Već smo ranije pisali da su fratrizani premrežili hrvatsko društvo u BIH i ne daju mu disati. Smatraju se danim za sve. I nastojat će i dalje nadzirati sve hrvatske društvene strukture koje pripadaju narodu, ne religijskoj zajednici.
Oni su kažu zaslužni za sve dobro i nisu odgovorni za ništa loše, iako su 400 godina što se katolika tiče, bili doslovce monopolisti naših duša, zaslužni su za činjenicu da mi uopće postojimo, da se nismo baš svi poturčili, jer su kažu bili jedini red koji je djelovao pod Turcima. Pri tome ne govore da su djelovali s Turcima, skupa jahali i klali s njima, ne dakle pod Turcima i da su dali sve druge redove protjerati iz BIH. Čak im i samostane rušili. Iako su nominalno braća. Fratri su 400 godina bili fratri kalifata. Kalifratri. No naravno da oni o tome neće govoriti. O tome srećom pisali su drugi.
Oni su zaslužni kažu za našu pismenost koje nema. Za našu znanost koje također nema. Frartri su nešto kao Društvo uzajmanog divljenja. Na sultanovom dvoru. Koje izručuje narod. Il bilo kojem drugom dvoru koji ih plaća. Od Otomana do danas trguju svojim utjecajem prodajući kožu naroda.
Jedan od poznatijih fratrizana je Ivo Fra Marković. Prilično kontroverzan lik koji svoje služenje nacionalistima u BIH naziva ekumenizmom a svoje nasrtaje i govor mržnje protiv ljudskih prava Hrvata u BIH , pogotovo Hercegovaca koji drugačije misle od njega “preodgojem istih kojima treba bratski zagrljaj”.
Protiv fratrizana ne treba pisati. Dovoljno je njihove pisanije pustiti protiv njih.
Uzoriti, časni i zaslužni ekumenist Ivo Fra Marković nas je zamolio da objavimo Hrvatima kako on razmišlja. Iako smo ga upozoravali da to i nije baš najpametnije za njega on je inzistirao. Očito mu nije do uvjeravanja Hrvata u svoje ideale, nego do dodvoravanja Merhmetima kako je on super lik.
Ako se ne varamo Markovićeve pola familije pobila je ABIH? Doista svetac je ovaj čovjek. Mi nikad ne bismo mogli tolliko voljeti svoje ubojice kao on. Zavidimo mu na takvoj duši i srcu. Aferim druže Markoviću. Dobri pastiru. Mir ti i dobro.
MARKOVIĆ: U zemlji mržnje najviše mrze onoga koji ne umije da mrzi (I. Andrić)
piše: Ivo Marković
Tvrtko Milović na portalu Kamenjar objavio je komentar „Fra Mirko Majdandžić – svjedok zla“. To je posljednji u nizu njegovih obračuna prije svega s bosanskim franjevcima i svima onima koji ne uklapaju u ideologiju tvrdog krila HDZ-a BiH, zapravo Herceg-Bosne čiji je on očito istureni igrač.
Zapravo Čović ga drže na lancu i pušta da zalaje i ugrize kad mu odgovora, a onda ga nagradi pozicijom urednika u programu BHRT-a.
Ti njegovi komentari toliko su sadržajno deplasirani i prepuni govora mržnje da je ponižavajuće obazirati se na njih, no oni imaju toliku promociju u aktualnoj medijskoj poplavi i toliko truju društveni prostor BiH da ja nužna ozbiljna analiza toga fenomena.
(Komentar nasrtaja HDZ-a BiH na bosanske franjevce preko Tvrtka Milovića i sličnih marioneta)
Prvo, Tvrtko Milović ne zna ništa drugo nego napadati i mrziti, on očito ne može shvatiti da netko ima pozitivne namjere, on nema ni na kraju pameti da postoji mir, pomirenje, ili dijalog.
On je operiran od svake druge ideje i ne može shvatiti da smo fra Mirko i ja išli na promociju knjige „Svjedoci zla“ s ciljem da održimo komunikaciju, dijalog, da pokušamo tražiti zajednički istinu, da svi čuju bol jedni drugih i počnu liječenje, razumijevanje, pomirenje.
Na promociji u Sarajevu i Travniku moja središnja tvrdnja bila je, uz tvrdnju da su knjige Svjedoci zla i Reload pisane iskreno, bez mržnje, nego s jasnom sugestijom za dijalog, susret, traženje istine:
„Ne bi bilo dobro, i ova knjiga to ne zaslužuje, da pokrovitelji Herceg-Bosne obranaški reagiraju na ovu knjigu, nego da je prihvate dijaloški. Vrijeme je naime da se spirala pomirenja nastavi u komunikaciji i dijalogu, u traženju zajedničke istine koja bi pomogla da se liječenje i pomirenje u ovoj BiH nastavi do potpune izgradnje suživota i mira.“
Sada valja malo dublje zaći u fenomen Milovića i njegovih pandana koji istresaju mržnju po hercegbosanskim portalima poput Kamenjara, Poskoka, Braniteljskog portala i sl.
Svima je njima zajedničko da su više-manje odrasli u jugoslavenskoj komunističkoj ideologiji ili čak bliski vojnim strukturama te ideologije, dakle izvan povezanosti s katoličkim i hrvatskim duhovnim okruženjem. Brojni ljudi iz takvoga okruženja otvorili su se dominantnim idejama našega svijeta i mnogi su ostvarili neslućen ljudski uzrast, a drugi su pak pokušali vratiti se u uske okvire vjere i nacije gdje se nikada nisu dostatno integrirali i ostali su traumatična identiteta koji nastoje nadoknaditi pogrešnim dokazivanjem, čemu je izvrstan primjer upravo Milović.
