Subota, 22 lipnja, 2024

STRAH OD VJERE OTACA NJIHOVIH: Je li Marko Zaustavljen kako njegova duhovna pjesma “Ne daj mi Oče” ne bi zavladala Europom?

Must Read

U posljednjim trenucima Eurovizije dogodio se nezapamćen preokret koji će ostati zabilježen kao jedan od najkontroverznijih trenutaka u povijesti ovog glazbenog natjecanja.

O ovome govorimo:

U zadnji tren žiriji koji su odredilio pobjednika, iz čak 27 zemalja, (vidi, vidi, kojih) kao da su dobili instrukcije da podrže Švicarsku. To je prvi put u povijesti da je čak 27 zemalja dalo ocjenu 12, najvišu jednoj zemlji, i  tako oredili pobjednika.

Ovaj statistički podatak daje nam potpuno za pravo vjerovati u režiranje ovog događaja i odbaciti teoriju zavjere. 

Ujedno ovaj događaj mogao bi se okarakterizirati kao pobjeda sile režima WOKE kulture nad osjećajem većine. Paradigma onog što će sutra biti Europa u svim njenim društvenim aspektima a ne samo u glazbi. Ukratko poruka ovog događa je sljedeća:

Ako sutra budeš htio napredovati u europskim institucijama, činjenicu da si katolik zadrži za sebe, a činjenicu da si otkrio unutar sebe binarnost, gejstvo, lezbijstvo, ili bilo što što je dio WOKE-a probaj staviti u svoj CV. I vidjet ćeš kako napreduješ.

Obe pjesme i pobjednička Nemina i drugoplasirana Markova su u glazbenom i aranžerskom smislu urađene perfektno gledano čisto sa strukovne, tehničke strane.

No Marko Purišić imao je jednu manu. On nije WOKE. Ili barem njegova pjesma ne pjeva o tom identitetu.

Ali zato pobjednička pjesma jeste.

“Pjesma “The Code” je pjesma švicarskog pjevača Nema, objavljena 29. veljače 2024. godine pod etiketom Better Now Records. Opisana kao pjesma koja detaljno opisuje Nemoovo iskustvo prihvaćanja njegovog ne-binarnog identiteta, napisali su je Nemo i troje drugih autora. Pjesma je predstavljala Švicarsku na Eurosongu 2024. gdje je pobijedila s 591 bodom.

Pjesma govori o Nemoovom otkrivanju vlastitog ne-binarnog identiteta i osjećaju oslobođenja koji je to donijelo. Nemo ističe važnost predstavljanja LGBTQIA+ zajednice na Eurosongu. Tekst pjesme referira se na binarni sustav, simbolizirajući binarnu klasifikaciju spolova.

Pjesma je dobila relativno pozitivne kritike, a predstavljena je kao jedan od favorita na Eurosongu 2024. godine. Nemo je najavio sudjelovanje na raznim Eurosong pre-partijima kako bi dodatno promovirao pjesmu.”

Marko Purišiću iliti Baby Lasagna, kandidat koji je dominirao svim kladionicama i bio favorit kako kod žirija tako i kod publike, no nije uspio zapečatiti pobjedu.

Zašto se dogodio ovaj dramatičan zaokret?

U analizi ovog fenomena važno je znati sljedeće.

Bitno.net je otkrio Markovu  duhovnu pjesmu posvećenu Bogu i prije dva dana pustio ju u javnost. Hrvati su za ovom duhovnom pjesmom jednako poludjeli kao i za pjesmom Rim Tim Tagi Dim s kojom se Marko natjecao.

Ova otkrića nisu očito samo odjeknula u glazbenom svijetu, već su izazvala konkretne političke i društvene refleksije.

Neki svećenici koji pate od histrionskog sindroma svakodnevnog šokiranja javnosti a koji su Marka u Hrvatskoj nastojali predstaviti kao opasnost za vjeru i katoličku duhovnost su zanijemili nakon što je Bitno.net otkrio Markovu duhovnu stranu a pjesma “Ne daj mi Oče” postala je na nekoliko sati najizvođenija u Hrvatskoj.

Ovo je možda najvažniji dobitak cijele priče što se Hrvata tiče jer je konačno katolibanska zajdenica u jednom masovnom shvaćanju istine, shvatila da ono što ti priča tvoj lokalni dušepazitelj, nije uvijek točno, i da je počesto dušepazitelj više vrač i vještac a manje svećenik.

No idemo na širu fenomenologiju cijele priče.

Je li se Europa prepala prijevoda te pjesme na europske jezike? To je posve legitimno pitanje koje se naprosto mora postaviti s obzirom upravo na to tko je pobijedio.

Ključno je zapitati se – je li moguće da su međunarodni kritičari, članovi žirija Eurovizije, podlegli utjecaju zapadne neoliberalne WOKE oligarhije?

Je li njihova odluka bila politički motivirana, vođena strahom od moguće globalne popularizacije duhovne glazbe koja bi mogla potkopati sekularne vrijednosti koje se nameću kao dominantne na europskoj glazbenoj sceni?

Ovo pitanje nije samo puka spekulacija.

Uzmimo u obzir činjenicu da su milijuni uloženi u promociju kulture koja propagira sekularizam, ismijavanje duhovnosti i divinizaciju kulturi orgijanja, da su istovremeno milijarde uložene na banalizaciju vjere, dok se istovremeno svaka naznaka nekog umjetnika koji se ne stidi svoje vjere, nastoji marginalizirati ili prešutjeti.

