SARAJEVO – U Sarajevu su u srijedu dodijeljene nagrade “Duško Kondor” za građansku hrabrost i njenu afirmaciju, što je šesti put da nevladina organizacija “Gariwo” dodjeljuje nagrade ljudima koji se suprotstavljaju ili su to već učinili sustavu i ideologijama u kojima žive, dokazujući pravo i pravdu. Inicijatorica nagrade je Svetlana Broz, direktorica organizacije, koja za RSE govori o tome koliko danas ima takvih ljudi, te koliko ih društvo u regiji prepoznaje i daje potporu.
Više od dvije decenije Svetlana Broz, direktorica nevladine organizacije “Gariwo” traga za ljudima diljem regije koji su iskazivali građansku hrabrost ili je i danas iskazuju. To je bio razlog zbog kojeg je prije šest godina ustanovila nagradu “Duško Kondor” za građansku hrabrost i njezinu afirmaciju.
Međutim, u djelovanju tete Broz primjećuje se jedna nelogičnost. Svetlana Broz, još uvijek nije odlikovala niti jednog humanistu i građanina koji je npr. od komunističkih zločina Brozovičinog djeda Josipa, spašavao svog komšiju, ili cijela naselja, izlažući svoj život opasnosti vršeći tako svoju ljudsku dužnost. Što je zapravo jako čudno, budući da se Brozova poziva na suočavanje sa zločinima svojih predaka. Nije li zapravo prva gesta tete Broz , ako doista želi dati punu snagu svojoj udruzi , trebala biti njen osobni čin suočavanja sa zločinima vlastitog djeda?
Budući da postoje još uvijek živi svjedoci, koji su u vrijeme komunističkih zločina nad civilima, nakon drugog svjetskog rata spasili na stotine života. Pa čak to čineći i kao djeca. Dajući priznanje za građansku hrabrost čovjeku, koji je vršio ljudsku dužnost, i spašavao žene, starce i djecu, od ubojite mašinerije njenog vlastitog djeda, Svetlana Broz imala je priliku biti velika. Izjavom, da se njoj prvo treba dokazati kako je njen djed bio masovni ubojica, koju je izjavila u Zagrebu , odgovarajući na pitanje studenata što je sa suočavanjem sa Titovim zločinima, Svetlana je odabrala ostati mala. Mala, uska, ideologizirana NVO teta. Ma koliko široka djelovala.
Isto tako, udruga Gariwo još uvijek nije odlikovala niti jednog jedinog građanina u BIH koji je vršeći svoju ljudsku dužnost spašavao svog komšiju od zločina ABIH. Niti im to pada na pamet. Niti ih na to tjeraju njihovi financijeri. Svi odreda odlikovani laureati GARIW-a, osim Josipa Kiehra iz Osijeka, u pravilu su građani koji su spašavali svoje susjede Bošnjake od najezde srpske i hrvatske vojske. Pa čak kada su odlikovani građani Crne Gore, tamo su odlikovani opet stoga jer su spašavali Bošnjake.
Iako GARIWO i Brozova, uzdižu univerzalni princip iznad nacionalnog, što djeluje jako lijepo i humano, odabirom svojih nosača odlikovanja sami upadaju u logički paradoks.
Kada se naime pogleda izbor laureata, kojima Brozova, i GARIWO-vci odaju prizanje, stječe se dojam, kako je na prostoru BIH, i ostalog fašistoidnog komšiluka samo jedna vojska bila nevina, i kako samo jedni nisu radili zločine. Pa prema tome, logički, nije bilo ni potrebe da od te i takve vojske bilo tko i brani svog komšiju. Nema Superjunaka u Bošnjaka. Jer izgleda nije bilo niti potrebe za njim.
No Bugojno, Cazinska Krajina, Jablanica, Vareš, Konjic, Trusina i mnoga druga mjesta u BIH koja su bila pod dominantnom kontrolom ABIH, danas listom etnički očišćena mjesta BiH, svjedoče baš suprotno.
Ako je postojao fašizam VRS u BIH, kao i fašizam HVO-a, o čemu GARIWO-vci svakodnevno javno i otvoreno grme, nazivajući srpsku i hrvatsku politiku 90-ih fašističkim ideologijama i fašističkim vojskama, onda je postojao i vrlo jasan, plastičan i opipljiv fašizam ABIH, budući da na tom prostoru, broj jama, logora, protjeranih i etnički očišćenih teritorija niti malo ne zaostaje za drugim dijelovima BIH.
