrijeme koje im od svog rada, od svoje neimaštine mi plaćamo da bi se oni zajebavali i komplotirali zajedno protiv nas i naših ruku koje ih hrane.

Logičnom umu je nevjerojatna zaluđenost koju kod masa uspijeva producirati ovakav um, koji sve što čini u svoju obranu krsti borbom za prava čovjeka, a masa to guta kao apaurine, poslije čega slijedi tupi san bez snova. A sanjati lucidno mogu samo lucidni. Kojih nemamo. Zato imamo zemlju bez snova, bez pjesme, zemlju prekrasnu, ali bez ljubavi smo mjed što ječi, cimbal što zveči.

Ne vjeruj državi ni kad darove nosi! Jer sve što ti država ili bilo tko drugi daje je arbitrarna i u suštini koruptivna stvar. Onaj koji ti nešto daje ima potpuno pravo to, kad drugačije odluči, ti  više ne davati ako nisi poslušan, podoban, ne donosiš mobitelom snimljen glasački listić sa zadanim zaokruženim imenom, listom.

Ne vjeruj državi ni kad kaže da donosi nešto u tvoju korist, dok svojim, još od korupcije nezamućenim očima vidiš da je protiv tebe, da ti oduzima novac ili slobodu, ili vrijeme, ili ti uskraćuje pravo da drugačije misliš, drugačije govoriš, drugačije izgledaš.

Šest ministarstava je postrojilo svoje lijene vojske kako bi ispisali novi zakon o sprječavanju govora mržnje na internetu, na društvenim mrežama. Vjerojatno misle oformiti svoje specijalne postrojbe koje će za novac od našieg truda i naše muke trošiti za cjelodnevno buljenje u kompjuter. Vjerojatno će još tražiti i beneficirani radni staž zbog ekstra stresnog posla hvatanja psovača komentatorskih, pri čemu im slabi vid. Što je ozljeda na radu valjda.

Država je po naravi matičnjak za beskorisno trošenje novca. Izmislit će problem, uvjeriti nas da je to i naš vitalni problem kojeg ona mora angažmanom dodatnih snaga rješavati za nas i onda nam to naplatiti kroz kazne, poreze, paraporeze. A mi pristajemo na vlastitu paraplegičarsku ovisnost o ministarstvima mišljenja. I trudimo se u svom grijehu posluha ostati poslušni reciklatori zadanih misli. Bivamo tuplji od one stvari, ali zato država buja od premoći narasle od naše izvorne moći koju su nam oteli.

Toliko o novom zakonu o progonu govora mržnje (sve na što se treba odnositi već dosad je sankcionirano kaznenim zakonom i funkcionira), a tekst će nastaviti refrenom Edo Maajka.