Markova pjesma, koja je iznenada postala totalni hit među mladim katolicima Hrvatske, postala je prijetnja takvoj Europi. Taj fenomen predstavlja izazov ovom trendu i otvara pitanje: Zašto se Europa boji same sebe i kakav je to novi identitet Europe koji neka tajna sila gradi mimo naše volje? U konačnci moramo se zapitati: Trebamo li mi sudjelovati u gradnji takve Europe i zašto smo bianco pretplaćeni kao odane snage tim vrijednostima ako mi nismo dio te kulture?

Kroz prizmu političke analize, ovaj slučaj može se  i mora se promatrati kao pokušaj suzbijanja autentične duhovne pop kulture koja se širi brže nego ikada prije. To je ona kultura koje se neoliberalni zapad boji. Kultura glazbe upućene Bogu iz usta običnog čovjeka, ne crkvenog činovnika. Jer može se kontrolirati političar, može čak i crkvena hijerarhija ali stvaralaštvo običnog čovjeka umjetnika ne. A autentične duhovne pjesme mladih Europljana, uskoro bi mogle postati avantgarda. Jer avantgarda je uvijek, i oduvijek natajala u potlačnim krugovima. Ako je Crkva konačno tamo gdje joj je i mjesto , među potlačenima i odbačenima, onda moramo reći da nam je drago. Da je Crkva konačno među svojima. Odsječena od buržoazije. Među milijunima obespravljenih. Tam gdje joj je oduvijek i bilo mjesto.

Pitanje je u konačnici legitimno:  Je li Baby Lasagni  zbog javno izražene ljubavi prema Kristu oteto prvo mjesto? Je li upravo zbog tog što je Marko antipod modernog mladog Europljanina kakvog propagira Brusselska oligarhija, Perušić postao žrtva politički motivirane urote unutar žitija, ili je eto Nemo toliko bolji da je  doista osvojio žiri  svojom istinskom umjetničkom izražajnošću?

Publiku, kako vidimo nije.

Ako je ova naša hipoteza istinita, Marko mora biti sretniji nego da je osvojio prvo mjesto. A oni koji doista žive vjeru, sretni poput njega. Zašto?

Zato što je tako kristovski, i tako naški, kršćanski, biti progonjen zbog vjere svoje.

Ova situacija svakako budi sumnju u integritet Eurovizije kao platforme koja bi trebala slaviti raznolikost i umjetničku slobodu ako je ona dio Europe uopće više.

Umjesto toga, izgleda da je politička agenda preuzela primat nad glazbenim talentom, što ostavlja gorak okus ne samo u ustima ljubitelja glazbe, već i u srcima onih koji cijene slobodu izražavanja i pravo na duhovnu i ljudsku autentičnost.

U konačnici, iako se ovo može činiti kao  teorija zavjere bez osnove, kao puka kontroverza oko glazbenog natjecanja, dublji pogled otkriva šire društvene i političke implikacije koje zahtijevaju ozbiljno razmatranje i reakciju.

Što vi mislite o svemu ovome?

Može li istinski europski glazbeni odgovor biti prijevod ove pjesme na europske jezike? Može li Vatikan u tome bar pomoći medijski ako nas je u svemu drugome ostavio?

Evo i stručne analize Markove duhovne pjesme koju je za nas načinila magistrica sakralne pop glazbe gđica. Maruša Kamenski sa Katoličkog Bogoslovnog fakulteta u Zagrebu:

Analiza teksta pjesme “Ne daj mi Oče”:

Ovaj tekst odiše dubokom duhovnom introspekcijom i autobiografskim elementima koji su ujedno i univerzalni simboli kršćanskog vjerovanja.

Kroz niz biblijskih referenci i osobnih doživljaja, autor iscrtava sliku ljudske slabosti, sumnje i potrebe za Božjom milošću i intervencijom.

Prvi stihovi odmah nas uvode u atmosferu emocionalne napetosti, prikazujući likove kao što su Juda i Petar, koji su poznati po svojim izdajama i slabostima.

Ova referenca naglašava univerzalnost ljudske grešnosti i potrebu za oprostom. Slijedi poziv na Božju ljubav i žrtvu, izraženu kroz poslanje Sina i njegovo raspeće na križu.

Ovo je ključni trenutak u kršćanskom vjerovanju, gdje se Božja ljubav manifestira kroz žrtvu za spasenje grešnika.

Tekst nastavlja s prikazom osobne borbe autora, identificirajući se s likovima poput Tome i Pilata. Ova usporedba naglašava univerzalnu ljudsku borbu s vjerom i odlučnošću, te potrebu za očišćenjem i pomirenjem.

Kroz refren “Ne daj mi Oče…”, autor izražava svoju molitvu i vapaj prema Bogu da ga vodi i štiti od vlastitih slabosti i grijeha.

Ova molitva odražava duboku duhovnu potragu za istinom i svjetlom, te svjesnost vlastite nemoći i ovisnosti o Božjoj volji.

Konačni stih “Aleluja!” predstavlja iskrenu zahvalu i slavljenje Božje milosti i ljubavi, te nadu u vječni život.

U cjelini, tekst ove pjesme donosi snažnu duhovnu poruku o ljudskoj slabosti, Božjoj ljubavi i milosrđu te potrebi za vjerom i oproštenjem.

Kroz svoju iskrenost i dubinu, ova pjesma može dirnuti srca i potaknuti na duhovnu introspekciju kod slušatelja.

- Advertisement -

14 COMMENTS

Subscribe
Notify of
guest

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

14 Comments
Oldest
Newest Most Voted
Inline Feedbacks
View all comments
Последний

Petković odgovorio što ne funkcionira u hrvatskoj igri

Isključiva krivca je na nama, ostali smo dužni navijačima, poručio je hrvatski napadač Bruno Petković na novinarskoj konferenciji u...
- Advertisement -

Ex eodem spatio

- Advertisement -