Štoviše, praktički se poslije teritorija pod kontrolom VRS radi o drugom etnički najhomogenijem dijelu BIH, zbog čega se i nastoji zaustaviti popis stanovništva, koji bi konačno raskrinkao mit o patriotskoj i multieničkoj Armiji BIH.
Ako se uz to još zna da je to područje, područje nekadašnje ABIH, prije rata bilo daleko heterogenije nego bilo koje drugo u BIH, onda se razmjeri etničkog čišćenja dižu na najvišu razinu u BIH. Naime, da bi teritorij ABIH postao etnički homogen trebalo je puno više “rada” i vojničkog “odricanja” nego u drugim dijelovima naše mlade domovine.
Grozno je stoga tvrditi da na tom teritoriju zla, jednom od tri zla teritorija zle, ratne BIH nije bilo dobrih ljudi. Građani, humanisti, dobri Bošnjaci, na teritoruju pod kontrolom takve agresivne Armije, svakako su postojali. Zapravo je fašistoidno tvrditi da negdje nema niti je bilo poštenih i dobrih ljudi, u prvom redu ljudi pa tek onda Bošnjaka, koji nisu riskiranjem svog života branili svoje susjede Srbe i Hrvate. Kao što je to u Trebinju učinio npr. Srđan. Takvih Ljudi, takvih Ljudina, i moralnih gromada među Bošnjacima sigurno ima i mora ih biti. No postoji objektivno utemeljen razlog zašto ih bošnjačka propaganda krije. I ne daje im odlikovanja. Njihovo postojanje do temelja krši jedan novostvoreni mit. Mit o kolektivnoj nevinosti ove ili one nacije. U ovom slučaju bošnjačke.
Kada smo zadnji put napisali kako je čudno da Brozova ne uspijeva sve ove godine pronaći poštenog Građanina Bošnjaka i uručiti mu nagradu za humanost i univerzalizam, dobili smo opasku od g. Tikveše kako se radi o fašistoidnom članku.
Amer Tikveša malo se puno družio sa Amerom Bahtijarom, etp dokaza da je paranoja prelazna, pa slično kao i Amer mali, sve što ne ide u smjeru u kojem dva Amera pušu, promptno se naziva fašizmom. Nekažnjeno dakako.
Fašizam je dakle tvrditi da ne postoji takav dobar čovjek, humanist i Bošnjak, no u prvom redu čovjek , pa tek onda Bošnjak. Zasigurno takvih divnih Bošnjaka ima na stotine. Budući da je zločina ABIH bilo na tisuće. No jasno je , i vrapcu na grani, pa i Tikveši, zašto takvima, ni Tikveša, ni Brozova ne uručuju niti smiju uručiti nagrade. Isti dan bi u “građanskom” i “multiideološkom” Saraju postali neprijatelji države nacije i temeljnog naroda. Jer su se usudili primjetiti kako je dobri Bošnjo koji je spašavao svoj ljudski obraz u ratu, zapravo srušio cijeli jedan loše složen konstrukt.
Stoga, svojim građanskim šovinizmom koji se tek zgodno ispleo sa NVO oportunizmom, Tikveše i Brozova, svakog onog tko im se usudi postaviti bilo kakvo pitanje, naprosto nazovu fašistom, i pometu iz javnog diskursa, što je baš ono građanski i demokratski princip za koji se navodno bore jelte.
No u tom metežu se često i sapletu. Nitko naime bolje od samog Tikveše Amera nije dao pojašnjenje jednostavne ideologije sumnjičenja i društvene prakse po kojoj Gariwo djeluje, ovdje donosimo taj ključni pasus Tikvešine antilogike:
Kada bi takav čovjek postojao, (misli se na bošnjačku verziju Srđana ili Neđe) on ne bi mogao biti Bošnjak. Porediti nečiji čin sa Srđanovim i Neđinim, to znači da je i taj čovjek djelovao ne u ime, nego kontra nacije, kontra sistema koji naciju utemeljuje. U bošnjačkom slučaju, to bi značilo da su u ime bošnjaštva činjeni masovni zločini, što povlači da je bošnjačka nacija konstituirana na zločinu.