U svoje doba istraživao sam komunističke nastavne planove i udžbenike čija je osnovna potka bila odgoj za mržnju prema neprijateljima društvenog uređenja i svemu što nije uklapalo u komunistički vrijednosni sustav.
U temelju Milovićeva duha i njegovih pandana je potražnja za objektima mržnje, za onima koji ne uklapaju u njihovu ideologiju i onda bjesomučno napadaju. Kršćanske evanđeoske vrijednosti poput ljubavi ne samo prema svakom čovjeku i stvorenju, nego i prema neprijatelju, za takve ljude je Štokholmski sindrom.
Zapravo u svemu ovome nije problem Milović i njegovi pandani, to su traumatizirani ljudi tužne sudbine kojima treba zagrljaj pripadnosti, nego su problem oni koji ih trebaju i koji im peru mozak i pune idejama dirigirane mržnje.
Zašto bi jedan Milović tako odlučno mrzio bosanske franjevce a da mu to nije zadaća ideologije kojoj robuje.
Bosanski franjevci u okviru odgoja za demokraciju bili su prvi promotori HDZ-a i nigdje HDZ nije bio kod kuće kao kod bosanskih franjevaca. No kad je već 1991. Tuđman počeo prosipati ideje o podjeli Bosne, nitko nije mogao shvatiti umobolnost tih ideja kao bosanski franjevci i najodlučnije su se tome usprotivili, redom od provincijala fra Luke Markešića i fra Petra Anđelovića do studenata od prve godine naše Teologije, njih gotovo 400 stotine kao najdominantnija duhovnost katolika u Bosni.
Tada je počeo sukob koji se produbljuje do dana današnjega i koji je poprimio razmjere kakve svjedoči Milović.
No širi kontekst omogućuje još otrovnije djelovanje Milovića i Herceg-Bosne. U, korektno je reći, hercegovačkom HDZ-u potpuno prevladavaju ljudi odrasli u komunističkim i vojnim strukturama bivše Jugoslavije – od Čovića do svih haških osuđenika – i normalno oni su debelo povezani s Banjom Lukom i velikosrpskom ideologijom – gdje se Milović osjeća kod kuće više nego u dominantno katoličkom i hrvatskom Kiseljaku – iza koje otvoreno stoji Rusija.
A Rusiji je cilj kaos na Balkanu.
Dodik-Čović-Izetbegović-Vučić su krug kaosa dirigiranog iz Rusije u koji se sve više sustavno uvlači i Republika Hrvatska. Hrvatska ima državnički nezrelo vodstvo nesposobno otrgnuti se od Herceg-Bosne.
Pod velikosrpskom agresijom početkom 90-ih Hrvatska je bila jedna od najomiljenijih zemalja, diljem svijeta izazivala je sućut i solidarnost, osobito u Njemačkoj i SAD, a onda kada su otkriveni Dretelj i slični logori, taj je svijet bio šokiran hrvatskom imitacijom velikosrpskih zločina.
Hrvatska država ima dvije rak rane, NDH sa zarazom nacizma i Herceg-Bosnu i nikako da sazrije i radikalno odbaci ta dva kompatibilna zla.
Od Kolinde nije realno očekivati išta, ali zar je Plenkovićevu HDZ-u potrebno da ga iz EU Herceg-Bosna uvlači u balkanski kaos radi šake izluđenog glasačkog tijela.
I jedno pitanje državi Bosni i Hercegovini s njezinim TV kanalom.
U svoje doba Čović je pokuša Poskoka Šušnjara postaviti konzulom u Chicagu i veleposlanikom u Pragu. Na upozorenje skupine mirovnih djelatnika iz BiH te su zemlje odbile te nominacije. Sada jedan Milović, čovjek s očito posebnim duhovnim potrebama, uređuje dio program nacionalne TV.
To je degutantno i pokazatelj je poremećaja BH društva. Takvi tipovi i ideologije islam svode na šerijat, drže da je islam nekompatibilan s ljudskim pravima i demokracijom, da je islam nasilna religija, da muslimane treba nastaviti tjerati iz Bosne i Sandžaka u Aziju jer je nemoguć suživot s njima, da u njih nema napretka, razvitka, dijaloga itd.
Takve zorno prisutne ideje u herceg-bosanskim glavama užarene su do eksplozije. Treba pogledati što trenutno herceg-bosanski portali pišu o aktualnom obilježavanju godišnjice Ahdname i kakve se sve lavine mržnje prosipaju iz duhovnih bogalja koje je izobrazila i odgojila Herceg-Bosna.
Svakako i Katolička crkva morala bi dići svoj moralni glas i jasno se distancirati od te ideologije krvi i tla i degradacije njezina naroda Božjega a ne puhati im u vjetar idejama obespravljenosti i ugroženosti.
U BiH je krajnje nužan zaokret iz strasti sukoba u mir dijaloga, razumijevanja, prihvaćanja, u izgradnju zajedničkog života da svi BH ljudi BiH doživljavaju kao svoj dom, svoju zemlju. Treba imati malo vjera pa znati da ove ideologije mržnje ne mogu trajati, one u sebi nose sjeme propasti i smrti, treba vjerovati u male korake mira koji će rasti i izići na političku scenu Mira i Dobra.