U nekoj jutarnjoj magli u snijegu zakovanoj stranoj zemlji odlazim ne intervju.
Specijalizacija iz psihijatrije.
Long Island Jewish Hospital.
Moj ispitivač me pita što je za mene psihijatrija.
Anatomija ljudske psihe odgovaram.
I počinjem s Dostojevskim, Tolstojem …
Biblijom … ulazimo u Stari zavjet i o njemu razgovaramo sat vremena …
On zna da dolazim iz komunističke zemlje i čudi se mom poznavanju Biblije, religije ..
Ulazim u sustav drugačiji od ičeg meni do tada poznatog
Sustav u kojem prominentni liječnici započinju dan molitvom okrenuti istoku, u kojem se poštuje Shabat. U kojem je radna etika poštivanje Zapovijedi.
U priče o Kibutzu.
O povratnicima iz svih zemalja na svoje Sveto tlo.
O davanju svoga talenta na raspolaganje Bogu i ljudima. O radi na sebi u skladu s vjerom i zakonima.
Govore mi o progonima kroz stoljeća.
O traganju za svojim precima.
O izgubljenim ratovima.
O strahoti Holokausta.
O brodu koji su Amerikanci vratili prepunom žene i djece natrag u Njemačku.
O malom dječaku kojeg je majka uspjela dati u naručje nepoznatoj osobi.
Bez gorčine ali s puno opreza.
I saznajem što je o mom narodu govorila Jugoslavenska diplomacija.
Godinama.
Kako je Hrvate prikazivala monstruoznim krvnicima.
Pokušavam ispričati svoju stranu priče. Reći im istinu.
Slušaju me sa sumnjom.
Opravdanom.
I ja bih na njihovu mjestu.
Jer za povjerenje su potrebna djela.
U procesu spoznajem kako je patnja, vjera, odanost običajima, zakonima, poštivanje svojih predaka, poznavanje svoje povijesti i ogromna predanost Bogu od žrtve učinila pobjednike.
Kako se patnja pretvorila u stvaralaštvo, a ne ogorčenje i rezignaciju.
I po prvi puta shvaćam žrtvu Gospodina koji je izašao iz toga Naroda.
Koji je znao da slijedi Uskrsnuće.
U jutarnjoj molitvi, svatko od nas stajao je jedan pored drugog.
Oni na hebrejskom, ja na hrvatskom molili smo istog Boga.
4Kako da pjesmu Jahvinu pjevamo
u zemlji tuđinskoj!
5Nek’ se osuši desnica moja,
Jeruzaleme, ako tebe zaboravim.
A ja bih prošaptala, Hrvatsko moja …