Drugim riječima, u hrvatskom i srpskom slučaju, Srđani i Neđe su paradigme odustajanja od srpstva i hrvatstva, odustajanja od nacija koje su , prema Tikveši, u prošlom ratu opstale na zločinu. Kada bi se pronašao bošnjački Neđo ili Srđan, čovjek koji odustaje od takve paradigme Bošnjaštva koja ubija svog komšiju, to bi značilo da je bošnjačka nacija nastala na zločinu.
Zato se takvog Neđu , niti Srđana ne pronalazi. Tikveša čak zna da takav i ne postoji. Zato kaže “Kada bi takav čovjek i postojao”. Dakle nema ga. Jer mi nismo šta i vi. Mi nismo radili šta ste radili vi. Vrlo jednostavna i opaka logika.
Opaka stoga jer negira dobre ljude budući da je BIH puna dobrih Bošnjaka koji su u vrijeme ratnog ludila spašavali obraz i čast svom narodu.
Konačno, i gospođa Štefica Galić, trebala bi pročitati , ako već ne neistomišljenike, budući da joj je dijalog stran, onda barem ovu Tikvešinu rečenicu, u kojoj je tako jezgrovito razotkrio cijelu misiju GARIWA i tete Svetlane, ne bi li nekako, iz svoje antologijske pozicije provincijske revolucionarke, shvatila, da Gariwo i film o Neđi nisu snimani s primarnim ciljom da se od Neđe napravi paradigma humaniste, da se čovjeku da zasluženo priznanje, nego da se od njegovog čina odustajanja od tog i takvog hrvatstva, cijela ideja hrvatske borbe u BIH predstavi kao ideja koja je cijela u svoj svojoj punini nastala na zločinu. Ideja koja cijela može stati u Heliodrom. Što Tikveša u svojoj reakciji implicitno tvrdi iako je sam, skupa sa Svetlanom par mjeseci prije tvrdio kako pozadinski cilj filma o Neđi nije fašizacija hrvatsk ideje u BIH.
Dovoljno je dakle naći jednu zločinačku grupu, ma koliko ona izolirana bila, i jednog pojednica koji ustaje protiv nje pa da se preko grupice osudi cijela nacija. Zlo grupe nije to koje je odustalo od dobre naravi cijele nacije.Ne! Epitet zla rezerviran je u glavi g. Tikveše kao zajednički pridjev istoj toj naciji. Pojedinac je taj koji odustaje od grupe. A grupa je dakle nacija. I to samo kad su u pitanju Srbi i Hrvati. Ne i Bošnjaci.
Koje li ironije. Isti oni kojima je nacija tako blesav i bezvezan konstrukt, oni koji se ubiše fašizacijom svega što im se suprotstavi, u svojoj dodjeli pehara, tanjura i štafeta, odabranim laureatima koji su birani strogo po političko nacionalnom ćeifu mainstrema Nedužne Nacije, ponašali su se upravo fašistički, tvrdeći za cijele narode i njive vojske da su stvoreni na zločinu i istovremeno negirajući da se tako nešto moglo dogoditi Bošnjacima.
Naciji , koja , da joj nije Delića, Zuke, Mlaće, Zolje, Bugojna, Jablanice … naprosto pojma ne bi imala šta je to , gdje je to da prostiš, Zločin rekti?
nzirdum l poskok.info
Ostatak agencijskog teksta:
“Nakon političkog ubojstva prof. Duška Kondora iz Bijeljine, koji je bio direktor Škole građanske hrabrosti nevladine organizacije ‘Gariwo’ koju ja vodim od osnutka, mislim da je bilo neminovno da se dođe na ideju da ustanovim nagradu koja se zove po njemu, koja je vezana za ono čega je on bio simbol – to je građanska hrabrost i afirmacija građanske hrabrosti “, kaže Broz.
U proteklih šest godina 30 je dobitnika nagrade “Duško Kondor”. Najveći broj njih je riskirao vlastiti život tijekom devedesetih, suprotstavljajući se tadašnjoj ideologiji. S obzirom na jačanje nacionalizma na ovim prostorima, nameće se pitanje – ima li takvih ljudi danas?
