Published On: Tue, May 21st, 2013

Gdje je pečat?

Bosna, za razliku od Hercegovine, voli neodređenost. Nema žurbe, odlučit će se kasnije, neka se spomene sad, poslije ćemo vidjeti. Umjesto da se kaže „Pretučen taj i taj“, čaršija voli reći „Pretuklo ga“. Živka Budimira, da mu je sjedište nesretne stranke u Travniku ili Bihaću, čaršijski bi se reklo „Uapsilo ga“, „Zatvorilo ga“. U kontekstu njegova skoka s „platforme“, moglo bi se reći i „Gurnilo ga“. Uglavnom, ona teška vremena šutnje, još iz turskog vremena, ostala su. Šutnja je zlato, mislim da taj pojam drugdje i ne postoji. Ili „Bolje svašta jest’ nego svašta pričat’“. Rezultat je prvo šutnja, onda laži. Nakon šutnje o dvoje mladih, Bošku i Admiri ubijenim na Vrbanja mosta u Sarajevu, iskrsnula je najnovija verzija. Prava verzija je da su Boška i Admiru pripadnici Armije BiH pustili preko Vrbanja mosta, da odu na srpski teritorij pa onda, ako im Bog pomogne, negdje dalje gdje mogu živjeti kao dvoje kojih se vole. Očevici, više njih, rekli su mi da su pripadnici Armije BiH prvo ubili nju, Admiru.
________piše: Veselin Gatalo l pogled.ba
Onda su pričekali da joj on, Boško, pokuša pomoći. Meci Armije BiH su mu prvo rešetali udove, onda pucali po njemu, ranjavali ga dok nije iskrvario. Uglavnom, multikultura je kaznila ljubav i pokušaj izdaje na multikulturi i suživotu sarajevskog tipa primjeren način. Vojska RS-a ih je kasnije mrtve izvukla i pokopala skupa. Kasnije je Admirin otac ekshumirao Admiru i pokopao je gdje je mislio da treba. Uglavnom, najnovija verzija je, što se tiče Federalne televizije, da ih je ubio „agresor“. Ako Federalna televizija nije promijenila nacionalnu i političku opciju i počela Armiju BiH zvati agresorima, ispada da su Admiru i Boška ubili vojnici Vojske Republike Srpske.
Poticanje neodređenosti je dugog vijeka u BiH. Staro je više od 20 godina, otkako je BiH država. Od referenduma naovamo, provlače se teorije koje je OHR provjerio nedokumentirane, bez pečata. Kao u onoj snimci na YouTubeu, kad radnički tribun čita s papira, a „obični mali čovjek“ se nadviruje i pita „A gdje je tu pečat!?“. Nije bilo nikoga da OHR-u kaže da se radilo o tri naroda koja su ratovala a ne o građanima koje je neko podijelio, zavadio i silom im ugurao oružje u ruke. Dakle „zavadilo“, „podijelilo ih“, „naoružalo ih“, pa se oni, našavši se s oružjem u rukama, morali potući jer im nije bilo druge. OHR se od početka ponašao kao u demokracijama u kojima živi samo jedan narod. Nisu provjerili ima li papir koji su čitali i „pečat“, to jest dokaz proistekao iz kakve analize. Onda je i međunarodna zajednica počela pozivati „narod“ da iziđe „na ulice“, koristeći još uvijek neopečaćene podatke o jednom narodu i jednoj javnosti koja samo čeka mir da to opet bude. Trebalo je više nego suviše da OHR otkrije da ljudi u BiH nisu ravnopravni. Tužba je otišla u Bruxelles, a presuda se vratila s pečatom. Sejdić i Finci se ne mogu kandidirati na dužnosti jer nisu Srbi, Hrvati i Bošnjaci. Paradoksalno, jer su i oni „građani“. Nisu imali čak ni svoje nacionalne vojske u ratu, pa nisu kažnjeni ni po toj liniji. Na brzinu je Jakob Finci kandidiran za gradonačelnika Sarajeva, da se dokaže da Sarajevo može sve, pa i biti multikulturno. Nije prošao, ali se našao Hrvat u tu svrhu. Bez pečata Hrvata ostatka zemlje, baš kao i Željko Komšić na vrhu države, ali više nije ni bitno. Nepečatirana je i tužba kluba Bošnjaka Gradskog vijeća Mostara, jer im je gradonačelnik uzeo pečat. Tuže Ljubu jer je podijelio plaće mimo njegove volje. Paradoksalno je što nisu odbili primiti te iste plaće. A gdje je pečat? Ja bih ga, na Ljubinom mjestu, skrio negdje u GU. U WC. Zamotao bih ga skupa s kakvom ciglom, u plastičnu vrećicu, i strpao u vodokotlić. Tamo ga nikada ne bi tražili.