GOJKO BERIĆ: Komšić je, najkraće rečeno, dolio ulje na vatru hrvatskog nacionalizma

Svakom politički pismenom čovjeku je bilo jasno da Bošnjaci nisu glasali za Komšića zato što će on dohakati Republici Srpskoj ili napraviti neko slično političko čudo, već su za njega glasali iz “osvete” Čoviću i njegovom HDZ-u

Neočekivana odluka Željka Komšića da se ponovo kandidira za hrvatskog člana Predsjedništva BiH nije više vijest dana, ali je dodatno uznemirila duhove u hrvatskim strankama i time napravila očekivanu političku štetu. Nije Komšić politički toliko nepismen, još manje neiskusan, da ne bi znao da će se upravo to i desiti. Kandidirajući se za još jedan mandat u državnom vrhu, on je, najkraće rečeno, dolio ulje na vatru hrvatskog nacionalizma, protiv kojeg se lično mnogo puta deklarirao. Čist, efektan autogol!

Gojko Berić, thebosniatimes.ba

Potpuno je nejasno zašto je to učinio. Komšić za sobom ima dva mandata u državnom Predsjedništvu, koji su, uzgred rečeno, predstavljali blijed period njegove političke karijere. Sve što je u tih osam godina uradio bilo je da ništa naročito nije uradio ni za Bosnu i Hercegovinu, niti za njene građane hrvatske nacionalnosti, kao što ništa nije uradio ni na njihovu štetu. To je mantra po kojoj, manje-više, naš državni vrh funkcionira. Uostalom, šta je u tom tročlanom timu, u kojem su se za istim stolom znali naći i ljudi koji privatno nisu uopće komunicirali, uradio “pravi” Hrvat Dragan Čović? Ništa, osim što je Hrvatima jednoga dana obećavao treći entitet, a drugoga treći TV kanal. S druge pak strane, državno Predsjedništvo je najviši izraz jednakopravnosti Bošnjaka, Srba i Hrvata, ono je neka vrsta prijestolja i zato je njegova fotelja tako prestižna.

Sa Komšićem je problem bio u tome što je oba mandata stekao zahvaljujući glasovima bošnjačkih birača. Godinama je taj slučaj podgrijavao dvije različite percepcije. Prema jednoj, bio je dokaz majorizacije Hrvata i pokušaja njihovog postepenog potiskivanja sa ovdašnje političke scene, a prema drugoj, bio je to neupitan ishod načela o pravu svakog građanina da glasa za koga hoće.

Međutim, ovo drugo je bilo krajnje problematično. Naime, svakom politički pismenom čovjeku je bilo jasno da Bošnjaci nisu glasali za Komšića zato što će on dohakati Republici Srpskoj ili napraviti neko slično političko čudo, već su za njega glasali iz “osvete” Čoviću i njegovom HDZ-u, u kojima su vidjeli, a vide i danas, Dodikove saveznike u podjeli i nestanku države Bosne i Hercegovine. Uprkos tome, SDP podržava i treću kandidaturu svog nekadašnjeg enfant terriblea, a potom disidenta i osnivača Demokratske fronte (DF). I kao što Komšić pokazuje da, poslije svega, nema dovoljno političke pameti, evidentno je da je nema ni Nikšićev politbiro, kao što je nije imao ni onaj Lagumdžijin. Indikativno je da reakcije nekih intelektualnih i drugih politici bliskih bošnjačkih krugova idu dotle da Komšićevu kandidaturu proglašavaju političkom diverzijom. Ozakonjena praksa prema kojoj Bošnjaci imaju mogućnost izabrati hrvatskog člana Predsjedništva BiH postala je generator sve izraženijeg političkog sukoba Hrvata i Bošnjaka. “Ukoliko ne dođe do promjene Izbornog zakona, mi smo spremni preći Rubikon”, upozorava Čović, optužujući SDA da “izbjegava riješiti to pitanje, jer želi zadržati status quo”. Šta je sa druge strane Čovićevog Rubikona, javnosti nije poznato. Komšić je svoj Rubikon upravo prešao. Da ga na drugoj obali nisu dočekale lovorike, mogao se ovih dana i sam uvjeriti.

Komšić kaže: “Neka narod odluči”, podrazumijevajući pod narodom sve građane koji bi eventualno glasali za njega. Nažalost, ovo nije građanska država, a nije ni demokratska, osim što je sistem samo formalno takav. SDP se poziva na princip građanske ravnopravnosti, ali nema dokaza da se ta stranka pridržava bilo kakvih ozbiljnih principa. Da drži do principa socijaldemokratije, ne bi ulazila u partnerstvo sa nacionalističkim strankama, da ne govorimo o tome da nije iskazala brigu ni za jedan od pomenutih principa, nego se utopila u ovdašnju političku močvaru. Do razumnih principa ne drži nijedna iz lanca vladajućih političkih partija. Jedini princip do kojeg one drže glasi: dočepati se što većeg komada vlasti! Više od dvije decenije ovdje traje vladavina zatucanog stranačkog plemenizma, pa je cijela zemlja postala zarobljenica plemenskog načina razmišljanja, koje je proizvelo podivljali rođački kapitalizam. Zvuči više nego deprimirajuće kad jedan ugledni profesor, kakav je Miodrag Živanović kaže: “Etnonacionalističke politike su naša kazna, možda duža i od doživotne.”

Mladi ljudi su svjesni da im ovdje prijeti baš ta “doživotna kazna” i zato su redovi pred ambasadama i konzulatima najprivlačnijih zemalja sve duži. Bosna i Hercegovina se iz dana u dan prazni, ali etnonacionalistički oligarsi ovu društvenu dramu pokušavaju prikazati kao nacionalni dobitak, jer će država tobože imati značajnu korist od onih koji iz nje bježe, ne kaneći da se ikada vrate. Međutim, lukavo se prešućuje činjenica da mladi ne odlaze isključivo iz ekonomskih razloga, već i zato što ne žele da žive u zemlji zatrovanoj nacionalizmom i strahom. Zbog toga sve više ljekara i drugih stručnjaka i u četrdesetim godinama odlaze sa porodicama tamo gdje neće biti zapitkivani jesu li Bošnjaci, Srbi ili Hrvati, ili biti prezirani ako ne idu u džamiju ili crkvu. Odlaze tamo gdje se balkanski ratni zločinci ne veličaju kao heroji, gdje se poštuju ljudska prava, gdje vlada red i gdje je zakon jednak za sve. Ali, šta da se radi? Neko veče slušam šta su pred TV kamerama rekla dvojica mlađih, poznatih stranačkih ljudi. “Nema spasa dok dva-tri kapitalca ne završe u zatvoru”, kaže jedan. “Nema spasa dok kriminogeno-nacionalističke strukture ne odu sa vlasti”, veli drugi. Sutradan čitam u novinama da je prof. Zlatko Hadžidedić kao uvodničar na nedjeljnoj sesiji Kruga 99 rekao i sljedeće: “Bez svijesti o potrebi da se BiH rekonstruira kao nacionalna država svih građana, teško da se opstanak Bosne i Hercegovine može dugoročno garantovati.”

Stvarnost u kojoj živimo najbolja je slika naše ukupne državotvorne svijesti, koja nije imanentna našem politički mahom neemancipovanom svijetu, tom istom svijetu koji je na vlast doveo grobare ove države. I zato državotvorne svijesti nema ni tamo gdje bi je moralo biti – u Predsjedništvu BiH!