Svirali smo na Cicvara festu u Neumu i putovali do tamo starom zavojitom magistralom. Moja stara Ford Fiesta nikada me nije izdala, do tada. Mjenjač je počeo poskakivati, auto se tresti, a mene je krenuo oblijevati znoj. Motor je počeo proizvoditi čudne zvukove pa smo stali na prvom stajalištu. Nazvao sam svog prijatelja automehaničara, a on mi je rekao da se ovjes vjerojatno malo raspada i da nam nema druge nego voziti u drugoj brzini do Neuma polako da se ne ubijemo.
Kada smo stigli u Neum, dočekali su nas organizatori i poslali nas u lokalni restoran na večeru. Stigli smo u restoran, a tamo su neki namršteni bradati muževni momci jeli ćevape. Mislili smo da su neki heavy metal band, a kasnije se ispostavilo da su to divni momci iz M.O.R.T-a.
Najeli smo se, otuširali u apartmanu i otišli uvježbavati pjesme za koncert. Svakog ljeta smo imali isti problem–nakon mjesec dana pauze imali smo koncerte, a pošto je Frane iz Makarske, Tačko i ja iz Zagreba, nismo se viđali tijekom ljeta pa smo zahrđali. Uvijek sam imao patološku potrebu za stalnim mijenjanjem aranžmana pjesama i set liste. Da nisam, vjerojatno bi napravili više dobrih pjesama umjesto da trošimo vrijeme na prearanžiravanje Suncobrana za svaki treći koncert, pod izlikom da nam je dosadila starija varijanta.Zato smo često vježbali i mijenjali pjesme u backstageu prije samog koncerta. Tada smo svirali i tog prokletog Čokoladnog zeca – hit samo takav koji nikada nije zaživio.
Bilo je više bendova te večeri, ali sjećam se samo M.O.R.T.-a i Kiše Metaka. Mi smo trebali svirati na samome kraju, poslije Kiše za lagano zatvaranje tog festivalskog dana. M.O.R.T. je upravo svirao i mi nježni momci smo se okupili oko pozornice da poslušamo malo prljavog rock and rolla. To im je bio jedan od zadnjih koncerata prije nego im se dogodio medijski boom s novim albumom i hitom „Meni se skače“koji su izdali iduće godine. To je bio zadnji koncert da sam ih mogao gledati u miru iz prvih redova. Kanije su fanovi zauzeli ta mjesta, a ja bih redovno ostajao pribijen uza neki zid.
Nakon njih je došao red na Kišu Metaka. Reperi su bili na vrhuncu svog koncerta kada je policija naglo prekinula nastup zbog buke. Samo tako, usred koncerta jer su se neke stare babe žalile na glasnoću. Tužna tišina zavladala je među publikom, a mi nismo niti dobili šansu za sviranje.
Srećom, moj sintić ide na baterije, cajonu ne treba struja, a bome ni akustičnom Franinom basu. Odlučili smo napraviti koncert bez struje u prostoriji zvanoj backstage. Kažem zvanoj jer je to bila mračna kaotična soba veličine školske učionice u koju su prije tisuću godina ostavljali mornare koji su donijeli sa sobom razne boleštine s mora. Tamo su ih ostavljali neko vrijeme da se „očiste“ od bolesti prije nego uđu u grad. Tako su nam barem ispričali domaćini.
U prostoriji je bio mrkli mrak, ali smo tapkajući u njemu uspjeli naći pogodno mjesto za postaviti instrumente. Ubrzo se sva publika slila u mračnu prostoriju da nas posluša neozvučene, bez mikrofona. Došla je i ekipa iz M.O.R.T-a i kiše Metaka i svi smo se stisnuli u toj mračnoj prostoriji da se zbližimo nakon neočekivane policijske intervencije. Svirali smo hit za hitom, atmosfera je bila odlična, intimna, kućna i svi su bili dovoljno tiho da se mogu razumijeti riječi. Ubrzo nam se priključio Vojko V koji je na instrumentalnim dijelovima pjesama bacao freestyle i dobro nasmijao okupljene. Taj čovjek zaista pogađa sa svakom rimom koju baci. Kad smo odsvirali sve pjesme dobili smo glasan pljesak i odobravanje publike za daljnje muzičke pohode. To mi je jedan od najdražih koncerata „na suho“ koje smo svirali. Poslije smo se družili s ekipom dugo u noć i pijani bacali kamenje u more s plaže.
Ujutro smo se digli i pokušali pronaći mehaničara da popravi Fiestu za nastavak turneje. Nažalost, bila je nedjelja i nitko nije radio. Radili su samo lokalni kafići i u jednom od njih smo se raspitivali i slučajno naletjeli na mehaničara koji ispija svoju jutarnju kavu. Ispričali smo mu našu tužnu priču , rekli da moramo danas krenuti na idući koncert i zamolili ga da pogleda auto iako je nedjelja. Čovjek je bio dobar k’o kruh te nas je odveo u svoju radionicu. Podigao je auto dizalicom i odmah detektirao problem. Otpala je glavna matica s ovjesa koja drži cijelu konstrukciju na okupu. Stavio je novu maticu i rekao nam da imamo sreće što se nismo raspali na dijelove i poginuli na magistrali. Zahvalili smo mu se, popili kavu i krenuli prema Zagrebu. To je bio kraj prve ljetne turneje. U autu je svirala kazeta Nene Belana na kojoj se nalazi njegov prepjev pjesme Blowin in the wind, vjerovali ili ne.