“Ja vjerujem da ih ima. Mi tragamo za njima da bismo i njih nagradili, jer prostori Balkana još uvijek zahtijevaju puno iskazivanja građanske hrabrosti da bismo dostigli standarde Europe kojoj težom. Za to vrijeme se ljudi moraju iskazivati, moraju iskazivati svoju građansku hrabrost, jer bez nje ne mogu ništa realizirati. Nažalost. Ja sam sigurna da takvih ljudi ima puno, puno više nego što ih mi u ovom trenutku poznajemo i znamo o njima. Zbog toga uvijek pozivam sve građane prostora Zapadnog Balkana i šire, da jave svaki slučaj čovjeka, žene, za koji znaju, ljudi koji su iskazivali ili iskazuju danas građansku hrabrost boreći se samo za elementarne moralne norme koje su u svim našim društvima strašno narušene “, smatra Broz.
Za ovu godinu, dobitnici nagrade “Duško Kondor” su Goran Čengić, posthumno, Predrag Matvejević, Nebojša Popov, Jelena Lovrić i Melisa Ismičić.
Svatko od njih petoro na svoj način je iskazao građansku hrabrost, neki tokom devedesetih godina prošlog vijeka, a neki i danas. No, zajedničko im je to što su iznenađeni zbog čega su nagradu dobili, jer misle kako su samo obavljali građansku dužnost. Svetlana Broz to ovako komentira:
“Ja znam mnoge od njih, razgovarala sam s mnogima, ne samo s našim laureatima, nego s mnogim ljudima koji su iskazivali građansku hrabrost. Oni uvijek reagiraju na isti način – ‘Ja to ne doživljavam kao hrabrost, ja to doživljavam što sam morao ili morala učiniti u tom trenutku’. Oni sebe ne prepoznaju kao heroje, ali zato društvo u kojem žive mora ih afirmira kao heroje, jer oni to zapravo jesu. Mi moramo učiti na njihovim primjerima. Zato sam ja danas neizmjerno sretna što je u ovoj dvorani bilo 1.200 studenata iz Hrvatske, Srbije, Bosne i Hercegovine, 1.200 mladih ljudi koji su imali priliku da uživo upoznaju – osim pokojnog Gorana Čengića – naše ovogodišnje laureate, spoznati njihove živote, da spoznaju smisao onoga za što su se oni borili i da ponesu iz ove sale svoj doživljaj tih ljudi. A jednog dana će početi razmišljati o tome – pa ako su oni u nekim vremenima nešto mogli, zašto ja ne mogu danas ili sutra? ”
Ono što izaziva posebnu pažnju je da je nevladina organizacija “Gariwo” jedina u Bosni i Hercegovini koja afirmiše građansku hrabrost. Na naše pitanje koliko bosanskohercegovačko društvo prepoznaje ljude koji se suprotstavljaju sustavu i ideologijama u kojem žive dokazujući pravo i pravdu, Svetlana Broz odgovara:
“Ovakvi primjeri i ovi ljudi koji su se suprotstavljali svojoj većini jasno ukazuje na to da je uvijek bilo ljudi u najstrašnijim vremenima koji su imali snage i hrabrosti da ostanu svoji i zaštititi svakoga tko je nepravedno progonjen, bez obzira kojoj grupi pripadao. To se tim moćnicima, fašistima ni danas ne dopada. Oni zbog toga, a nažalost, mnogo ih je iu političkim strukturama, mnogo ih je iu vjerskim strukturama, tako da zbog toga ti ljudi nisu afirmirani dovoljno. Jedna nevladina organizacija može napraviti manifestaciju na kojoj će biti 1.200 gostiju ili sljedeće godine pet tisuća, ali to još uvijek nisu milijuni ljudi na ovim prostorima koji moraju znati o njima. Do sada sam držala predavanja za preko sto tisuća mladih ljudi i građana Bosne i Hercegovine i ovoj regiji Zapadnog Balkana. Uvijek sam počinjala ta predavanja o građanskoj hrabrosti istim zaključkom: ‘Ne možete iskazati građansku hrabrost a da ne platite neku cijenu toga’. Melisa Ismičić, profesorica jezika i književnosti iz Novog Šehera, i danas je potvrda toga. Imala je, iskazala je građansku hrabrost, platila je cijenu. Ostala je bez posla, ali i dalje stoji pri stavu da se treba boriti dalje, pozvala je svoje kolege da joj se pridruže i da se bore zajedno.Kada postignu kritičnu masu, dovoljan broj onih ‘Melisa’ koje su potrebne ovom društvu, mi ćemo imati zdravo društvo.
wpDiscuz