Teško je mjeriti nešto što nema jedinicu mjere, nešto o čemu odlučuje vrijeme, publika, ljudi. Književnu vrijednost, recimo, ne mogu izmjeriti suvremenici. Brojku od 100.000 prodanih knjiga može dostići Nives Celzijus, za knjigu koju će ljudi kupovati. Najprodavanijoj knjizi te godine u Hrvatskoj nije uručena nagrada „Kiklop“ koja joj sljeduje za najviše prodanih knjiga te godine. Zašto? Zato što autoricu hrvatska javnost ne shvaća ozbiljno. A i zašto bi? Izgleda i ponaša se, u najmanju ruku, diskutabilno. Ali, prodano je puno njezinih knjiga. Prodano ih je više nego što ćudoredna hrvatska javnost može podnijeti, pogotovo nagraditi za tako velik broj prodanih knjiga. Ista je stvar s likovnošću. Nije to atletika u kojoj se može izmjeriti duljina ili visina skoka, brzina na 100, 400 ili 42.000 metara. A zašto je tako? Pa, zato što takve stvari izlaze izvan dosega mjerljivog. I vrijeme se, kažu, može izmjeriti. Ne krećemo se suviše brzo, pa vrijeme teče jednako, manje-više, za sve nas. Nije, dakle, toliko relativno da se moramo zamarati razlikama vremena u zraku i na zemlji. Ipak, ne može se izmjeriti kako vrijeme protječe za svakoga od nas.
Veselin Gatalo l pogled.ba
Starijim ljudima je dan kratak, imaju spor metabolizam i malo vremena, čak i kad su u mirovini i posao im ne uzima vrijeme. A školski sat nikada da prođe osmoškolcu čije srce kuca brže i vrijeme otkucava puno sporije dok dosadni nastavnik objašnjava svojstva semipermeabilne membrane jednostaničnih organizama.
Postoji čudna organizacija, čak više njih, koja mjeri uspjeh političara. Razmjer između njihovih uspjeha i neuspjeha. Pritom se mjeri nesrazmjer predloženih i usvojenih zakona. Kao da se mjeri broj spermatozoida koji su uspjeli oploditi jajnu stanicu. Pritom nema diskusije o tom kakvi su bili predloženi a neusvojeni zakoni. Mladi ljudi koje financira nekadašnja supersila i svjetski policajac, važni i ozbiljni, s neizostavnom borom brižne majke na čelu, govore koliko je koja stranka u BiH obećala a koliko ispunila od svojih obećanja. Mjere, dakle, korisnost političara. Nakaradan pokušaj brojanja trošenja proračunskih para na sarajevskoj Ferhadiji, propao je. Igra brojki na zidu nije fascinirala, učinila je isto što brojevi (osim ako su na računima za vodu ili struju, ili na uplatnicama za rate kredita), prolaznicima kroz Ferhadiju ne znače skoro ništa. TV je neko vrijeme pridavao važnost tom mjeraču, koji je, usput budi rečeno, koštao oko pola milijuna maraka.
A što sad kad bivša supersila leži „na klocnama“ i ne može više podnijeti ni vlastite ekonomske neuspjehe? Kako opravdati povjerenje u njihovu silu, nadmoć, u nikad i ničim izmjerenu pravednost i velikodušnost? Kako sada vratiti pastu za zube u tubu? Kako nas vratiti našem običajnom pravu iz kojega je nastalo kazneno, kako nas vratiti našim vrijednostima, hercegovačkim, bosanskim, bošnjačkim, hrvatskim, srpskim, židovskim, romskim? Ili, još bolje pitanje, čemu nas vratiti i što nam vratiti, kako se toga sjetiti kad se više ni najstariji ne sjećaju? Kako skinuti sucima one smiješne „šlafroke“ i perike, kako vratiti dostojanstvo kulturno-umjetničkim društvima kad su postale udruge građana mahom u vlasništvu jedne osobe? Možda da formiramo kakvu nevladinu organizaciju koja će dijeliti poticaje i grantove za vraćanje jeftino prodanog dostojanstva.